ZEMLJA U KOJOJ SU PATNJA, LEPOTA, BOGATSTVO I BEDA POMEŠANI U KOKTEL Arapski trgovci su je pre jednog veka nazvali Serendib, ostrvom dragulja, srećnih iskustava
Najveći strah, kaže, treba osećati pred prokletstvom koje čini da čoveku tuđa sreća više smeta od svoje nesreće. Možda je u toj misli, koju sam čuo pred odlazak sa Šri Lanke, skrivena mudrost koja bi mogla da nas zaštiti od mnogih nedaća
Nalik na ogromnu krušku, Šri Lanka je prostrla svoje bogatstvo Indijskim okeanom. Kao njegov najvredniji biser, sakupila je najveće vrednosti kopna, ali i morske pučine. Arapski trgovci su to uočili još pre više od hiljadu godina, nazivajući ovaj mali kaleidoskop prirode i ljudskih naravi Serendib — ostrvom dragulja, srećnih iskustava, a na engleskom — slučajnosti.
Međutim, moj prvi susret sa Šri Lankom bio je gorak. Već na putu od aerodroma do grada kondukter autobusa je hteo da mi trostruko naplati kartu. Prosjaci su me ophrlili već kod prvog muzeja. Na ulicama Kolomba slučajno sam zabasao u siromašku četvrt. Svuda po ulici ležali su beskućnici, mnogi teško bolesni, a poneki sigurno već više nije ni bio živ.
Neopisive plaže
Šri Lanka je zemlja u kojoj su patnja i lepota, bogatstvo i beda pomešani u koktel, koliko gorak, toliko i ukusan, ali jedinstven. Jer, ovom malom prostranstvu bog je dao neopisive plaže, planine ispunjene bujnom prirodom, toplu klimu, kulturu i tradiciju dugu više milenijuma.
Ovde se budističko učenje preselilo iz Nepala i brižljivo razvijalo. Blaga narav prirode pomešala se sa strašnim talasima cunamija, koji povremeno dolazi u posetu razarajući sve pred sobom. Čak i na ruševinama cunamija priroda rađa novi život. Najstrašnije su rane koje planeti nanosi čovek. O tome svedoče razaranja teškog građanskog rat, vođenog duže od dve decenije na severu zemlje, koji se i sada osećaju.
Pre rata ožiljke po rajskim plažama ostavljali su Evropljani, koji sad dolaze kao turisti, ali su prethodnih vekova pristizali kao kolonizatori, što je kulturan način da se kaže da je neko lopov i pljačkaš. Začudila me je površina tvrđave, jedna od najvećih koju su u Aziji sagradili Holanđani, a čije temelje su udarili Portugalci. Od tvrđave su, usled mnogih bitaka, ostali razrovani temelji i poneki zid. Ne tako davno tvrđava je bila i na meti terorističkih bombaških napada. Kada je Holandiju pregazio Napoleon, Holanđani su, radije nego meštanima, tvrđavu predali Englezima.
Čehov bio očaran njenim čarima
Šri Lanka je na raskrsnici morski puteva. Ona je već mnogo vekova obavezna stanica kada se sa Dalekog istoka putuje morem na zapad, i obrnuto. Posetilo ju je more trgovaca, Arabljana, Kineza, Rusa, čak je i Čehov bio očaran njenim čarima.
Detalji o poseti slavnog pisca tek su nedavno isplivali iz arhivske dokumentacije. Oboleo od tuberkuloze, pristigao je brodom sa dalekog Sahalina, gde je proučavao živote zatvorenika. "Onda tu je Cejlon — mesto gde se nalazi raj. Ovde, u raju, prešao sam više od sto milja železnicom, zasitio sam se do grla šumama palmi i ženama bronzane kože."
Na njegovu ljubav prema palmama i ostrvskim damama sada podseća jedna skulptura i bronzana ploča u hotelu u Kendiju, u kojem je odseo. Čehov se tu prvi put susreo sa tropskom klimom, a pored žena, neobično su mu se svideli i mungosi. Ostrvske dame je ostavio za sobom, ali ne i mungose: čak tri ove životinjice poveo je sa sobom, živeo je sa njima godinama, a na kraju ih poklonio moskovskom zoološkom vrtu. Na Šri Lanci je Čehov i danas veoma popularan.
Ovde je započeo priču "Gusev" o vojniku koji umire na moru tokom dugog putovanja brodom. Priču je datirao — 24. novembar 1890, Kolombo. Tako se prepliću književnost i putovanje, dopunjuju se i obogaćuju, ali susret sa drugačijim svetom često donosi i nesporazume. O tome govori i naziv Cejlon. Meštani svoju domovinu oduvek nazivaju Lanka (šri je počasni dodatak).
