Panamski kanal gradili su i Srbi: Ekskluzivna pisma Banaćanina graditelja iz 1881. svedoče o "ljudskom paklu" pri izgradnji kanala o kome ceo svet bruji
Među pronađenim istorijskim dokazima su i osam pisama koja je 1881. godine poslao jedan naš čovek iz Paname. To je prvoklasna istorijska građa koja daje novo svetlo o izgradnji kanala, otkriva naš najpoznatiji pustolov Viktor Lazić
Ceo svet bruji o Panamskom kanalu. Mnogo toga se o ovom kanalu zna, jedino se ne zna - da su ga Srbi gradili.
Uz tekstu našeg najpoznatijeg pustolova Viktora Lazića, objavljenom na portalu RTS, o ovom otkriću, idu i ekskluzivna pisma jednog od Srba graditelja do kojih je došao Adligat. Tekst u nastavku prenosimo u celosti:
Da bi nastao, skupljeni su radnici iz celog sveta. Ostalo je zabeleženo da su najvredniji i najizdržljiviji udarnici stigli iz Evrope. Pretpostavljalo se da je među desetinama hiljada radnika bilo i Srba. Međutim kako su većinom dolazili iz Austrougarske, u zvaničnim statistikama su nevidljivi, podvedeni pod radnike monarhije.
Pod patronatom profesora Aleksandra Jerkova imao sam zadovoljstvo da sa kolegom i prijateljem Adamom Sofronijevićem sprovedem istraživanje o vezama Srbije i Srba sa Panamskim kanalom u periodu od sto godina - od 1881. do 1981. godine u bogatom fondu Adligatovog Muzeja knjige i putovanja i Muzeja srpske književnosti, kao i u fondu periodike Univerzitetske biblioteke "Svetozar Marković".
Pronađeni dokazi
Pronašli smo dokaz ne samo da su Srbi učestvovali u izgradnji kanala, već u postavljanju njegovih temelja!
Pronađena građa je digitalizovana i uskoro ću je lično predati na svečanoj primopredaji Narodnoj biblioteci Paname u Panama Sitiju. Već skoro mesec dana sam u ovoj državi, a pre neki dan sam imao nekoliko važnih sastanaka u panamskoj Narodnoj biblioteci sa direktorkom gospođom Marijom Brenes kao i sa drugim bibliotekarima i ekspertima panamske kulture. Dogovoreno je potpisivanje protokola o saradnji i dugoročna i raznovrsna saradnja u narednom periodu.
Inicijativa za saradnju došla je upravo iz Udruženja Adligat, pošto u celom regionu Jugoistočne Evrope samo kod nas postoji Zbirka Paname. Pronašli smo pravu riznicu materijala o izgradnji Panamskog kanala u srpskim izvorima. Da navedem samo izveštaje o teškom položaju radnika, o tome da je bilo Srba koji su u Panami ostavili svoje živote i upozorenja sugrađanima da ne nasedaju na pozive agenata da odlaze na rad "u taj ljudski pakao".
Nemerljiv istorijski značaj nosi osam pisama koja je 1881. godine poslao jedan naš čovek iz Paname. To je prvoklasna istorijska građa koja daju novo svetlo o izgradnji kanala.
- Svaka nova informacija o istoriji Panamskog kanala je zanačajna, kako nama u Panami, tako i u svetskim okvirima, jer kanal koristi više od 170 zemalja. Veoma smo iznenađeni, čak uzbuđeni činjenicom da su u dalekoj zemlji kao što je Srbija pronađeni istorijski dokazi o izgradnji kanala. Proširićemo poznavanje sopstvene istorije zahvaljujući vama - izjavila je Dijana Rivas, menadžerka u kulturi zadužena za odnose sa javnošću Narodne biblioteke Paname.
U godini kada su Francuzi započeli izgradnju kanala, 1881, izuzetno redak opis života radnika nastao je upravo srpskom rukom.
