Najnovije vesti

REDAKCIJA KURIRA: Kako su Đilas i kompanija u Belivukovoj hordi našli prirodnog saveznika za rušenje Vučića
Foto: Shutterstock

bez rukavica

REDAKCIJA KURIRA: Kako su Đilas i kompanija u Belivukovoj hordi našli prirodnog saveznika za rušenje Vučića

Lični stav

Ima istine u tezi nekih ovovremenih kolumnista liberalne orijentacije da je Srbija zarobljenik istorije. Kako i ne bi bila kad mnogi njeni dični sinovi koji se bave politikom od istorije ništa nisu naučili, nego ponavljaju greške sa upornošću pijanog majmuna što se po sedmi put sapliće o isti kamen.

Petog oktobra 2000. godine demokratske snage izvele su prevrat u Srbiji, a već 12. marta 2003. Srbija je platila krvavu cenu zbog pogrešnog ubeđenja da cilj opravdava sredstvo, i verovanja da je moguće kriminalce upotrebiti za ostvarenje političkih ciljeva a potom ih odbaciti. Nisu prošle ni dve decenije od tada, a opet su na sceni umetnici koji misle da će prejebati kriminalce.

Iz dana u dan svedoci smo da Đilas i društvo, kao neke šiparice namiguju i šalju šifrovane ljubavne poruke grupi Veljka Belivuka. Naravno, ne pada nam na pamet da narečenim opozicionarima i njihovim medijima pripišemo zločinačke sklonosti. Stvari su mnogo prostije: u nedostatku konkurentnog političkog programa, prilika za rušenje aktuelne vlasti traži se na svim mogućim stranama: među grupama evroparlamentaraca, u plasiranju zaumnih teorija zavere i nebuloznih afera čiji je cilj diskreditovanje Vučića, i u sklapanju paktova sa svima koji u Vučiću vide neprijatelja. Belivukova horda u takvoj situaciji čini se Đilasu i kompaniji kao prirodan saveznik.

Oće to tako kad iz onolike literature o političkoj teoriji zapamtiš samo da "para vrti gde burgija neće" i da je "neprijatelj tvog neprijatelja tvoj prijatelj". To u njihovoj teoriji. A u praksi?

U praksi, Belivukovi "vojnici" svaku fudbalsku utakmicu koriste za demonstracije protiv predsednika i Vlade Srbije, koji su vođe zločinačke grupe uhapsili i rade na njihovom izvođenju na sud. Da nije reč o sportskom navijanju već o podršci koju grupe huligana upućuju svojim vođama u CZ, nedvosmisleno pokazuje i transparent „Samo hrabri ruše udarce sudbine“, razvijen na utakmici "Partizana" i "Proletera".

A kako to izgleda u interpretaciji Šolakovih medija i Đilasovih novinara? Bez ikakvog razumnog razloga, bez logike - i bez stida! - ove grupe huligana proizvedene su u "pristalice crno-belih", "navijače", "zapadnu tribinu"... što je daleko od obične terminološke nesmotrenosti. "Pristalice crno-belih" znači "zaljubljenici u fudbal, simpatizeri jednog fudblaskog kluba i njegove igre", a ne "vojnici" bande koja je pod istragom zbog monstroznih zločina.

Ali, ni to nije sve! Belivuka i ostale kasape iz Ritopeka N1, Nova.rs, Danas, Nova... tretiraju kao političku snagu suprotstavljenu vladajućoj partiji, pa novinar i kolumnista Nikola Tomić na N1 tvrdi da je prikazivanje fotografija žrtava grupe Veljka Belivuka "poruka navijačima Partizana koji su skandirali protiv Vučića".

Činjenice su, međutim nesporne: Belivuk i ostali nisu neprijatelji Aleksandra Vučića, već države u kojoj živimo. Legitiman je politički cilj rušiti vladajuću partiju, ali za simpatije, iskrene ili iz političkog računa, prema neprijateljima države - opravdanja nema. To se, prosto, zove "nacionalna izdaja".

I još, što bi Basara rekao, jedno pitanje za milion sendviča: Da je li je bar neko od ovih što su se digli na zadnje noge zbog objavljivanja fotografija Belivukovih žrtava, izjavio da je zgrožen samim zločinima?

Da li su slike zločina zaista strašnije od samih zločina?

Prijavite se na newsletter.

Svakog dana besplatan pregled vesti na vaš e-mail.

* Obavezna polja
track