Reč koju je Merilin Monro izgovorila 2 dana pre nego što je nađena mrtva razara dušu: Otkriveni detalji njenog poslednjeg intervjua
Dodajte Kurir u vaš Google izborU ekskluzivnom odlomku iz knjige „Marilyn: The Lost Photographs, The Last Interview“ (Merilin: Izgubljene fotografije, poslednji intervju) Ričarda Merimana, uz fotografije Alana Granta, vidimo zvezdu u njenom najiskrenijem izdanju. „Znate, većina ljudi me zapravo ne poznaje.“ To je ono što je Merilin Monro rekla uredniku magazina Life, Ričardu Merimanu, u leto 1962. godine. Samo dva dana nakon objave intervjua, pronađena je mrtva.
Najveća svetska filmska boginja pristala je na seriju intervjua o slavi, ali su na kraju razgovarali o mnogo čemu drugom. Sa 36 godina, želela je da bude viđena onakvom kakva zaista jeste: „U tome je nevolja seks-simbol postaje stvar. Ja jednostavno mrzim da budem stvar.“
Rođena u hraniteljskoj porodici, radila u fabrici municije
Prava Merilin bila je mnogo komplikovanija: rođena kao Norma Džin Bejker, živela je u sirotištu i hraniteljskim porodicama pre nego što ju je u 18. godini, dok je radila u fabrici municije, primetio vojni fotograf koji joj je predložio bavljenje modelingom. Ofarbala je kosu u platinasto i ostalo je istorija. Srećan rođendan, gospodine predsedniče. Intervju za Life objavljen je u broju od 3. avgusta 1962. Dva dana kasnije, Monro je pronađena mrtva usled akutnog trovanja barbituratima. „Moguće samoubistvo“, rekli su. Ipak, do današnjeg dana opstaju beskrajna pitanja o njenim poslednjim satima.
Kako se bliži njen 100. rođendan 1. juna, nova knjiga „Marilyn: The Lost Photographs, The Last Interview“, po prvi put donosi kompletan intervju za Life, zajedno sa njenim poslednjim fotografisanjem sa fotografom Alanom Grantom. Mnoge od tih slika ostale su neviđene do sada. „Merilin Monro je bila njena tvorevina“, kaže Džejms Haspil (88), jedan od njenih malobrojnih preživelih prijatelja. „To joj je donelo uspeh, ali u stvarnom životu, ona je bila Norma Džin.“
U nastavku pogledajte Merilin Monro kroz njene sopstvene reči.
O detinjstvu:
"Odlučila sam da želim da postanem glumica kada mi je bilo pet godina. Neki od mojih hranitelja su me slali u bioskop samo da bi me izbacili iz kuće, i tamo bih sedela ceo dan i duboko u noć, napred u prvom redu, malo dete sasvim samo, i to sam volela.
O slavi:
"To je kao kavijar. Dobro je imati kavijar, ali da ga jedete svaki prokleti dan, znate? [smeh] Previše kavijara. Vreme kada sam izašla iz bolnice u Njujorku [1961. godine], to je bilo malo teško jer sam tek imala operaciju žučne kese, a masa je gurala i šav mi se otvorio. Shvatila sam da ljudi žele da vide da si stvaran. Nikada nisam osećala da imam uticaj na ljude dok nisam bila u Koreji [1954. godine]. Bilo bi tamo 75.000 muškaraca koji sede u svojim parkama na snegu, i kada bih izašla, zviždali bi i dozivali moje ime po 10 minuta pre nego što bih uopšte mogla da počnem".
O pevanju predsedniku Džonu F. Kenediju u Medison Skver Gardenu 19. maja 1962:
"Nastao je neki muk u celom prostoru. Nisam mislila da će išta izaći iz mene. Kada sam došla do mikrofona, samo sam jednom udahnula i odjednom pomislila: „Evo ga!“ Pomislila sam, otpevaću ovu pesmu makar mi to bilo poslednje što uradim. I to ne samo za predsednika, već za sve ljude. Posle su imali neku vrstu prijema. Nakratko sam srela državnog tužioca [Roberta F. Kenedija], pa je bilo lepo videti nasmejano, prijateljsko lice. Ali bila sam sa svojim bivšim svekrom. On je ovde došao kao imigrant i mislila sam da će ovo biti najveća stvar u njegovom životu. Mislila sam da će to biti nešto o čemu će moći da priča svojim unucima. Tako da sam, umesto da kažem: „Drago mi je, gospodine predsedniče“, rekla: „Ovo je moj bivši svekar, Isidor Miler.“
O snimanju filmova u studijskom sistemu:
"Sećam se kada sam dobila ulogu u filmu „Muškarci više vole plavuše“. Džejn Rasel je bila brineta, a ja sam bila plavuša. Ona je dobila 200.000 dolara za to, a ja svojih 500 dolara nedeljno, ali za mene je to bilo značajno. Ali nisam mogla da dobijem garderobu. Na kraju sam rekla: „Slušajte, ipak sam ja plavuša, a film se zove Muškarci više vole plavuše!“ Jer su stalno govorili: „Zapamti, ti nisi zvezda.“ Rekla sam: „Pa, šta god da sam, ja sam plavuša!“ Korporacija mi se uvek obraćala sa visine".