- Bili smo iznenađeni postojanjem ovako značajne i kvalitetne građe. Nažalost ime autora je nepoznato, znamo mu samo inicijale V.M. Na osnovu jezika korišćenog u pismima sa sigurnošću možemo da tvrdimo da je poreklom iz Vojvodine, najverovatnije Banata - izjavio je Adam Sofronijević.
Pisma Srbina iz Paname
Jedan Srbin dao je glas desetinama hiljada duša, bezimenih radnika od kojih su mnogi ostavili živote na izgradnji jednog od najznačajnijih projekata u istoriji planete. Možda nije slučajno što je i sam ostao bez imena i prezimena. Bio je jedan od retkih pismenih radnika svog doba, radio zajedno sa hiljadama najamnika sa raznih krajeva planete, često najsiromašnijih među siromašnima. Svoja zapažanja napisao je u nizu pisama koja su objavljena u časopisu Otadžbina 1882. godine, a napisana godinu dana ranije. Pala su u zaborav i bila nepoznata stručnoj javnosti do pre nekoliko dana.
Za Legat porodice Leko u Udruženju Adligat Vera i Danica Leko poklonile su ceo komplet lista Otadžbina koji je objavljivao član njihove porodice, slavni akademik, doktor i predsednik vlade Vladan Đorđević. Zalaganjem Univerzitetske biblioteke "Svetozar Marković", ceo komplet ovog časopisa je digitalizovan, što je drastično olakšalo pretragu i pronalaženje dragocene građe skrivene na hiljadama stranica.
Kanal su u početku gradili Francuzi i srpski radnik je upravo preko Pariza, na francuskoj lađi "Lafajet", stigao do Paname. On detaljno opisuje uzburkano more i plovidbu, od njega saznajemo kako je tačno izgledao brod koji je prevozio radnike, zatim prve utiske po stupanju na kopno, opis panamskih gradova tog doba, radnih kampova, uslova života i rada, probleme sa kojima su se suočavali.
Srbin opisuje i korupciju. Već u prvoj godini izgradnje on sumnja u uspeh francuskog poduhvata, što će se ispostaviti kao tačno, jer će se posle osam godina ovaj projekat pretvoriti u jedan od najvećih finansijskih neuspeha i skandala u istoriji Francuske.
U pismima se opisuju bolesti i napadi životinja, a zvanične statistike svedoče da je prvih godina na izgradnji kanala nastradalo više od 20.000 radnika.
Izuzetno su značajni opisi putovanja panamskom železnicom koja spaja Pacifik sa Atlantikom, koja se i danas smatra jednom od najznačajnijih železničkih linija planete.
Dobijamo obilje podataka iz perioda i to takvih podataka kakvi uglavnom ne postoje u drugim izvorima: opis stanja na terenu, svađa među komandantima, opisi životnih prostorija, lova, bala u Panama Sitiju. Većina događaja koji se spominju nisu uopšte poznati istorijskoj nauci, kao što je korupcija jednog venecuelanskog generala koji je izbačen sa posla. Ali mi saznajemo mnogo više od puke istorijske činjenice.
Neimenovani srpski radnik opisuje strah u radnom kampu tokom pobune protiv korupcije, kako spavaju sa puškom uz uzglavlje… Taj srpski radnik ujedno je talentovani putopisac i mi smo otkrili ne samo značajni istorijski trag već i jednog nepoznatog srpskog putopisca iz Latinske Amerike, a to je tek retkost.
Reč "panama" - sinonim za mutan posao, korupciju i prevaru
Panamski kanal je od samog početka pobuđivao veliko interesovanje srpske javnosti. U građi koju smo pronašli, pored ekskluzivnih pisama, saznajemo da je u Beogradu na glavnom godišnjem skupu srpskih inžinjera održano predavanje o Panamskom kanalu još 1893. godine, a posedujemo i ceo tekst tog predavanja. O Panami i Panamskom kanalu pišu čak i Srpske novine na Krfu 1917. godine, usred rata. Posle Drugog svetskog rata Jugoslavija je banane uvozila isključivo iz Paname, kao solidarnost zbog problema u kojima se Panama našla (1975).
