Crna Gora

MITAR IZUČIO ZA INŽENJERA PA SEO, IZRAČUNAO I PRAVAC KUĆI - NA SELO: Plaćao sam stan i hranu i shvatio da mi se to ne isplati! Sad dobro zarađuje, evo šta radi

Foto: Shutterstock, Beta/Saša Đorđević, Dejan Krsmanovic / Alamy / Alamy / Profimedia
Svaki drugi dan Mitar sedne na traktor sa vrednim tovarom od kog živi i zarađuje.

Dok se u Crnoj Gori sve češće govori o povratku mladih na selo i razvoju poljoprivrede, stvarnost na terenu pokazuje da najveća prepreka često nisu ni tržište, ni znanje, ni volja za radom već osnovna infrastruktura.

Put do kuće, koji bi trebalo da bude najmanji problem u 21. veku, za neke porodice predstavlja svakodnevnu borbu i ozbiljnu prepreku opstanku na selu.

U pljevaljskom Gornjem Selu, mladi, školovani stočar, tridesetdvogodišnji Mitar Šljivančanin pokušava da održi i razvije porodično gazdinstvo uprkos lošem putu koji mu otežava čak i isporuku mleka.

Kada se krene makadamskim putem od zaseoka Luke prema Gornjem Selu, brzo postaje jasno zašto mlekara ne želi da pošalje vozilo do kućnog praga Šljivančanina. Rupe, nanosi zemlje i kamenja i tragovi bujica svedoče da odavno nije ništa rađeno. Upravo tim putem, dugim svega dva i po kilometra, svaki drugi dan traktorom prolazi mladi stočar noseći kante s mlekom do mesta gde otkupno vozilo može da priđe. Put koji bi trebalo da povezuje domaćinstvo sa tržištem, u njegovom slučaju postao je najveća prepreka razvoju gazdinstva.

Ilustracija Foto: Youtube Printscreen, Izazovi avanturu

Nakon završenog Poljoprivrednog fakulteta i godinu radnog iskustva, Šljivančanin je nakon očeve smrti prošle godine, odlučio da se vrati kući i pomogne svojoj šezdesetpetogodišnjoj majci Savki, ali i da postane “sam svoj gazda”.

“Dok sam radio u Podgorici, plaćao sam stan i hranu i shvatio da mi se to ne isplati. Ovde bar radim za sebe “, priča diplomirani inženjer stočarstva.

"SVI BILI U ČUDU KAD SAM TAKO ODLUČILA" Kako je devojka iz grada zavolela gorštaka! Novosađanka Ana na Durmitoru pronašla i ljubav i biznis! Evo kako zarađuje

Znanja stečena na fakultetu svakodnevno primenjuje a na imanju od pet hektara drži deset muznih krava i sedam junica. Osim svog zemljišta, koristi još četiri hektara za košenje, jer je za ishranu stoke potrebno godišnje obezbediti oko 40 tona sena. Poseduju svu potrebnu mehanizaciju, a preko IPARD projekta očekuje i novu.

Svaki drugi dan Mitar na traktoru prevozi 260 litara mleka do glavnog puta, jer vozilo mlekare “Nika” ne može da dođe do njegove kuće zbog katastrofalnog stanja makadamskog puta.

Od zaseoka Luke do njegove kuće u Gornjem Selu ima svega 2,5 kilometra, ali je put u tolikoj meri uništen da je otkup mleka na kućnom pragu nemoguć.

 “Shvatio bih da je zima i sneg, ali ovako, po lepom vremenu, mi ne možemo do kuće. Uz poskupljenje goriva, ovo nam je dodatni trošak. Put bi se sa malo rada mogao brzo sanirati, ali zasad nema volje u lokalnoj upravi da se to uradi, a materijala sa kojim bi mogao da se naspe put ima nedaleko od moje kuće”, kaže Šljivančanin.

U međuvremenu, Šljivančanin je kazao da su juče postavljene dve cevi, a Opština bi narednih dana trebalo da počen sa nasipanjem puta.

Naglašava da je zadovoljan zaradom koju ostvaruje od poljoprivrede i da posao stočara, uz dobru mehanizaciju, nije ni približno težak kako mnogi misle.

“Ima mnogo težih poslova od ovog. Ja sav posao obavljam mehanizacijom. Teško bih se odlučio da napustim ovo i da da radim u struci u nekoj državnoj firmi ili ustanovi. Morao bih da rasprodam sve što sam godinama stvarao”, rekao je Šljivančanin.

"Ako hoćeš nekog da uvrediš, kažeš seljak. Zašto je to tako”

Ipak, ono što ga najviše pogađa jeste odnos prema poljoprivrednicima.

“Subvencije države i opštine su dobre, ali ja ih doživljavam kao socijalnu pomoć. Zašto ja, kao stočar, moram da primam socijalnu pomoć da bih mogao da funkcionišem? Seljaci su deveta rupa na svirali, a ne bi trebalo da bude tako. Uopšte odnos prema seljaku je loš. Ako hoćeš nekoga da uvrediš, kažeš seljak. Zašto je to tako”, pita se Šljivančanin.

Mesečno za stoku kupi oko tonu i po hrane, prodaje manju telad, a svakodnevno radi na unapređenju gazdinstva. Planira i izgradnju veće štale u narednom periodu, ali, dodaje da bez osnovne infrastrukture razvoj je gotovo nemoguć.

Mitar, uprkos svemu, poručuje mladima da veruju u sebe i da se ne plaše rada na selu.

“Od poljoprivrede može da se živi. Ja sam zadovoljan. Samo nam treba malo bolje razumevanje i osnovni uslovi za rad. Bez puta, sve ostalo je uzalud”, kazao je Šljivančanin.

Na problem puta ukazuje i Milojko Vuković, predsednik Mjesne zajednice Odžak, kojoj pripada i Gornje Selo. Smatra da bi put trebalo da bude prioritet jer njime svakodnevno prolaze deca koja idu u tamošnju OŠ “Mihailo Žugić”, ali i brojni poljoprivrednici koji na tom području imaju preko 50 krava.

Kako navodi, ovaj problem traje godinama, a dodatno ga je pogoršala vodena koja je prije nekoliko mjeseci gotovo odnijela put.

“Putevi tamo gde se razvija poljoprivreda moraju imati prioritet. Ne može neko tri puta da dobije nasipanje puta, a neko da ne može do kuće da priđe”, ističe Vuković.

Kurir.rs/Vijesti