ELENA KARAMAN - KARIĆ U OAZI NA KOSMAJU: Dizajnerka uživa u svom raskošnom, seoskom imanju
Foto: Nikola Marinković

Porodična idila

ELENA KARAMAN - KARIĆ U OAZI NA KOSMAJU: Dizajnerka uživa u svom raskošnom, seoskom imanju

Stars -
Put promene poznate dizajnerke nameštaja Elene Karaman Karić počeo je onog trenutka kada je odlučila da sreći pruži ruku za ples i zbog toga danas ističe da živi život onako kako samo ona želi daleko od strahova koji su ranije bili prisutni u njenom životu

Kada odluči da nešto napravi, dizajnerku enterijera i vlasnicu kompanije Lorca Design Elenu Karaman Karić (42), u tome ništa ne može da spreči. Naime, kada smo pre godinu dana pričale o njenom imanju na Kosmaju, sve je bilo na nivou želje, a danas vodimo razgovor u kući zamišljenoj i napravljenoj prema njenim idejama. Ponosna i s osmehom na licu, ova pobornica zdravog način života svojevremeno je među prvima počela da osvešćuje ljude u Srbiji o tome kako treba da se okrenu organskoj ishrani, piše Story.

Govoreći o svom životu, Elena je dala primer mnogima i naterala ih da vode računa o tome šta jedu. Dobar primer daje i svom suprugu Jugoslavu (35), kao i sinovima Luki (21), Simeonu (8) i Matiji (15), zahvaljujući čemu svi zajedno uživaju u skladnoj porodičnoj atmosferi.

Čini se da vam boravak na Kosmaju veoma mnogo znači. Planirate li uzgoj organske hrane na svom imanju?

- Kosmaj je moj san koji sam za rekordnih 10 meseci sprovela u realnost. Imanje je izgrađeno i nedavno useljeno. Hektar voća zasađen je još prošle godine po biodinamičkom kalendaru Marije Tun, u vreme odgovarajućeg položaja Meseca. U fazi smo pripreme plastenika za povrće koji će za početak snabdevati naše domaćinstvo i Lorca organic kafeteriju. Nosimo se mišlju da se sasvim preselimo ovde jer sve manje imamo šta da tražimo u gradu. Sreća pa moje devojke iz Lorca Designa jedva čekaju da bude gotov i naš Design studio kako bismo glavnu kancelariju prebacile sa Dedinja na Kosmaj. Postoji neka magija koja treperi tom planinom, a koju osećam, kroz koju se ispoljavam i koja u meni satreptava. Sve mi je tamo poznato i pripadajuće. Ovo je naša baza u kojoj se okupljamo sa prijateljima, družimo jedni sa drugima i prirodom, dobijamo ideje koje podstiču našu kreativnost.

Znači li to da ovde i kuvate?

- Spremamo razne domaćinske đakonije. U našoj kući posebna pažnja poklanja se hrani. Ne samo što se ne jedu prskani i industrijski proizvodi, već se kao nekada u domaćinstvima naših baka, hrana planira. Začuđujuće mi je to što ljudi ne planiraju svoju hranu, sve manje prave zimnicu. U kućama naših baka ili i dan-danas u kućama seoskih domaćinstava ne može da se desi da vam domaćica kaže: Prazan mi je frižider. To je bila sramota. Ono što nam je najvažnije, što je izvor života, energije i zdravlja, danas je postalo najmanje bitno. Ljudi žive instant živote, vode instant ljubavi i jedu instant hranu. Mi se odupiremo i ne prihvatamo takav način života.

Foto: Nikola Marinković
Foto: Nikola Marinković

Šta najviše volite da pripremate za svoju porodicu?