U istraživanju je otkriveno i to da je reč "panama" od kraja 19. veka do početka Drugog svetskog rata korišćena kao sinonim za mutan posao, korupciju i prevaru. Tako otkrivamo da se u Subotici pojavila "panama", da postoji "radikalska panama", kada razbojnici nekoga opljačkaju oni su napravili "srpsku panamu", Vojvodinom je "zavladala panama" itd.
Međutim na četrdesetak stranica pronađenih pisama nalazi se prava riznica koja će tek poslužiti istoričarima i etnografima za novo oslikavanje nastajanja najslavnijeg kanala, uz Suecki, na svetu.
Krenuo sam stopama mog nepoznatog zemljaka Banaćanina. Prvo sam se uputio da vidim kakva im je železnica. Sada prevozi turiste u luksuznom predratnom vagonu, ali je pruga istovetna, a vozovi spolja prljavi i neuredni.
Kada je Srbin posetio Gambou 1881. godine, to je bilo naselje sa svega pet koliba.
Odlazim na lice mesta i zatičem ogroman hotelski kompleks sa pet zvezdica i desetine napuštenih zgrada - nekadašnjih američkih objekata. Tu je i crkva ispred koje stoji natpis: "Bog voli turiste!" Dok je moj zemljak ovde dospeo čamcem u koji mu je upala zmija otrovnica koju je uspeo da ubije, ja sam veliku reku prešao preko veličanstvenog mosta. No prašuma, sada pod zaštitom kao Nacionalni park San Lorenco, i dalje je svuda oko grada. Proveo sam nekoliko sati u šetnjama turističkim stazama probijenim kroz prašumu, pa mi je lako da zamislim koliko je bilo teško da se kroz nju probija bez staze i bogaze.
Grad Kolon koji Srbin opisuje kao neuglednu varoš sa jednom ulicom, goru od Panama Sitija, i danas zaostaje za prestonicom. Prljav i nebezbedan grad, drugi po veličini u Panami sa oko 200.000 ljudi sa okolinom, sada je mnogo više od jedne ulice. U njemu se nalazi i jedina panamska zona slobodne trgovine sa stotinama prodavnica i nekoliko ogromnih tržnih centara.
"Samo se čovek znoji i češe."
Iz pisama saznajemo da su noću radnike napadali "vampiri" i sisali im krv, ali da nisu opasni - kolege iz Narodne biblioteke Paname smatraju da se radi o velikim pijavicama koje je Srbin prvi put video u Panami. Teško je odbraniti se od zmija i insekata i tome sam takođe svedok: posle kratkotrajne šetnje po šumi završio sam u osipu od ujeda i češao se narednih nedelju dana. Kao što je on napisao pre skoro sto pedeset godina: "Samo se čovek znoji i češe." Čini se da je rad na kanalu manji problem od preživljavanja u toj sredini.
"Svaki dan pada kiša i kaplje su kao tanjiri; sasvim tačan pojam o atmosferi u kojoj živimo, daje parna soba u (h)amamu“, kaže moj Banaćanin a ja bih se i sa ovim složio. Od kada sam u Panami, iako je u toku sušna sezona, nije prošao dan bez toplog tropskog pljuska.
Pisma na momente sadrže humor i vidi se i književni telenat nepoznatog autora, kao na primer u ovom odlomku: "Sad pomisli: ići u jutru u divlju šumu, tući se sa jednom zmijom, ploviti po Rio Chagres u jednoj karlici i pucati na kajmane; posle podne voziti se na železnici u vagonima za stoku i završiti dan u fraku i beloj marami uz šampanjac (…) pa zar to nije život? Istina da bi vam još čudnovatije izgledalo da sam vam rekao da sam na balu zmiju ubio, i da sam po divljoj šumi u fraku i belim rukavicama šetao, no nisam hteo da poremetim kronološki red događaja."
