ZAVERENICI! Kralja i kraljicu ubiše oficiri spremni i za vatru i za vodu: Tadašnje velike evropske sile nadmetale su se oko uticaja na srpski dvor
Dodajte Kurir u vaš Google izborPred sam kraj 19. veka manastir Hilandar zapao je u velike dugove i malo je nedostajalo da ga preuzmu bugarski monasi. Kralj Aleksandar Obrenović, tada dvadesetogodišnjak, na putu u Atinu, gde je prisustvovao prvoj Olimpijadi, posetio je ovu svetinju i otplatio sve što je dužna, sačuvavaši je tako srpskoj crkvi i srpskom narodu... A kad je ubijen, nijedno crkveno zvono nije zazvonilo za njim. Takvu naredbu izdao je mitropolit Inokentije, koji je kralja, dok je bio živ, kovao u zvezde!
I sve ostale ulizice počele su da se utrkuju u blaćenju Aleksandra i Drage i dodvoravanju Karađorđevićima.
Pozadina ubistva
Pozadina ubistva ovog kraljevskog para nikada nije do kraja razjašnjena, ali se vrlo dobro zna da su se tadašnje velike evropske sile nadmetale oko uticaja na srpski dvor i da je Petar Karađorđević imao svoje ljude u vrhu zavere. Javnosti je, međutim, podastrta priča o visokomoralnim oficirima kojima je smetala navodna burna prošlost udovice Drage Mašin, kojom se kralj oženio.
Ta se verzija atentata i promene dinastija održala i do danas, uprkos činjenicama i zdravom razumu.
Draga Mašin bila je samostalna žena i za svoje vreme veoma obrazovana. Poreklom iz ugledne, ali osiromašene porodice Lunjevica, udali su je u 17. godini mimo njene volje za petnaest godina starijeg rudarskog inženjera Svetozara Mašina, kojeg će alkohol tri godine kasnije odvesti u smrt.
U braku i kao udovica bavila se novinarstvom i prevođenjem: bila je član Udruženja novinara, urednik časopisa Domaćica, a pored niza priča i feljtona, objavila je i prevod francuskog detektivskog romana „Policajka Mačje oko“, koji je prvo izlazio u nastavcima u listu Ustavnost. Tada je imala dvadeset godina.
Poznata je priča o tome kako ju je kraljica Natalija uzela za dvorsku damu i kako se Natalijin sin, budući kralj Aleksandar, u nju zaljubio i, na kraju, njome oženio. Svakako da nije bila omiljena među oficirima, čiji je stalež Aleksandrov otac kralj Milan izdigao na društvenoj lestvici i učinio ih elitom. Uobraženi i oholi, u velikoj većini bez šireg obrazovanja, oni su s nipodaštavanjem gledali na kraljicu iz naroda.
Po tome su bili najbliži dokonim beogradskim gospođama, za koje Slobodan Jovanović kaže: „Žene su siktale na gospa Dragu, koju su pamtile kao udovicu sa šest dinara pensije, u otrcanoj suknji i iskrivljenim cipelama; zar nju da ljube u ruku kao kraljicu? Nikada! (...) Da Draga može postati kraljica, njima nije išlo nikako u glavu: njeno zakraljičenje beogradske gospođe smatrale su za svoju ličnu sramotu. Posle beogradskog garnizona, beogradsko društvo bilo je glavno leglo Draginih protivnika - i mnogi od onih koji nisu otišli u dvor da se poklone Dragi imali su za taj lep stav da zahvale ne svojoj kuraži, nego svom strahu od svoje žene.“
Iz ovog je kruga krenula priča o Dragi Mašin kao o lakoj ženi, što će docnije postati izgovor za njeno ubistvo i ubistvo kralja.
Kovanje zavere
Znalo se u Beogradu da se kuje zavera. Prvobitno je bilo planirano da se atentat na Aleksandra i Dragu izvede tokom jednog koncertu na Kolarcu, ali je kraljevski par izostao u poslednjem trenutku. Oficiri su nameravali da isključe svetlo, izazovu požar i da u metežu kralja i kraljicu izbodu noževima premazanim otrovom. Sve su bili spremili, čak su i otrov probali na jednoj mački...
U krug prevratnika bilo je uključeno pedesetak i više oficira iz Beograda i unutrašnjosti, pa se glas o njihovim planovima proširio prestonicom. O tome je obavešten i kralj, ali je on vest odbacio kao zlonamerne glasine...
Tako je moglo da se dogodi da oficiri dočekaju 28. maj uveče, po planu raspoređeni u pet beogradskih kafana, gde su glumili pripitost i veselje. Zvanična, zaverenička i dinastijska verzija kaže da su se posle ponoći zaverenici okupili u kafani Oficirskog doma (današnji SKC) i prividno nastavili veselje. A onda je, tačno u 1.45 ujutru, ustao kapetan Dragutin Dimitrijević Apis i komandovao: „Gospodo, napred!“ Naglo se uozbiljivši, oficiri su krenuli ka izlazu, ali ih je zaustavio poručnik Antonije Antić. S nogu su ispili po čašu vina u znak zakletve da jedan drugog neće izdati ako zavera propadne, a potom se uputili ka dvoru...
Pod zakletvom
U ovom opšteprihavćenom opisu koji zaverenike predstavlja kao odlučne ljude koji drže reč izostavlja se činjenica sa su i Antić, i Apis, i svi ostali oficiri koji su te noći pošli da ubiju kralja i kraljicu već ranije bili položili jednu zakletvu - zakletvu svom suverenu.