Nekim čudom Portugalci su arapski naziv Serendip prenosili od uva do uva kao Ceilao, što su Holanđani dalje preneli kao Cejlan, a Britanci čuli kao Cejlon. Vekovima se niko nije setio da pita stanovnike Šri Lanke kako se njihov prelepi dom zaista zove!
Dve duše i upoznavanje sa Mobi Dikom
Šri Lanka ima dve duše. Jedna je otvorena prema svetu, kosmopolitska, dobro se sporazumeva na engleskom, iako prezire vladavinu stranaca. Druga je, međutim, skrivena duboko u prašumama, u temeljima najstarijih zdanja, u koracima najtiših duša. Ta duša se ne otvara lako, a većina sa Šri Lanke odlazi tek je naslutivši. Zato se Šri Lanka svake godine raduje mnogobrojnim gostima iz susednih mora i okeana — ogromnim belim kitovima, najvećim životinjama na svetu. Na naizgled malom ostrvu očito ima mesta za sve! Tolike gigante niko nije ni primetio do 2006. godine, kada se prvi put otkrilo da je ovim životinjama omiljeno mesto za predah u redovnim seobama po ogromnim prostranstvima upravo Šri Lanka. Dakle, ako želim da se upoznam sa Mobi Dikom — pravo na plažu, rekoše mi meštani.
Većina turista će Kolombo olako preskočiti. Previše buke, izduvnih gasova, siromaštva... Istini za volju, Kolombo nije najlepši deo ovog dragulj ostrva, ali su mi lepšu stranu njegove duše pokazali jedan dobroćudni Tamil i njegova porodica, slučajni taksista kojem se učinilo da nisam raspoložen, pa mi je ponudio besplatnu vožnju i zaželeo da mu budem prijatelj.
"Ne ulazi! Tu smeju da uđu samo slonovi!", prekorio me je tihi, ali oštar glas u jednom hramu. Šta li sam to uradio? Izuo sam se, preskočio prag kao što je običaj, skinuo majicu, pošto u hinduističke hramove muškarac treba da ulazi sa potpuno otkrivenim gornjim delom tela, ali mi nije jasno zašto to isto ne očekuju od žena?! Dakle, sve to sam ispoštovao, šta li je sad u pitanju? U toku je bila neka ceremonija, a ja sam se uputio da razgledam hram u pogrešnom pravcu, i to u onom u kom smeš da se uputiš jedino ako si slon! E pa sad... Objasnili su mi da su slonovi po prirodi nežni i snažni, pravi plemići. U hinduističkoj mitologiji oni su simbol vode, sreće i života. Zato je u Šri Lanci samo slonovima dozvoljeno da učestvuju u paradi pored svetih relikvija Bude i hinduističkih božanstava, a ja ću morati da se zadovoljim posmatranjem iz daljine.
Nova godina
Nova godina je izgleda odlučila da me prati iz zemlje u zemlju! Nisam se još dobro osušio od tajlandske proslave, tokom koje Tajlanđani bacaju kofe sa vodom na prolaznike, za sreću — pa me je čak desetak kofa vode zapljusnulo dok sam vozio motocikl, kad eto me na Šri Lanci, zajedno sa Novom godinom! Nisam znao da i njihova Nova godina, Aurudu, pada kad i tajlandska, sredinom aprila, kada se završi žetva, a voće je već zrelo. Slavlje zaustavlja čitavu zemlju na nedelju dana. Tačno određenog dana i časa meštani pale vatre u svojim domovima, jede se prvo jelo u novoj godini, nosi se odeća tačno određene boje, sve za sreću, naravno sa obilatim pucnjevima petardi i piratehnike.
Nasuli su mi pola litre alkoholnog pića od palme (i to jedne vrste, kažu da nije dobro kada se alkohol pravi mešajući razne vrste palmi), i naterali da probam da sviram njihov nacionalni instrument, koji je toliko zaškripeo čim sam ga dodirnuo, da su se moji domaćini ipak predomislili i uzeli mi instrument iz ruku.
Ispred kuće u kojoj sam spavao ujutru spazih malu kobru. Umiljato mače joj se približilo i htelo sa njom da se poigra. Jedan dedica koji živi u komšiluku mog hostela posmatrao ih je neko vreme, a onda oterao mače, da ne nastrada. Pitao me je da li se plašim kobrinog otrova. Ko ga se ne plaši? Pa on, naravno. Ima posebnu knjigu u kojoj je opisano lečenje otrovnih rana.
Pošto ima dva primerka, jedan mi je poklonio. Još samo da naučim hijeroglife kojima pišu, pa onda i jezik, i svaki strah od zmija će zauvek nestati, tako barem moj novi prijatelj tvrdi. Najveći strah, kaže, treba osećati pred prokletstvom koje čini da čoveku tuđa sreća više smeta od svoje nesreće. Možda je u toj misli, koju sam čuo pred odlazak sa Šri Lanke, skrivena mudrost koja bi mogla da nas zaštiti od mnogih nedaća.
Viktor Lazić