"Našla sam mesto gde sve ima smisla" Una Lučić o svojoj najvećoj transformaciji i tome zbog čega sebe smatra srećnom osobom
Težnju da se njen glas naširoko čuje glumica Una Lučićsprovela je u delo u profesiji koju je veoma rano spoznala kao pravu za sebe. Preko likova koje oživljava pred kamerom i na sceni, publici šalje brojne poruke, a reakcije koje zauzvrat dobija su joj znak da je na pravom putu. Ova mlada dramska umetnica odrasla je u Herceg Novom, gde se uz bajkovito odrastanje kraj mora i zaljubila u pozorište. Glumu je studirala na Cetinju, a prvi ozbiljniji poslovni angažmani doveli su je u Beograd.
Igrajući u serijama "Dug moru", "Igra sudbine" i "Branilac", kao i nedavno premijerno prikazanom filmu "Karmadona", pokazala je neverovatnu moć transformacije. Spremnost na veliko odricanje zarad glumačkog zadatka Una je potvrdila u seriji "Zvaćeš se Varvara", koja je krajem prošle godine emitovana na kanalu Superstar. Reditelj Dejan Zečević dao joj je šansu da se prikaže u potpunoj krajnosti u odnosu na ono što ona zaista jeste. Od sutra, 18. aprila, ova serija prikazivaće se i na RTS.
Jeste li zadovoljni reakcijama gledalaca?
- One su za mene najvažniji deo celog procesa, jer tek tada projekat zaista oživi. Nakon emitovanja na Superstar TV, dobila sam mnogo poruka i utisaka koji su me iskreno dirnuli, ljudi su prepoznali emociju, lik i priču koju smo želeli da ispričamo. Ovo je tek početak njenog života pred širom publikom i uzbuđena sam da vidim kako će dalje rasti i kakve će još emocije probuditi. Kada svaki član ekipe unese celog sebe, stvar ne može da bude loša, zbog toga sam ponosna na čitavu ekipu koja je radila na ovoj seriji.
Kako ste dobili ulogu?
- Na kastingu, a sam proces je bio prilično dug. Prošla sam u uži krug u Beogradu i sećam se da sam baš tada, možda prvi put, potpuno uživala na kastingu. Nakon mesec dana stigla je vest da sam dobila ulogu. Kastinzi kod nas, nažalost, i dalje su retki i uloge se često dodeljuju po ličnom nahođenju. Upravo zato ova prilika ima dodatnu težinu, jer sam kroz jedan ozbiljan proces dobila poverenje za glavnu ulogu. Ono što je meni posebno dragoceno jeste činjenica da me je Dejan Zečević video u potpunoj krajnosti u odnosu na mene samu. Retko se dešava da vas neko kao reditelj prepozna izvan onoga što na prvi pogled jeste vaš tip ili energija. To poverenje mi je otvorilo prostor za veliku transformaciju.
Na koji način vas je ova rola promenila?
- Ovo je moja prva glavna uloga i samim tim najvažnija do sada. Prošla sam kroz razne transformacije, pomerila svoje granice i naučila mnogo o sebi kao glumici. Bio je to izazovan proces, ali i izuzetno dragocen.
Jeste li bez problema pristali da vas ošišaju skoro na ćelavo?
- Naravno da jesam. Glumac mora da bude spreman na transformaciju, to je suština ovog posla. Za mene je zapravo najveća sreća da odeš toliko daleko od sebe i potpuno uđeš u neki drugi život. Kod nas su takve promene retke ili minimalne, pa je ovo za mene bio korak dalje, i fizički i psihološki. Nije bilo lako, ali bilo je vredno. I bez razmišljanja bih ponovo uradila isto ako je projekat vredan tog truda i odricanja.
Smatrate li da vam je riđa kosa, ako je ona ženska snaga, donela neku prednost?
- Fizički izgled u glumi može da igra ulogu, ali nikad ne bi smeo da bude presudan. Ono što nas zaista određuje jeste talenat koji imamo. Moja riđa kosa jeste moj zaštitni znak i nešto po čemu sam prepoznatljiva. Prirodno je retka, i iako danas mnogi mogu da se ofarbaju u tu nijansu, mislim da se ta autentičnost ne može u potpunosti kopirati jer uz nju dolazi i specifičan ten, pegice, obrve... To je ceo jedan identitet. Može biti prednost u smislu prepoznatljivosti, ali ono najvažnije je uvek ono što nosimo iznutra.
Jeste li fragmente svoje duše pronašli u liku Mine Terzić?
- U Mini sam pronašla neke tihe, skrivene delove sebe, emocije koje možda ne izgovaramo, ali ih nosimo duboko u sebi. Ona me je suočila s nekim ranjivostima, ali i podsetila koliko smo svi, bez obzira na okolnosti, slični u toj potrebi da budemo voljeni, prihvaćeni i da pronađemo svoj mir.
