VITAKEROVA POSETA: SIGNAL KOJI SRBIJA TREBA DA ISKORISTI
Bio je to susret koji vas natera da pogledate širu sliku i da se zapitate da li u Beogradu čitamo signale koji nam stižu iz sveta onako kako bi ozbiljna država trebalo da ih čita. Vitaker nije čovek na sporednoj adresi američke politike. On je Vašingtonova veza sa samim srcem Alijanse u trenutku kada Sjedinjene Države ne odustaju od NATO, već ga prilagođavaju novoj strateškoj realnosti.
U Beogradu i dalje postoji navika da se američki potezi čitaju onako kako bismo mi voleli da budu, a ne onakvi kakvi jesu. Ima onih koji su u Trampovom povratku videli dokaz da NATO slabi i da se za Srbiju otvara prostor da bez većih posledica nastavi da balansira svoju spoljnu politiku. To je pogrešno čitanje stvarnosti. Naša zemlja jeste vojno neutralna i to niko ne spori, niti ta neutralnost ograničava Srbiju u jačanju svoje bezbednosne saradnje s pouzdanim partnerima. Amerika se menja u tonu, ali ne i u suštini. Ona želi saveznike koji preuzimaju više odgovornosti i partnere koji razumeju jezik bezbednosti. A Srbija je zemlja koja ima priliku u svetu koji se menja da odluči da li želi da bude faktor ili izgovor.
Jedan od najjasnijih primera tihih, ali dubokih promena jeste vežba „Platinasti vuk“, koja se u Srbiji održava od 2014. godine i predstavlja jedan od najkontinuiranijih formata saradnje između Ministarstva odbrane Srbije i Evropske komande Oružanih snaga SAD. U izdanju iz 2025. učestvovalo je više od 700 vojnika iz Srbije, Sjedinjenih Država i partnerskih zemalja, što ovu vežbu čini mnogo više od tehničke rutine, to je politička činjenica. Posebno kada se ima u vidu da su od početka ruske invazije na Ukrajinu zajedničke aktivnosti srpske vojske s Rusijom praktično nestale. Uz to, za maj 2026. planirana je i nova zajednička vežba Vojske Srbije i NATO snaga na poligonu Borovac kod Bujanovca, što potvrđuje da saradnja Srbije i NATO nije epizodna, već institucionalna i pažljivo kalibrisana.
Drugi signal je još konkretniji. Srbija je ušla u proces koji predviđa zajedničku proizvodnju dronova sa izraelskim „Elbit sistemsom“. To više nije epizodna nabavka. To je izgradnja novog ekosistema srpske odbrambene politike. „Elbit“ je poruka. Ako ulazite u zajedničku proizvodnju dronova i svoju modernizaciju vezujete za firmu duboko ukorenjenu u globalne lance snabdevanja, onda govorimo o tome s kim želite da razgovara vaša vojska i u koji sistem želite da ulazi vaša tehnologija. „Platinasti vuk“ i „Elbit“ govore istim jezikom, jedan kroz vojnu saradnju, drugi kroz industrijsku. Zajedno pokazuju da se Srbija kreće.
I tu se otkriva osnovna slabost srpske politike danas. Umesto da tu promenu pretvori u svesnu državnu strategiju, Beograd i dalje pokušava da živi u dve paralelne realnosti. U jednoj sarađuje sa Amerikancima, kupuje tehnologiju od zapadno povezanih kompanija i gradi kapacitete interoperabilne sa savremenim vojnim sistemima. U drugoj, unutrašnjoj, pravimo se da se ništa suštinski ne menja. To više nije održivo. Ne zato što to Amerika traži od nas, već zato što nas stvarnost primorava da budemo jasniji.
Srpski nacionalni interesi nisu ni parole ni uspomene. To su stabilnost u regionu, ozbiljna vojska, moderna industrija, pristup tehnologiji i mesto za stolom gde se odluke donose. A tim putem vode vežbe poput „Platinastog vuka“, ugovori poput onog sa „Elbitom“ i Vitakerova poseta Beogradu.
Vitaker nije pokušavao da bilo kome drži lekciju. Ali u diplomatiji najvažnije poruke nisu one koje se izgovore najglasnije, već one koje ostanu da vise u vazduhu kao pitanje koje morate sami da dovršite. Moje pitanje posle tog razgovora bilo je jednostavno: ako se Srbija već kreće, zašto se i dalje ponaša kao da stoji.