- Ono što je najzdravije, najmanje treba da se priprema. Uživamo uz razne salate, naravno od neprskanog voća i povrća. Jedemo mnogo sirovog zeleniša i u njega ubacujemo svakakve đakonije, od svežeg i sušenog voća pa sve do raznih sireva. Trudimo se da održimo balans u unosu baznih spram kiselih namirnica, što je suština zdrave unutrašnje ekologije. Naravno, razvijaju se kore i mese pite, ali ne upotrebljavaju se nezasićene masne kiseline, konzervansi, fabrički proizvodi i procesovane, to jest prerađene soli. Ljudi su u totalnoj zabludi da su srčana oboljenja, infarkti i moždani udari posledica povišenog holesterola. Najveći problem je zapravo inflamacija krvnih sudova kao posledica unosa nezasićenih masti i procesovane hrane, to jest šećera. Zdravije je pojesti parče domaće prasetine nego koristiti sojino ili suncokretovo ulje u prženju tobože zdravih obroka.

Interesantno je da se u poslu rukovodite Dalijevim citatom: Ne plašite se perfekcije, nikada je nećete dostići. Kako izgleda trenutak kada ste vi zadovoljni?

- Uvek sam zadovoljna. Za mene je zadovoljstvo radost, a radost je put, ne destinacija. U toj Dalijevoj opasci vidim ne samo oslobađanje od stega i predrasuda, već i kompletnu istočnjačku filozofiju: zakonitosti jina i janga po kojima sve funkcioniše i iz kojih su se izrodile mnoge teorije i filozofije pa i Hegelova Teorija ponavljanja istorije u vidu cikličnih krugova. Princip po kome je postojanje takvo da je u konstantoj smeni dobro i loše, dan i noć, homo i hetero. A upravo je ta smena ono što održava postojanje. U onom savršenom jin jang znaku vrlo se simbolično unutar crne površine nalazi bela tačka i obrnuto, što nagoveštava tu smenu ili zakonitost održivosti. Iz belog postepeno se razvija crno i obrnuto, Posle kiše ide sunce, posle noći dan. Tako i u Gundulićevom epu: Ko bi gori, sad je doli, a ko doli, gori ustaje. Kada bi ljudi samo malo više osvestili ovaj princip, ceo svet bi drugačije izgledao. Manje bi bilo i oholosti, gordosti, stega, pritisaka, patnje, a više empatije.

Rasli ste u umetničkoj porodici gde se negovala ljubav prema knjigama, slikarstvu, modi, muzici... Koliko danas to znanje i iskustvo prenosite na svoje sinove?

- Negovanje kulture je kao negovanje tradicije i od esencijalnog je značaja ne samo za pojedinca, već i za narode. Znanje je značajno jer pruža određeni vid slobode. Ali, sve je to nevažno ako se ne pruži ljubav. Ona je ta koja daje osećaj sigurnosti i vetar u leđa. Toplina porodičnog doma upravo je ono što nam daje najveći podsticaj. Moja deca imaju sreću i znaju da su privilegovana zbog toga što rastu okružena umetnošću, porodičnom kolekcijom slika i u prilici su da posećuju muzeje po svetu ili pozorišne predstave koje ostaju zapisane u istorijskim kalendarima po dužini trajanja. Ipak, najveća vrednost je ona koja je usađena unutar njih samih, a to je da imaju slobodu da budu ono što u svom biću osećaju da jesu, da čuvaju taj mali plamičak koji gori unutar njih samih jer će im on osvetljavati put u svom životnom traganju za svrhom, za onim zbog čega su došli na ovu planetu i za svim onim iskustvima koja na tom putu treba da pokupe.

Foto: Nikola Marinković
Foto: Nikola Marinković

Vaš sin Luka imao je nekoliko pozorišnih premijera u Njujorku. Na čemu trenutno radi?