Evo još interesantnih odlomaka iz pisamakoje prenosim bez ispravljanja starog pravopisa:
Utisci sa broda
Kad se sutra dan probudim, već smo u veliko u Gaskonjskom zalivu, i more je strašno nemirno. Treba mi više od jednog časa da se obučem. To je prava borba prvo sa čakširama, drugo sa umivaonicom. Iziđem malo na ferdek: more je veličanstveno. Talasi visoki kao drugi sprat pariskih kula, na vrhu talasa bela pena, a inače voda kao mastilo crna. Svi su skoro putnici bolesni: pravi se koncerat na ferdeku napravio; onima, koji još nisu bolesni mnogo ne fali, i ja sam u tom brodu.
Lađa se tako ljulja da se za nešto moramo uvatiti da ne bi pali. Evo zvoni za doručak. Jedni u drugog gledamo, a niko ne sme da se usudi da uđe u trapezariju. Ja se na posletku rešim, sednem za sto, i uzmem jedno rovito jaje, no pet minuta docnije povratim ga.
…
S jedne strane stoji duvar a s druge jedna daska - planche du roulis - tako, da kad je more uzburkano čovek se mora nogama i rukama o duvar i o dasku odupreti da se ne bi jednako kotrljao. Salon je vrlo ukusno i gospotski namešten, i ukrašen je plejelovim klavirom; mesta ima za 150 lica. Lampe su sve obešene na način tako zvan "à la Cardan", mašina je 1000 konja jaka i gori na dan 60.000 kilograma ugljena. Personal je od 150 ljudi, a pri samo mašini ima ih 45, kao što vidite to je prava varoš.
…
12-og marta. Noć strašno nemirna. Od morske bolesti nisam ni malo patio, no samo sam iz postelje ispao, tako se lađa jako ljuljala. Sve su gospe bolesne. Nebo je još puno oblaka.
…
18-og marta. Nisam vam ovih 5 dana pisao jel je to sasvim nemoguće bilo. Rđavo je vreme sve kreščendo išlo, dok nije do prave bure došlo. Ne može čovek sebi prestaviti kako je to strašno no u isto vreme i veličanstveno pozorje. Talasi kao kuće visoki, more ugasito crno, a nebo skoro tako isto kao i more crno, kiša, vetar, grmljavina sa munjama, vika mornara, a povrh svega toga glas kapetana, koji ladnokrvno daje zapovesti. Noću kad je čovek u svojoj kabini, samo čuje kako se more o lađu razbija, i kako cela lađa škripi kao da hoće da se razbije: pa da vidiš onda kako ozbiljne misli napadnu čoveka. Što se mene tiče, ja sam celo vreme, fala Bogu, zdrav bio, i vrlo sam srećan što sam kroz taj lom prošao, jer nije vredno po moru putovati kad je more kao ogledalo ravno.
…
O Kolonu
Kolon je jedno vrlo malo mestance, i upravo se iz jedne ulice sastoji, kud god se čovek okrene vidi neke bare od kojih isparenja čine ovo mesto vrlo nezdravim.
Prljavština je vrlo velika : svinje trče po ulicama, a to je još sreća, jer one jedu nečistote koje se iz kuća na ulicu bacaju, i tim u nekoliko varoši čiste.
Nije nužno da ti kažem da smo noć na Lafajetu proveli.
Voz je trebao u 7 časova jutra da pođe. Mi smo se svi u to doba oko stanice nalazili, i u 7½ voz je još bez lokomotive stajao; neki su od nas kafu pili, neki čaj, bez ikakve brige, kad na jedared eto ti lokomotive, i voz se krenu bez ikakvog znaka; mnogi su mislili da je to samo jedno priugotovno kretanje, a neki, među kojima sam i ja bio potrčaše za vozom i uskočiše u kola. Voz je doista polazio, i ovo beše jedan amerikanski nestašluk koji je imao za posledicu da je više mojih drugara moralo još punih 24 časa u Kolonu čekati.
