Slušaj vest

Još se krećemo po marginama Visokog Kontraskupa, s kojeg se učesnici polako razilaze, neki od njih odnoseći i poneku stolicu. Budući da moja neznatnost skupove (svih boja) odavno ne gleda u realnom vremenu TV prenosa, nego ili posredstvom novinskih odjeka i reagovanja ili klipova ubačenih kroz Viber, moj prozor u svet, tako je postupila i ovog puta.


I dobro je postupila. Nema se tu šta videti, pogotovo se nema videti ništa što nije već stotinu puta viđeno, uvek tu bude mnogo ničega oko buke, a u poslednjih, da kažemo, 12 godina periodično se okuplja ogroman broj ljudi da bi odaslali dve kratke poruke. U slučaju opozicionih protesta, ta poruka glasi: „Silazi s vlasti“, u slučaju pak Visokih okupljanja glasi: „Oću qwrz.“


Interesantna stvar: samo sam u zagrebačkom Jutarnjem pročitao Visoku Izjavu koju nijedan domaći štampani medij nije preneo - ili je možda preneo, a ja propustio da je vidim - saglasno kojoj je Obojena revolucija možda i mogla uspeti samo da nije načinila kardinalnu grešku, a ta greška je: „taknuli su u neovisnost srpske države“, tako piše Jutarnji.


S kombinovanim političkim iskustvom mladog, potom sredovečnog i na kraju starog majmuna, tvrd vam stojim da „obojena revolucija“ ne da nije „mogla“ uspeti - ako pod uspehom podrazumevamo Visoki Strmopizd - nego da joj nije ni bila namera da uspe, bar ne u smislu strmopizda.


Bilo bi dobro da sve srpske čaršije i mahale, s Visokim Mestom na čelu, poveruju studentariji kad kaže da joj nije namera nikog da „ruši“, nego da izvrši politički pritisak da se svi akteri na histeričnoj političkoj sceni vrate u ustavom i zakonima omeđene okvire.


To je jedini izlaz iz ove političke krize koja će još dugo potrajati bez obzira na proglašenje Visoko Fajronta. Anonimni studentski politički genij - ili nekolicina njih - dokonao je nešto što je malo ko dokonao u dosadašnjoj srpskoj političkoj istoriji, a to je da (po pravilu nasilne) smene vladajućih persona dramatis ne rešavaju problem koji stvara autoritarne persone dramatis.


Taj problem nije snaga autoritarnih srpskih vladara. Nije to ni autoritarnosti sklon narodni mentalitet - narod ima mentalitet kakav mu se odredi „tamo gde treba“ - nego slabost građansko-demokratskih opcija, koje, čim se uspentraju na vlast, padaju već na prvom iskušenju podele plena, a to je problem koje autoritarne stranke nemaju: šef podeli plen, pa šta kome zapadne.


Problemi nastaju kad pobednički plen treba podeliti na osamnaest ravnih časti - kao što se delilo posle Petog oktobra - i to tako da svi dobiju sve, da bi na kraju svi dobili qwrz, a kajmak pokupio sledeći autoritarni vladar.


U tom smislu je odlična ideja da se tekući režim najpre vrati k poznaniju prava, pa da se postepeno, zajedničkim snagama, krene u stvaranje manje napetog, manje nasilnog i za sve snošljivijeg društva. Ako bih ovo što sam napisao ispričao na nekom takmičenju za mis sveta, bio bih u najmanju ruku prva pratilja, ovako, napismeno, samo sam ostao džaba moler.