- Luka je na moju veliku sreću rešio da se vrati u Evropu i upiše još jedan fakultet. Studira medije i komunikaciju, tako da će pored glume koju je završio, što je njegova osnovna profesija, biti oplemenjen za još jedno znanje ako mu bude trebalo. Drago mi je što je znatiželjan, vredan i mada se bavi javnim poslom, ne želi da odgovara na neinventivna pitanja u kojima ga povezuju sa roditeljima, već isključivo na ona koja se odnose na njegov posao. Nedavno je emitovan kratkometražni film Sjene o sarajevskom atentatu u kome je glumio lik Nedeljka Čabrinovića, uz Nebojšu Glogovca i Nikolu Rakočevića. Prvi put sam ga gledala na velikom platnu i bila sam potpuno opčinjena. Moje malo-veliko dete radi posao koji voli i to s lakoćom i neospornim talentom. Nažalost, zbog ispita na fakultetu nije bio u prilici da prisustvuje premijeri.

Kako najradije provodite vreme sa svojim mlađim sinovima Simonom i Matijom?

- U šali i zafrkanciji: igramo karte, izmišljamo igre, gledamo predstave i filmove koje volimo. Oko toga se najviše svađamo, ja uglavnom hoću crtaće, a oni komentarišu da sam dosadna.Na Facebooku ste objavili fotografije svog sina Simona na kojima se vidi kako se bavi jogom i slika. Šta je sfera Matijinog interesovanja?

- On je opčinjen režijom. Bojim se da sva trojica odoše u hajduke (smeh). Jedan u glumu, drugi u režiju, a treći u slikarstvo . Mada, pored umetničke, Simon ima i pragmatičnu crtu. Odličan je u organizaciji i interesuje ga sve u vezi sa zemljom, poljoprivredom i zdravom ishranom. Kaže već je smislio porodični biznis u koji ćemo svi morati da budemo uključeni. Pećanac je to.

Foto: Nikola Marinković
Foto: Nikola Marinković

Koliko ulogu u odgajanju dece imaju vaši, ali i suprugovi roditelji?

- Ove današnje babe i dede mnogo su modernije od onih pre njih. Svi imaju Facebook, posao, karijeru, socijalni život i shodno tome, mnogo manje vremena provode sa unucima nego što je to nekada bio slučaj. Uz gedžete, moderno doba donelo nam je i fensi babe i dede. Sa decom provode onoliko vremena koliko im njihovi privatni životi dozvoljavaju i kada to uporedim sa svojim detinjstvom, današnja deca uskraćena su za jedan božanstven odnos.

Kako je izgledalo vaše odrastanje?

- Baka je nas unuke kad prekardašimo jurila mašući koprivom. Najsporijeg je bogami znala da zakuči po cevanicama. To nikako nije uticalo da najbezbrižniji osećaj, zapravo najznačajniji osećaj sigurnosti, topline i pripadanja osetim baš kada se setim detinjstva i nje. Ono najznačajnije što sam u svojoj karijeri napravila, nazvala sam njenim imenom. Ne znam zapravo ni šta bih postala da ona nije bila takva. Ceo svoj život posvetila je nama. Nikad joj nije bilo teško da ispunjava kulinarske želje niti da s nama provodi vreme u beskrajnom dokoličarskom ćaskanju. To da spava polubudna kako bi noću okretala jastuk na hladnu stranu, baš onako kako volim, nije se dovodilo u pitanje, kao ni to da smo prestajali sa nestašlucima dok bi ona izbrojila do tri. Kako ne padam u nesvest na sve što nam zapad servira, tako mi se i ovaj zakon po kome ispade da na decu polaže veće pravo sistem nego porodica, a koji pokušavaju da nam plasiraju, čini polu suludo. Nisam zagovornik bilo kakvih grubosti, naprotiv. Ali, to što ne koristim ćuške kao vaspitne mere i što ne bijemo decu, ne mislim da je bilo presudno da moji dečaci izrastu u divne, lepo vaspitane momke. Tome su doprinele sve one pročitane priče pred spavanje i svaki trenutak koji sam disala samo i isključivo zbog njih. Tome je doprineo osećaj da su voljeni, poštovani, da imaju integritet, podršku i oslonac ali i da postoji granica između dozvoljenog i nedozvoljenog, šta se toleriše, a šta ne. Imam prijatelje kojima se omakne poneka ćuška po turu, a koji su uprkos tome divni i posvećeni roditelji i celim svojim bićem žive za svoju decu. Poznajem i one koji su toliko opsednuti sobom, svojim životima i karijerama da na decu i ne obraćaju pažnju. Zanemarivanje je zlostavljanje koje je opasnije od batina po turu.

