Tako je čuveni engleski kralj Henri VIII, koji je skratio za glavu dve svoje žene, svog savetnika, sveštenika Tomasa Mora, i još podosta ljudi, bio zapravo svojevrsni muzički genije koji je svirao sijaset instrumenata i komponovao, sve čitajući note „na prvu“ i igrajući se njima kako je hteo. Njegov kasniji kolega po svemoći Staljin takođe je bio senzitivna muzička dušica koja je imala glas školovan u crkvenom horu, bivajući u mladosti jedan od najboljih tenora u gruzijskom zavičaju, da bi kasnije, kad je postao nekrunisani car, terao saradnike poput Molotova i Hruščova da višeglasno pevaju na čuvenim pijankama u dači, prepoznajući jasno ko falšira, što nije bila baš neka sreća za manje muzički talentovane saradnike. Bio je fasciniran operom i klasičnom muzikom, na čije je koncerte redovno išao, pišući nakon toga muzičke recenzije za novine, te opet nije bila neka naročita sreća za one za koje bi on napisao da su promašili koju notu ili takt.
No, istorija ne donosi samo paradokse u ličnostima poput prethodnih, već i u strateškim situacijama. Tako je onaj strašni Napoleon, koji je kod Austerlica, Marenga i Ulma pokazao genijalnu taktičku zapovedničku imaginaciju, upadao u teška strateška bespuća kako što je bio njegov pohod na Rusiju ili njegovo jurcanje po kontinentu od sto dana nakon što je pobegao sa Elbe, što ga je konačno koštalo i slobode i glave na Svetoj Jeleni.
Uopšte, strateške situacije su lakše rešive što su manje paradoksalne i obrnuto. Trenutni rat Amerike sa Iranom je pun paradoksa i stoga neće biti lako rešiv. Amerika ne sme da izgubi taj rat, ali opet ne može da ga dobije bez teško prihvatljivih troškova u ljudstvu, oružju i sopstvenoj ekonomiji. Iran, s druge strane, može da dobije taj rat čak i ako je devastiran jer njemu za pobedu nijedan trošak nije prevelik, ali opet je pitanje šta će ostati od društvenih i državnih resursa nakon tolikog samožrtvovanja.
No, nisu to najznačajniji i najopasniji paradoksi ovog rata, jer se ipak tiču nadmudrivanja konvencionalnim snagama, pa kom obojci, kom opanci. Najopasniji paradoks ovoga rata, a što je dobro poznato u strateškim krugovima, zapravo je nuklearno pitanje, odnosno pitanje iranskog nuklearnog programa, zbog čega je sve ovo i počelo još tamo sredinom prošle godine. Ovo je težak i opasan paradoks jer Amerika i pogotovo Izrael ne mogu dozvoliti da Iran stekne nuklearno naoružanje, a Iran opet, s druge strane, jasno shvata, pogleda uperenog u Severnu Koreju, da mu se ova bombardovanja tepih-bombama i raketama svih dometa ne bi desila da ima nuklearno naoružanje, te ima sve manje razloga da okoliša oko pokušaja njegovog razvoja. Konačni sudija u strateškim stvarima je uvek vreme, jer je u njima najčešće pitanje ko može nešto da uradi u optimalnom trenutku - od banalnih iskrcavanja trupa po obalama sve do razvoja najsofisticiranijeg strateškog naoružanja. Sve oči su trenutno uprte u Ormuški tesnac, ali bitka za Ormuz koja ima svoje vidljive, kao i nevidljive delove, tek je pozicioniranje i navlačenje kanapa dok na dnevni red ne dođu ovi najopasniji strateški paradoksi.
Od toga kako će oni biti rešeni ne zavisi samo sudbina Irana kao regionalne i Amerike kao svetske sile, već i sudbina čitavog sveta, koji je do sada imao sreće da ove najopasnije nuklearne paradokse rešava konstruktivno, za šta se nadamo da će i dalje biti slučaj.