Glumac Miki Manojlović gostujući u jednoj emisiji pričao je o učešću u seriji "Na terapiji" i o filmovima koje bi mlade generacije trebalo obavezno da pogledaju.
Mnogobrojne serije prikazuju se na domaćim televizijskim kanalima, međutim ni u jednoj od njih se ne pojavljuje glumac Miki Manojlović. Ipak, na naše veliko zadovoljstvo, gledamo ga u seriji "Na terapiji"."Scenario, reditelj, ali i mlada generacija koja je radila seriju "Na terapiji" privukli su me je da u njoj učestvujem. Nisam ni znao da postoje tako mladi ljudi koji su ozbiljno potkovani. Mislio sam da ne postoje", priča Miki Manojlović u emisiji "Veče sa Ivanom Ivanovićem".
Za ulogu tarapeuta Ljubomira Božovića, kako kaže nije bila potrebna posebna priprema, ali je ona zahtevala određenu zrelost.
"Konsultovao sam neke ljude iz psihijatrije kada sam spremao ulogu, ali su moja iskustva bila odlučujuća", kaže Miki Manojlović. Srbija je, kako kaže, i dalje zemlja u kojoj nije "normalna" stvar otići kod psihijatra.
"Odlazak kod psihijatra je kod nas i dalje tabu tema, a to je veoma pogrešno. Psihijatrija je grana medicine koja je veoma napredovala i koja je neophodna ljudima, koja pomaže i olakšava život. Mnogi ljudi iz psihijatrije su se zahvaljivali na seriji", priča Miki.
Pored glume, Miki Manojlović bavi se još jednom veoma lepom stvari, a to je "Radionica integracije" čiji je cilj da osobe sa invaliditetom ne ostanu samo posmatrači kulturnih dešavanja već da budu istinski učesnici i stvaraoci programa.
"Radionica je za mene jedna veoma lepa stvar koju radim pet-šest godina sa različitim usponima i padovima u pomoći. Ali na pomoć nismo ni računali kada samo počeli. Kada je došla bilo je dobro, a kada je nema opet izdržavamo", kaže Miki.
Neke od veoma uspešnih predstava "Radionice integracije" jesu "Čekajući godoa" i scenarijski prvenac Mire Furlan "Dok nas smrt ne rastavi", čiju režiju je radio Miki Manojlović. Upoređujući glumu i režiju, Miki kaže da su te dve profesije gotovo iste.
"To je sve vezano, to je isto. U timskom radu je sve vezano i svaki čovek je podjednako važan. To nije floskula to je istina", kaže Miki. Talentovanih mladih ljudi kod nas kako kaže ima mnogo, međutim mi ipak dosta kaskamo u kulturi i filmu za zemljama iz okruženja."Talenata ima mnogo kod nas, zaista ima ozbiljnog sveta koji može da stvara film, ali nema uslova. Kada nas uporedimo sa Rumunijom, ogromna je razlika. Rumuni su shvatili značaj kulture, a posebno filma, jer je takav mediji, jer probija. Pogledajte samo kakve filmove prave Rumuni u poslednjih 10 godina i kako popularišu Rumuniju. I Hrvati su nas prešišali, svi nas šišaju", ističe Miki.
Veoma mu je teško da izdvoji jedan film sa prostora bivše Jugoslavije koje bi mlade generacije trebale da pogledaju.
"Postoji mnogo filmova. Na primer obavezno moraju da pogledaju filmove iz "crnog talasa", ceo crni talas. Sve što je bilo od 1962. godine na ovamo dok Tito sve to nije zabnio. Morali bi da pogledaju i Prašku školu", kaže Miki.
U skorije vreme ga nećemo gledati u domaćim filmovima, a ono što ga čeka u narednom periodu jeste premijera bugarskog filma "Sudnica".
"U Sofiji će 6. marta, na otvaranju Sofijskog filmskog festivala, biti film "The jujment", to je poslednji film koji sam snimio", otkrio je Miki Manojlović.
