FAMOZNO: CLOSE BULLSHITTING
Kažu da je MMV beznačajna pojava, da njega niko ne čita, što ne sporim, ali moji prijatelji - kojima svaka čast - basnoslovno potcenjuju Marinkov doprinos usponu beznačajnosti, zaumnosti i osione gluposti.
To što Marinkove uratke malo ko (ako iko) čita ni za „u“ ne umanjuje štete od tih uradaka po ionako sjebanu srpsku istoriju i život. Ovako ja to tumačim: odštampana glupost koju niko ne čita ostaje glupost i deluje kao da je pročitana. Vučinićev otpadni misaoni materijal je radioaktivan, zrači, čitao ga neko ili ne čitao.
Imam još argumenata. Marinko po Marinko - Ćosić. Marinko po Marinko - Koštunica. Pisac hoće da kaže da su mrciartije i tutmraci poput Marinka i drugih divnih ljotićevskih stvorenja - nije on jedini, legio im je ime - besplatna radna snaga i topovsko meso vodećih bašibozuka, bagri i brabonjaka.
Smehotresno je koliko i blesavo kad Marinko kao jednog od svedoka odbrane apologije vodećih bašibozuka, bagri i brabonjaka prevodi Danila Kiša i navodi odlomak iz njegovog autopoetičkog eseja o tzv. dokumentarnoj prozi, u kome piše sledeće - citiram fragmentarno - da „prazninu između dokumentarnih pojedinosti i biografskih činjenica valja popuniti čvrstom materijom mašte, materijom koja po uverljivosti ima snagu dokumenta“.
Iako nisam bio ni u kakvoj obavezi da sledim Kišova poetička načela - koja uostalom nisu ekskluzivno Kišova - upravo sam ta načela primenio u romanu koji je Marinko podvgrnuo kritičkoj metodi Close Bullshitting. Treba li uopšte naglašavati - juče smo o tome pisali - da Marinku u mom pisaniju ne smeta, istina pomalo grub „materijal mašte“ - poput, recimo, opisa Koštuničine višemesečne defekacije uz asistenciju terenske ekipe JKP „Vodovod i kanalizacija“ - nego mu oči bodu upravo (obilno dokumentovane) dokumentarne pojedinosti i biografske činjenice.
Prvoposrani i drugo i trećepomenuti veoma su sujetne ličnosti. Ne treba ni trenutka sumnjati da im Marinkova apologija ni za qwrz ne bi trebala, nego bi me promptno utužili kadiluku u Timočkoj i zatražili odštetu zbog duševnih bolova (bolesti) samo da nisu svesni da bi izgubili spor jer bi im, pritisnut dokazima, kadija (preko volje, verovatno je to kadija njihove partije) morao reći: „Ali, gospodine Taj i Taj, vi zaista jeste dana tog i tog izgovorili/uradili to i to, vaša tužba se odbacuje.“
Marinko na momente zazvuči kao ubrabonjčani Žak Derida sa šajkačom, kao, npr., kad piše, citiram: „Đinđić postaje u ovom tzv. romanu narator sopstvene dekonstrukcije.“
Neće biti, Marinko. U mom tzv. romanu književni lik, imenom Zoran Đinđić, pripoveda priču o tome kako su ga Marinkovi idoli dekonstruisali metkom u leđa i nekažnjeno izvukli guzice. Što ne znači da neće platiti na mostu ako nisu platili ćupriji. Tako sam nekako i rekao u intervjuu koji MMV citira: „OK, fukaro, izvukli ste guzice, ali ste uhvaćeni na delu, spuštenih gaća, s Marinkom, koji (vam se) puši u ruci.“