Od Kolona do Paname ima 75 kilometara, i tolišno se rastojanje putuje čitavih tri i po časa. Do duše voz vrlo često staje, čas da uzme drva čas vode, a čas kakvog crnca koji hoće da uđe u kola, ili kakvog putnika da ispusti. Kola su kao ona što služe u Francuskoj za prenos stoke, i ja sam još bio srećan te sam mogao upotrebiti jednu vreću kukuruza, i tako sam mogao da sednem i da se malo odmorim. Sad ću da vas začudim, kad vam kažem da se za tako putovanje plaća 30 dolara tj. 150 franaka. Ovde su sve cene u toj srazmeri: po ovom primeru možeš suditi o ovdašnjoj skupoći.
…
Nosačima smo morali dati za svaki komad prtljaga što su preneli od stanice pa do gostionice po jednu piastru t. j. 5 dinara, a rastojanje nije veće, no kao od Zelenog venca pa do nekadašnje Varoš kapije.
…
Radni kamp u Gamboi
Gamboa je jedno malo selo, koje se sastoji iz 5 koliba, u sred šume, na obali Rio Šagra. Iz Paname se putuje železnicom do Matašina a odatle se ide uz vodu u čunu – pirogue – jedan čas i po, i onda se prispre u Gamboa. Tu smo naš logor postrojili, i sad je naš logor mlogo veliki i lepši, no ostalo selo, jer se sastoji iz jedne drvene barake i četiri kolibe. U Baraki smo Natanson, M.... i ja u jednoj sobi, naš šef logora sa ženom i detetom u drugoj sobi, treba da znaš da je cela baraka velika kao naša sala u Pariskom stanu. Možeš suditi kako smo skučeni.
…
Kuvar nam je tako rđav da smo ga evo tri dana oterali pa sad čekamo da nam drugi iz Paname dođe. Međutim nam kuva jedan crnac, i to neka egzotička jela, koja često ne možemo da okusimo.
Voda je rđava i ne smemo da je pijemo; piće nam je neko ovdašnje Amerikansko vino koje svakad mlako pijemo. Mleko nam je zabranjeno, a kafu ovde ne znau da kuvaju, tako da se prilično mučimo.
Vi se u vašim blagoslovenim predelima u veče skidate, a mi se oblačimo, jer svako jutro temperatura jako pada, i često se do šest stepeni spušta.
Ovde u veče navlačimo vunene čarape, vunene gaće, košulju i reklu od flanera, pa se onda umotamo u šal, i tako umotani strpavamo se u naš amak (hamac). Tu spavamo bez jastuka kao svrdao (en tire-bouchon). Kad se čovek navikne on može u toj spravi da spava, ali mu je to u početku nemoguće. Na postelju se ne sme ni pomisliti, jer noge od postelje dozvoljavaju svakojakim životinjama više ili manje opasnim da se penju u postelju, i položaj postaje vrlo neprijatan.
Samo se čovek znoji i češe.
Prvih dana kad smo ovde došli išli smo često u lov na aligatore, kajimane, a to je vrlo prijatan lov. Čovek sedne u čun tako zvan piroga (to je upravo naša karlica) pa se vozi po Šagru, i svaki čas nailazi na jednog ili više kajimana, pa puca na njih.
Zbog rada moramo često da odemo u nikad nedodirnutu šumu – forêt vierge – koja je svuda oko našeg logora. Vrlo je zanimljivo ući u tu šumu u koju dosad nikakav čovek nije ušao. Pred svakim od nas idu dva crnca sa velikim sabljama, i krče nam put, a svuda oko nas razne životinje begadu i čini se pravi rusvaj.
