Tako sam, recimo, juče posredstvom Rotopalankinog portala saznao da se i Vladimir Pavićević - vrlo osebujna srpsko-crnogorska, političko-analitička ličnost - odao podkastiranju i da je između ostalih persona dramatis - kojima je legion ime - razgovarao i sa Milom Lomparom.
To je, da kažemo, vest tipa „pas ujeo čoveka“. A evo i zašto. Praktično ne postoji televizor ni podkast - a uskoro, pretpostavljam, neće postojati ni ringla - sa čijih amvona Lompar nije širio meku moć srpskog integralizma. Kao što je poznato, moja neznatnost principijelno ne komentariše vesti tipa „pas ujeo čoveka“. Da li to onda znači da je bilo i vesti tipa „čovek ujeo psa“? Da, bilo je. Vest tog tipa bila je da je Rotopalankin kolegijum skinuo Mila Lompra sa Stuba srama - na kome najčešće boravi - i zapandrčio ga na Stub časti, rezervisan za visokoantiprotivne ličnosti koje napuše neku drugu (obično konkurentsku) visokoantiprotivnu - umal, grešna mi duša, ne napisah visokooktansku - političku ličnost.
Možda se pitate čime je Lompar zaslužio tu čast? Evo čime. Time što je na (pretpostavljam unapred dogovoreno) Multipavićevićevo pitanje da Lompar „pojasni trenutni stav prema prvom čoveku Univerziteta“, odgovorio da je „rektor Đokić kandidat zapadnih ambasada i NVO sektora“ i da bi on, Lompar, to i ranije rekao, ali da ga, kako je rekao, „niko nije pitao“.
E sad, kad bih se najeo gljiva ludara ili - bolja ideja - nagutao LSD-ja, rekao bih ono što sam stotinama puta govorio, dakle sledeće: fakat postoje alfa, beta i gama nacionalizmi, postoji i seljački i (100 puta opasniji) građanski nacionalizam, ali svi su nacionalizmi jalovi, svi liče kao jaje jajetu i svi rade na istim animističkim principima paranoje, ksenofobije i sreskošpijunskih denuncijacija.
Možda se pitate: zašto sam izgovorio ovo što sam izgovorio kad sam rekao da bih to izgovorio samo u slučaju da se nažderem gljiva ludara (ili) nagutam LSD-ja. Kako zašto: zato što sam džaba moler. I šta kažem? Ima li „kandidat zapadnih ambasada i NVO sektora“, rektor Đokić, nekih šansi protiv Lompara? I ima i nema. Ima nekih šansi ako izgubi, nema nikakvih šansi ako bi pobedio, jer će se ovo društvo, ko god da pobedio, uvek vraćati na fabrička podešavanja, tj. na večno „uspostavljanje državnog kontinuiteta“. I to će tome ostati tako jako dugo, možda zauvek, sve dok jednog dana u dalekoj budućnosti većini ovdašnje populacije ne dođe iz dupeta u glavu da državna politika ne radi kao državna lutrija.
Dakle ovako: samo treba uporno uplaćivati tikete, premija će jednog dana sigurno pasti. A tako se ne radi kad se premija nedremano očekuje - kao što se ovde vazda očekuje - a da, kao onaj Šlomok iz vica, niko neće da kupi loz.