Foto: Nikola Marinković
Foto: Nikola Marinković

Šta je tajna uspešnog braka?

- Uvažavanje slobode i integriteta partera. Svi mi imamo različite potrebe i želje, ali svako ljudsko biće ima potrebu da raste. I ljudi su kao biljke, svi se okreću prema suncu, izvoru energije i života. Kada partner postane sunce kome se okrećete da biste se dopunili, i o čiju biste se toplotu ogrejali, onda za vaš odnos nema zime.

Imate nekoliko tetovaža. Šta one za vas predstavljaju?

- Identitet. Povezanost sa precima i različitim kulturama kojima pripadam.

Kada je, po vašem mišljenju, žena najlepša?

- Ukoliko je ostvarena i puna ljubavi. Ujutro kad ustane i uveče dok uspavljuje decu ili unuke, kada je puna empatije i kada sitnim delima ljubavi ima želju da od sveta napravi lepše mesto za život.

Postoje li stvari koje vas plaše ili imate sistem kako prevazilazite takve situacije?

- Nekada sam bila puna strahova. Svaki od njih odnosio se na brigu o zdravlju bližnjih ili svom sopstvenom, ali samo zato da bih tim bližnjima mogla biti na usluzi. Danas, kroz znanja koja sam stekla, osvestila sam se i spoznala da sam konstantno bila u rezonanci sa sopstvenim strahovima i time ih privlačila na scenu svoje stvarnosti. Sve na ovom svetu reaguje po principu rezonance i frekvencije, sve što postoji ima svoju vibraciju. Živi organizmi, predmeti, vidljive i nevidljive energije. Sve. Svaka vibracija ima svoju frekvenciju. Svi mi vibriramo s onim sa čim smo u rezonanci. Kada isproducirate neki zvuk, kada kašikom udarite u jednu zvučnu viljušku, neka druga koja je u rezonanci javiće se i takođe odgovoriti zvukom. Po tom principu funkcioniše i homeopatija, tako je i sa ljudskim mislima i događajima u našim životima. Tako često nam događaji korespondiraju sa mislima. Zakon privlačnosti funkcioniše na osnovu ovih zakonitosti fizike. Osim toga, sada znam da je sve u savršenom redu i baš onako kako treba da bude. Sagledavanje beskonačnosti našeg postojanja oslobađajuće je i olakšavajuće.

Foto: Nikola Marinković
Foto: Nikola Marinković

Mnogi su pronašli inspiraciju u vašoj izjavi da vi sreći pružate ruku za ples, te da je ona svima na raspolaganju. Na koji način dolazite do ovakvih životnih mudrosti?

- Nažalost, kroz tugu. Do najvećih životnih mudrosti čovek stigne prolazeći trnovitim stazama iskustva. Zato na teške životne okolnosti treba da gledamo blagorodno. One nam daju krila da poletimo i sagledamo svet iz potpuno drugačije perspektive.

Pre nekoliko meseci upisali ste The School of Homeopathy u Londonu. Kada ste doneli odluku da se edukujete u tom smislu?