…
Juče je pored mene prošla jedna zmija, koja je dva metra dužine imala, no sa velikim čizmama, koje sam iz Pariza poneo, nemam se ničega bojati. Te su čizme za mene jedno neocenimo blago. Ja sam danas jedini u logoru kome su noge još zdrave i čitave. Ovde ima neka vrsta buba koje se zovu čike (chiques) i koje neosetno uđu u noge, pa tu ležu jaja, tako da se čitav dar mar porađa. Mi imamo jednog indijanca (peau rouge) koji nam svako veče pregleda noge i traži čike i karapate. Karapata je neka druga vrsta buba, koja se prosto pod kožu zavuče pa tu ćuti. Taj „Crvenjak po koži“ nalazi kod mene samo karapate, a ni jednu čiku još nije našao. Sad ćeš se nasmejati kad čuješ da ja sa tim Crvenjakom govorim nemački. Gde je on ta jezik naučio to sam Bog zna… Ali kad se čovek rodio u Beogradu, doći u Gamboa, i tu govoriti nemački sa jednim indijancem koji vrši dužnosti pedikura, to prevazilazi sve što se može zamisliti. Francuz bi kazao: c' est un comble!
…
U društvu sa crvima, muvama i svakojakim gadovima
Evo sad moradoh prekinuti pisanje da ubijem jednog pauka, koji se sproću mene po zidu šeta. Ti su pauci, fala Bogu dosta retki, ali njihov ujed opasniji je nego ma kakve zmije; oni su rutavi i veliki kao čovečija pesnica. Ovde bi T.. bila najnesrećnija, ona koja se od jedne muve u supi zgadi. Ovde je čovek u večnom društvu sa crvima, muvama i svakojakim gadovima, tako, da kad hoćeš jednu čašu ma kakvog pića da popiješ, onda ti valja stegnuti zube te da od zuba načiniš đevđir protivu tih raznih životinja.
Danas smo imali 38 stepeni u senci, u 11 časova ujutru, a sad u pet i po još je takova vrućina da sam od prostog pisanja u goloj vodi. Vi me zacelo ne bi poznali kad bi me videli usred prastarih šuma, sa engleskim šlemom, velikim čizmama, bez kravate etc.
…
Danas primih dva vaša pisma: ne možete zamisliti kakva je za mene radost dolazak jedne pošte iz Evrope. Kad mi pismo dođe ja napravim jednu limonadu i jednu cigaru, legnem u hamak, pa pismo otvorim, tako da tog dana uživam ukupno sva zadovoljstva koja se u ovom predelu mogu imati.
…
Pitanje je samo dal‘ je dosta plaćeno 500 fr. za trud koji se iziskuje od nas i za život kojim živimo. Danju se kroz divlje šume lomimo; često se moramo sa užetima da vežemo jer nas svako pogrešno koračanje može u bezdan da baci: od svakog se žbuna moramo da čuvamo jer znamo da su svud oko nas najopasnije zmije.
…
U ovo poslednje vreme nova se beda porodila: noću napadaju na nas vampiri. Opasnosti nema nikakve, samo ta vam životinja dva tri sata tako krv sisa da čovek jako oslabi. Više su ljudi u brigadi ujedeni bili; ja sam, fala bogu, još nepovređen. Što nam je najteže to je što smo od svake moralne zabave lišeni. Po gdekad idemo u obližnju brigadu, pa tu ručamo, i posle ručka, o lepoj Francuskoj govorimo. Juče smo prisustvovali jednom narodnom veselju i igrali smo Natanson i ja sa crnim i žutim ženama. Smejali bi ste se, da ste nas mogli videti.
…
Juče dođe Amerikanska lađa čiji dolazak svi sa najvećim nestrpljenjem očekivasmo, i baš nikome ništa ne donose. To je za nas velika tuga. Vi se možda na mene ljutite što vam češće ne pišem, no u tome grešite. Da znate koliko me ova svaka reč znoja košta, i koliko mi treba srčanosti da pisanje produžim, vi bi mi lako oprostili, ali vi to, fala Bogu, ne znate.
