KOMENTAR DANA: Kratak fitilj
Foto: Printscreen

Ljilja Jorgovanović novinarka Kurira

KOMENTAR DANA: Kratak fitilj

Komentar dana -

Nije tajna ni da je naša diplomatija davno postala utočište za neuke partijske aparatčike, tako da očekujem navalu kritika na Ministarstvo spoljnih poslova

Ni najmanje me nije iznenadilo, još manje potreslo otkriće da srpski ambasadori u najbitnijim evropskim državama godinama ne mogu da se sretnu s njihovim ministrima spoljnih poslova. Kako da razgovaraju o ulasku Srbije u Evropsku uniju kad ne stižu dalje od atašea?

Ne znamo ni da li su svi dobili agremane od predsednika tih država, ili ih je doneo kurir i ostavio na portirnici. Nije tajna ni da je naša diplomatija davno postala utočište za neuke partijske aparatčike, tako da očekujem navalu kritika na Ministarstvo spoljnih poslova. Međutim, evo u šta verujem: da Andrić i Crnjanski ustanu iz groba i pošaljemo ih u diplomatske misije, ne bi se ni oni majci domogli nekog nemačkog, britanskog, francuskog giganta od ministra. Evropa ima ukusa, Srbija im nije po ukusu.

Ivica Dačić bi reciprocitet, iako i sam zna da je nezamislivo da ne primi američkog ambasadora, recimo. Eto, kaže, oni igraju na kartu naše gostoljubivosti, ulaze maltene bez najave i dele lekcije. Stvarno lepo zvuči kad Dačić izjavi tako nešto u stilu „na ljutu ranu ljuta trava“, ali to traje kratko, do sledećeg poniženja.

Zoran Đinđić je svojevremeno brzo ukapirao takav diplomatski nemoral, pa je smislio i najbolji sistem: nije išao na žurke i koktele po stranim ambasadama. I to je nešto. Kad danas vidim ovu našu „elitu“ kako juriša na viski i konjak po rezidencijalnim baštama, uvek se setim Đinđića. Ako jednom na tim prijemima ne bude bilo nijednog gosta, bio bi to veći šamar nego da Dačić ne proćaska s Kajlom Skatom.

Put Srbije u Evropsku uniju ne sapliće samo diplomatska nemoć. Najgore je kad padneš na ravnom. Kako se približavalo otvaranje poglavlja, tako su Hrvatska i Bosna pronašle način da zatamne sliku i pokažu da za njih rat nije gotov, da se neće završiti nikad dok Srbija postoji, sve i da je manja od makovog zrna. Hrvati su prošle godine jedini bili protiv otvaranja poglavlja 23 u pregovorima Komiteta za proširenje Saveta EU o članstvu sa Srbijom. A nakon osuđujuće presude generalu Slobodanu Praljku u Hagu s tragičnim ishodom, hrvatska predsednica Kolinda osula je paljbu po Srbiji i „velikosrpskoj“ agresiji, sigurna da je to i dalje muzika za uši Evropi, koja je zaboravila Hitlera i Pavelića, ali pamti Miloševića.

Sa druge strane, Bakira Izetbegovića nikakav diplomatski kodeks nije sprečio da u gostima kod Vučića „poklopi“ saglasje Dragana Čovića sa srpskom odlukom o priznanju Kosova izjavom da će Bosna uvažavati stavove zemalja u okruženju. I Hrvatska i Bosna očito bi rado gledale Srbiju u plamenu. Drugačije ne mogu da se objasne neprekidne provokacije koje kupuju vreme da bi neko mogao da zapali fitilj.

Dok vlast u potaji tuguje nad otvaranjem samo dva nova poglavlja u pregovorima sa EU, neka ih uteše dolazak i reči ministara spoljnih poslova Grčke, Bugarske i Rumunije. Tri pravoslavne države s Balkana snažno podržavaju da se Srbija pridruži porodici Evropske unije. Zalažu se za zajedničku izgradnju infrastrukture, gasovoda, železnica i bolje inostrane investicije. Nema bezbednog Balkana bez Srbije u EU. Na prekretnici smo.

Poruka je jasna: ko ne želi Srbiju u Evropskoj uniji, želi rat.

Kurir / E.K.

Foto: Printscreen

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track