O društvenom životu:
"Pozivali su me na mesta da bih, na neki način, ulepšala trpezu. Ponekad te zapravo ne pozovu zbog tebe same. Zato se zapravo ne uključujem u takozvani holivudski život, znate? To me ne zanima. Ljude volim. Publika me plaši, gomile me plaše"
O statusu seks-simbola:
"Ako ću već biti simbol nečega, radije bih da to bude seks nego neke druge stvari kojima su ljudi postali simboli. Mislim da je seksualnost privlačna samo kada je prirodna i spontana. Nikada nisam glumila svesno sa seksualne tačke gledišta. Pre svega, nikada nisam imala erotsku scenu. Oduvek sam želela da to isprobam i vidim da li to mogu da izvedem. Svi smo rođeni kao seksualna bića, hvala Bogu. Šteta je što toliko ljudi prezire i guši taj prirodni dar. Jer umetnost, prava umetnost, potiče iz toga.
O brakovima i pastorčadi:
"Kada sam imala 16 godina, dete, bila sam domaćica. Odgajana sam drugačije od prosečnog američkog deteta. Sreću nikada nisam uzimala zdravo za gotovo. Ponekad pomislim da je sve što sam ikada želela na svetu bilo da se skrasim kao srećno udata žena sa divnom porodicom, ali mislim da to ne bih menjala za ono što sam naučila. Kada sam bila u braku, uvek sam morala da uzimam u obzir drugu osobu, svog muža. Ne samo muža, već naročito svoju pastorčad. Uvek sam želela da osete da me poznaju onakvu kakva jesam, bez obzira na to šta bi mogli pročitati ili čuti. Jednom je moj pastorak Bobi Miler, sin trećeg muža, dramaturga Artura Milera imao neki časopis koji je na neki način krio. Bio je to jedan od onih užasnih članaka o meni. Samo sam rekla: „Bobi, sve što želiš da znaš o meni, dođi i pitaj me. Ali nemoj to dobijati iz druge ruke iz ovakvih stvari.“ Džoija DiMađo, sin njenog drugog muža Džoa DiMađa, kada je bio u vojnoj ustanovi, pokupili bismo vikendom. Moja pastorčad su moji najbolji prijatelji. O tome zašto je uvek kasnila:
Klevetali su me u štampi, govoreći da sam depresivna, u nekoj vrsti zastoja i skrivena. Pa onda samo posvetim malo više vremena kosi, malo više senke za oči. Malo više sjaja. Ne znam, to je samo moj način da kažem: „Ha!“
O životnim lekcijama:
"Naučila sam mnogo toga što ne bih menjala ni za šta. Ne bih želela da moje dete prođe kroz ono kroz šta sam ja prošla. Možda to zvuči samo kao „kiselo grožđe“ jer nisam imala srećnu porodicu; ali moj život, ovaj način učenja, morao je biti moj put. Nadam se da ću na kraju moći, kroz svoj rad, da osvetlim nekim ljudima stvari koje sam naučila. Možda je to samo san. Ali i ja imam pravo na svoje snove"
Dva dana nakon njihovog poslednjeg intervjua, Meriman ju je posetio da porazgovaraju o njenoj priči i podelio je svoja sećanja na njihov poslednji susret. „Bila je bosa, u ogrtaču, i još uvek nije isprala sinoćnu maskaru. Njena nežna kosa bila je u neredu od spavanja. Držala je rukopis visoko ispred očiju i pažljivo ga čitala naglas.“
„Dok sam odlazio, iznenada je viknula za mnom: ’Hej, hvala.’ Okrenuo sam se, i tamo je stajala, neobično setna. Pomislio sam tada na njenu raniju reakciju kada sam je pitao da li su je zvali mnogi prijatelji da joj pruže podršku kada je dobila otkaz u Foksu. Nastala je tišina, i sedeći veoma pravo, širom otvorenih i povređenih očiju, odgovorila je tihim: ’Ne.’“
Knjiga „Marilyn: The Lost Photographs, The Last Interview“ Ričarda Merimana sa fotografijama Alana Granta naći će se u prodaji 12. maja i dostupna je za pretporudžbinu svuda gde se prodaju knjige.
(Kurir.rs/People)