Prema zakonu iz 1901. godine, oficiri su u prisustvu sveštenika, držeći levu ruku na Jevanđelju, a desnu podignutu u visini očiju sa sastavljena tri prsta, svečanim tonom izgovarali ovo: „Ja (Antonije Antić, Dragutin Dimitrijević...) zaklinjem se Bogom svemogućim da ću vrhovnom zapovedniku sve zemaljske oružane sile vralju Srbije Aleksandru Prvom svagda i u svima prilikama biti veran, svom dušom odan i poslušan; da ću zapovesti sviju pretpostavljenih mi starešina slušati i verno izvršavati; da ću kralja i otadžbinu junački braniti i da vojničku zastavu nigda neću izneveriti. Tako mi Bog pomogao!“
A videli smo koliko su im značili i Jevanđelje i tri prsta u visini očiju.
Zaklet Aleksandru Prvom da će svagda i u svima prilikama biti veran i svom dušom odan, gardijski poručnik Petar Živković (potonji general, tridesetih godina ministar vojske i predsednik vlade), zadužen za čuvanje kapije Dvora, tačno u dva sata otvorio je zaverenicima vrata.
Oficiri su nahrupili u dvor tiskajući se. Dinamitom su razbili vrata odaja svog suverena, ali je veliki krevet bio prazan! Čitava dva sata zaverenici su po zdanju Starog konaka tražili kralja i kraljicu. U metežu, ubijen je kapetan Jovan Miljković, kraljev ordonans, koji se suprotstavio zaverenicima, i pukovnik Mihajlo Naumović, ađutant, koji je bio uključen u zaveru. Njega je ubio oficir koji to nije znao...
„Elitu“ društva, oficire spremane i za vatru i za vodu, obuzela je panika: svitalo je, glas o upadu u Dvor proširio se gradom, svakog časa mogle su da se pojave kralju odane trupe, a oni nisu završili posao. (Žandarmi u dvoru već su se bili organizovali za otpor, ali ih je razoružala četa kraljeve garde, čiji je kapetan slagao da dolazi kralju pomoć, pa su ga pustili kroz kapiju!)
Ultimatum
Kraljevom ađutantu generalu Lazi Petroviću dali su ultimatum: da za deset minuta otkrije skrovište kraljevskog para ili će biti ubijen. General je pustio da teče vreme...
Tada je, prilikom ponovne pretrage kraljevske spavaće sobe, poručnik Velimir Vemić opazio u zidu ključaonicu za tajna vrata. Zbog pretnje da će sekirom razvaliti vrata, Petrović je pozvao kralja da izađe.
Dragiša Vasić, u vreme prevrata maturant gimnazije, ostavio je knjigu o ovom događaju napisanu posle razgovora sa učesnicima prevrata. On beleži da je kralj iz skrovišta pitao („neuzbuđenim glasom“): „Mogu li računati na zakletvu mojih oficira!?“ i da je zaverenik Petar Marković doviknuo: „Možete!“
Vasić piše:
„Onda se tanka vrata kraljičinog budoara raskriliše i dve grčevito sljubljene, kao slivene u jedno, bele senke blesnuše u mraku kao aveti. U isti mah, strelovito uperene cevi zaplamteše vatrenim snopovima: prvi Ristić, onda Vemić, za njima Radivojević. Kralj, mrtav od prvog metka, pade prvi. Za njim, očajno štiteći ga telom, sruši se i kraljica. Ona, i posle desetog, još davaše znake života. Bilo je tačno tri časa i pedeset minuta...“
Da ih osveti, prvi kraljev ađutant general Lazar Petrović potegao je pištolj na Ristića, ali je ovaj bio brži i ubio ga. (Petar Marković, tada poručnik, napraviće karijeru u vojsci, iako je 1914. godine kao načelnik štaba Timočke divizije bio jedan od najodgovornijih za pogibiju i zarobljavanje 6.500 naših vojnika na Čevrntiji. Penzionisan je kao divizijski đeneral.)
Gola i krvava tela kralja i kraljice oficiri su kroz prozor izbacili u dvorište. Postoje kazivanja da je telo kraljice Drage bilo bestijalno unakaženo sabljama.
Ubiše i braću
Oficiri se nisu zadovoljili ubistvom kraljevskog para. Kad su već izvršili svoj naum i držali vlast, ubili su kraljičinu braću Nikodija i Nikolu. Po naređenju pukovnika Aleksandra Mašina, brata njenog prvog muža, streljao ih je Voja Tankosić.
Predsednik vlade general Dimitrije Cincar-Marković streljan je na kućnom pragu - oficiri su ga izveli iz kuće sa objašnjenjem da ga hapse. A ministar vojni general Milovan Pavlović ubijen je u svom domu pred porodicom jer je pružio otpor „hapšenju“. Ubice je predvodio poručnik Milan Marinković Piga, u svedočenjima savremenika opisivan kao alkoholičar i nasilnik. Zbog incidenta i nepredvidive prirode nije napravio neki zapaženiji uspeh u karijeri posle prevrata, a penzionsian je 1917. na Solunskom procesu.
Kralj Petar održao je obećanje dato zaverenicima uoči prevrata - prvih godina niko ih nije dirao i napredovali su u službi. Svi zaverenici su unapređeni, a ubrzo su postali država u državi. Držeći se jedan drugog, ubrzo su preuzeli kontrolu nad vojskom i ministarstvom odbrane. Zavereničko jezgro odlučivalo je ko će gde službovati, ko će vanredno biti unapređen, a ko kažnjen... Nisu skrivali ni ambicije da se bave politikom.
To ih je dovelo u sukob s kraljem Aleksandrom u kojem su poraženi. On je znao s kim ima posla.
Momčilo Petrović