Svi junaci ove serije tragaju za srećom. Jedni žure da je uhvate, a drugi samo beže od nesreće. Je li tako inače i u životu?
- Da, mislim da je to suština, ali ova serija ide korak dalje i ogoljuje onu najtežu stranu života, onu od koje svi instinktivno okrećemo glavu. Ona ne govori samo o potrazi za srećom, nego o ljudima koji su prošli kroz najdublje traume, kroz stvari koje čoveka zauvek promene. U tom smislu, ova priča je bolna, teška i na momente gotovo nepodnošljiva, ali baš zato istinita. Ono što je meni važno jeste da ova serija ne koristi teške teme radi šoka. Ona nas podseća na to koliko je čovek ranjiv, ali i koliko može da izdrži. I možda je baš u tome njena snaga, što kroz svu tu tugu i mrak ipak provlači jedno pitanje - da li, uprkos svemu, možemo pronaći smisao ili makar trenutak mira. Jer koliko god bila teška, ovo jeste život.
Koje je vaše shvatanje sreće?
- Najviše me raduje to što su ljudi koje volim zdravi i na okupu, i što živim ono što volim. Zato sebe smatram srećnom osobom. Sreća je u malim stvarima i zahvalnosti na njima.
Kad ste spoznali da želite da postanete glumica?
- U glumu sam se zaljubila još kao dete, dok nisam ni znala da se tako zove. Stalno sam išla u pozorište i na dečje festivale. Danas, sa iskustvom koje imam, mogu da kažem da u nekim stvarima jeste baš onako kako sam maštala. Ta čar stvaranja, ulazak u druge svetove i živote, to je ono bajkovito. Ali postoji i druga strana neizvesnost, čekanje, odricanja. Ipak, sve to zajedno čini ovaj posao posebnim, za mene vrednim svake žrtve.
Jesmo li kao narod ogrezli u materijalno i površno, pa je teško u takvoj klimi krčiti put vrednostima koje gluma kao deo umetnosti promoviše?
- Jesmo kao društvo u jednom periodu dosta skliznuli ka materijalnom i površnom, ali upravo zato umetnost ima još veću snagu i odgovornost. Ne verujem da je to cela slika. I dalje postoji mnogo ljudi kojima su prave vrednosti i dalje na prvom mestu.
U bioskopima je i novi film "Karmadona". Raduje li vas šansa koju ste dobili u horor ostvarenju?
- Naravno, pre svega jer je drugačiji žanr i prilika da izađem iz zone očekivanog. Horor kod nas nije čest, pa mi je samim tim bilo zanimljivije. Volim kada projekat nosi neku novu energiju i pomera granice, a "Karmadona" upravo to radi.
Da li je snimanje serija i filmova prava protivteža radu u pozorištu?
- Pozorište i kamera traže različitu tehniku, ali doživljavam ih kao dva jednako važna prostora. Ne razdvajam ih, jer me svaki na svoj način oblikuje. Pozorište kroz energiju i punu prisutnost, a kamera kroz suptilnost.
Znači li vam priznanje da ste jedna od najperspektivnijih glumica u regionu?
- Naravno da prijaju i nagrade i takve pohvale, jer su lep vetar u leđa i potvrda da ste na dobrom putu i da se svaki trud i rad vide cene i isplate.
Šta iz ove pozicije verujete da vas je predodredilo za glumački poziv?
- Neka unutrašnja potreba da razumem ljude i svet oko sebe, ali i da izrazim emocije koje možda ne umemo uvek da izgovorimo. Još od detinjstva sam imala tu radoznalost i emotivnost, i s vremenom sam shvatila da je gluma mesto gde sve to ima smisla.
Na akademiju ste primljeni iz prve. Verujete li da talenat uvek pronađe svoj put?
- Išla sam u školicu glume, ali kratko, pred sam kraj srednje škole. Talenat može da otvori vrata, ali bez posvećenosti i hrabrosti ne može se daleko stići.
Nedostaje li vam more kraj kog ste odrasli?
- Verujem da ko se rodi uz more, uvek mu se vraća. Herceg Novi je moj dom i moj mir. Mora, Novog i sunca nikad dosta.
Da li je prednost u braku to što vam je i suprug Pavle Popović glumac?
- Jeste prednost, jer postoji to duboko razumevanje svega što ovaj posao nosi, neizvesnosti i ritma bez pravila. Lakše je kada imate pored sebe nekoga ko tačno zna kroz šta prolazite, bez mnogo objašnjavanja. To je veoma retko i izuzetno dragoceno.