- Ona je u meni sazrevala godinama, ali čekala je da dobijem više slobodnog vremena kako bih mogla da joj se posvetim. Ali, kako to obično biva, vreme je, pogotovu otkako je počela smena naelektrisanja polova, počelo drastično da se ubrzava i shvatila sam da ću s njim uvek biti u deficitu. Osim toga, ko hoće, on nađe način, ko neće, nađe izgovor, pa sam i ja možda usred poslovno najizazovnijeg perioda rešila da se posvetim sebi i sticanju znanja kojima se punim i koja podstiču moj rast i sopstvene unutrašnje svetove. Tako sam upisala fakultet o kome sam maštala, The School of Homeopathy, gde studiram homeopatiju i nutricionzam, a koju je pre više od 30 godina uspostavio Miša Norland. Škola je pod pokroviteljstvom britanske kraljevske porodice i nalazi se u prelepom Kotsvoldu, najlepšem delu Engleske, u magičnom prirodnom okruženju. Patroni škole najveća su homeopatska imena današnjice: od Rajana Sankarana, Vermeulena, Jana Školtena, Džeremija Šera, Mirande Kastro pa do mnogih drugih majstora iz ove oblasti. Homeopatija je sastavni deo mog i života moje porodice već dugo godina. Konvencionalna medicina pokazala se krajnje neučinkovitom kod hroničnih bolesti koje sam imala. Jednom prilikom, kroz fantastičan niz sinhroniciteta ukazala mi se homeopatija. To je za mene bio trenutak koji mi je promenio život. Imala sam osećaj da mi se resetovao ceo sistem. I ne samo moje fizičko telo, nisu samo nestale hronike koje sam godinama vukla, već se promena dogodila na jednom dubljem, suptilnijem nivou. Kao da me je homeopatija vratila sebi samoj, što zapravo i jeste njena svrha.

Po kom principu leči homeopatija?

- Za razliku od konvencionalne medicine, ona leči uzrok a ne posledicu. Uzrok svake bolesti jeste poremećaj u vitalnoj sili, dakle u našem energetskom telu, našoj duši. A taj poremećaj naša vitalna sila manifestuje kroz naše fizičko telo dajući nam simptome. Za nas simptomi nisu bolest jer je ona uvek na nivou vitalne sile, odnosno energije, duše. Samo ona može da bude bolesna, a simptomi poput onoga što nazivamo fizičkim bolestima, zapravo su samo jezik kojim naša vitalna sila, naša duša, komunicira s nama. Vuče nas za rukav i govori: Hej, nisam dobro, pogledaj me. Znamo da kad čovek napusti ovaj materijalni svet i umre, njegovo telo jedan vremenski period ostaje i dalje kompaktno. Takvo telo u kome više nema životne sile, ne može da se razboli. Tako mi u homeopatiji lečimo čoveka, zapravo njegovu oslabljenu vitalnu silu, a ne svaki organ ponaosob. I to radimo lekovima koji su potencirani, u kojima je često vrlo malo ili gotovo uopšte nema tragova osnovne tinkture iz biljnog, životinjskog ili mineralnog sveta. Takozvanim potenciranjem, u njima zapravo ostaje kinetička energija kojom se vitalna sila dovodi u balans. Što veća potencija, to manje ostataka materijalne supstance, ali veća učinkovitost leka. Osnovni postulat homeopatije jeste da se slično sličnim leči.

Foto: Nikola Marinković
Foto: Nikola Marinković

Poznato je da vaše udruženje Drvo života promoviše vrednosti zdravog života, organske hrane, ajurvedske medicine...

- Promovišemo i život u skladu sa prirodom kao imperativ. Priroda briše granice između ljudi i smanjuje razlike. Možemo voleti različite stvari ili pripadati različitim kulturama, ali zalazak sunca ili ležanje na travi u letnje veče čekajući zvezdu padalicu sa voljenom osobom, univerzalno su lepi ma kom narodu ili religiji pripadali i ma koju boju kože imali. Ne postoji ništa što čovek može postići, a da se može meriti sa savršenim delima prirode. Sva naša tehnološka postignuća nisu ništa spram samo jedne malo veće elementarne nepogode. Jer, delo tvorca uvek je kompleksije od onoga što bismo mi mogli da iznedrimo.

Interesantno je da se bavite homeopatijom i jogom. Kojim još energetskim tehnikama vladate i na koji način dolazite do saznanja iz tih oblasti?

- Znanje koje sam stekla na Jap Cheng Hai akademiju tradicionalnog feng šuija, izuzetno mi pomaže u poslu kojim se bavim. Tako naši enterijeri pored estetskog momenta imaju i zdravstveno-energetski benefit za ljude koji u njima žive i borave. Transcendentalna meditacija kao i meditacije Tonija Samare, za mene su vrlo lekovite. Bez njih gotovo da ne mogu da zamislim svoju svakodnevicu, kao ni bez moje aštanga joge. Imala sam prilike da iskusim benefite Emotional Freedom Technique ili kako je kod nas nazivaju, Tehnike emocionalne slobode. Nisam terapeut ove tehnike, ali radila sam je za lične potrebe i potpuno sam oduševljena koliko je učinkovita. Porodični poredak Vlade Ilića jedna je izuzetno moćna terapija koja raspertlava transgeneracijske muke i čvorove, koji kao usađeni modeli ponašanja i te kako znaju da nam prave zavrzlamu od života.

Bavite se i su jokom, akupunkturom i akupresurom na šakama (su) i stopalima (jok) čiji temelji počivaju na klasičnoj kineskoj akupunkturi. Zbog čega ste se zainteresovali za to?

- Su jok terapija predstavlja sintezu prirodnih metoda lečenja, zasnovanih na određenim filozofskim principima, tradicionalnoj kineskoj medicini, a primenjuje se na šakama i stopalima na kojima se nalaze terapijski sistemi korespondencije. Tako su fantastično lako primenljivi i razumljivi da se ceo sistem ne može razumeti drugačije nago kao svedočanstvo ljubavi Tvorca prema čoveku. Način na koji profesorka Vera Đorđević to znanje prenosi nesebično je i oplemenjujuće, a mene jednostavnost i trenutna delotvornost ove metode ne prestaju da oduševljavaju.

Foto: Nikola Marinković
Foto: Nikola Marinković

Vaša kompanija Lorca Design izuzetno je uspešna u polju dizajna nameštaja. Šta pripremate za narednu godinu?

- Pored svakodnevnih tekućih opremanja, privodi se kraju projekat butik hotela u Boki Kotorskoj za koji smo osim dizajna radili i ceo koncept, tako da će on svoja vrata otvoriti publici uz Božju pomoć već na leto. U njemu će, osim u lepom enterijeru, ljudi moći da uživaju u kristaloterapiji, dakle energetskim benefitima kristala koji su tema oko koja se razvio ceo koncept.

Za jun ste najavili predstavljanje kolekcije nameštaja Miladija koja je inspirisana vašom bakom. Hoće li se to tada dogoditi?

- Odlučili smo da Miladiju predstavimo na otvaranju hotela. Tako će magija šara pirotskog ćilima, kao i njihovo metafizičko delovanje zajedno sa kristalima, činiti boravak u hotelu jedinstvenim iskustvom.

Foto: Nikola Marinković
Foto: Nikola Marinković

Pasionirani ste ljubitelj putovanja. Imate li u planu odlazak kod svoje familije u Peru?

- Već godinama, ali nikako da moj brat i ja uskladimo poslovne obaveze sa ostatkom familije koja tamo živi i okuplja se jednom godišnje. Želja nam je da ih sve zajedno zateknemo i upoznamo. Za sada održavamo pismene kontakte. Znamo da će biti baš onda kada treba da bude. Kao i sve u životu, uostalom.

Kako ćete vi i vaša porodica ove godišnje proslaviti novogodišnje i božićne praznike?

- Kao i uvek, kod kuće usuškani u porodicu. Sa decom, prijateljima i njihovim društvom. Uz društvene igre i mnogo, mnogo smeha.

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track