…
Korupcija i eksploatacija radnika
Dosad je sve bilo u najboljem redu, i sve bi možda najbolje dugo trajalo, da nije ista ličnost namerila jednog dana da se obogati kašarenem i eksploatacijom naših radenika i to na najprostiji način. On kupovaše u Panami svakojaku robu, haljine, vino itd. i prodavaše im iste stvari sa dobitkom od 20 odsto. Jednog dana primeti naš šef logora ovu nemoralnu prometnu radnju, i javi Natansonu šta se čini.
Ovaj zabrani istog dana da se takova radnja produži, i tu poče drama. Naš general znadući ko ga je otkrio uvati jednog Indijanca crvenjaka, opije ga i strpa mu nože u ruke sa nalogom da sbriše sa ovoga toploga sveta šefa logora, no po nesreći za njega, a sreći za ovog poslednjeg, mi se tu u sudbonosnom magnovenju nađosmo i sklepasmo Indijanca koji beše u ostalom prešao meru opasnog alkoliziranja. Od toga dana porodiše se u logoru dve stranke. Mi čusmo od nekih vernih poslužitelja (u malom broju) da taj čovek ljude protivu nas buni, da se na to ide da se svi Evropljani utamane, jednom reči, život postade vrlo neprijatan. Natanson naredi jednu istragu, i za vreme te istrage mi smo sa čizmama i revolverom, i pored pune puške spavali. Možeš pomisliti kakav to san mora biti. Koncem istraga posta grozna za njega, i mogli smo ga u prkos sviju preporuka iz brigade naše isterati. Sad je sve u svome redu, do prve prilike. Život je ovde pun takovih slučajeva.
…
Vraćajući se oko 11 časova opazim u jedared jedno tri koraka predamnom jednu crnu masu koja se kroz grane motaše, i od mene udaljavaše, opalim iz puške, a crna masa, inače jedna ogromna zmija, brzo levo krugom pojuri na mene; jedva sam imao vremena da je u glavu nanišanim i drugim puškometom da je ubijem – kad smo je za tim u logor doneli i izmerili, videli smo da ima 3.50 m dužine a oko 0.07 prečnika u snazi. U tom sam se slučaju uverio: 1. da nije laž, što pričaju, da rančerns zmija na čoveka napada 2. da je vrlo neprijatan onaj trenutak u kome se taj napad izvršuje.
…
Sad pomisli: ići u jutru u divlju šumu, tući se sa jednom zmijom, ploviti po Rio Chagres u jednoj karlici i pucati na kajmane; posle podne voziti se na železnici u vagonima za stoku i završiti dan u fraku i beloj marami uz šampanjac i kadril iz "fille de madame Angot", pa zar to nije život? Istina da bi vam još čudnovatije izgledalo da sam vam rekao da sam na balu zmiju ubio, i da sam po divljoj šumi u fraku i belim rukavicama šetao, no nisam hteo da poremetim kronološki red događaja.
…
Svaki dan pada kiša, i kaplje su kao tanjiri; sasvim tačan pojam o atmosferi u kojoj živimo, daje parna soba u amamu.
…
Što se tiče našeg kanala ja sam uveren da će biti vrlo velikih teškoća i da će se bar do jednog milijarda doći.
…
Vreme je da završim ovo pismo, jep je već 11 časova (kod vas je sad 4 časa) pa treba da legnem, to jest da se učinim žertvom raznih životinja.
…
Šta je, tu je, pomislim, i nogom udarim zmiju tako srećno da joj glavu izgnječim. Francuz međutim postao beše sasvim zelen, a kad se ka njemu okretoh da mu kažem da se više ne plaši, došlo mi je da se iz sveg glasa smejem. Ja držim da je ta zmija morala pasti s’ kakve grane u naš čamac; na svaki način sreća me je velika poslužila, jer to beše jedna vrsta zmije koju ovde zovu „zmija pet minuta“ jer kad vas ujede, stvar više od 5 minuta ne traje.
…
Pruga je ta upravo jedan kajiš od 75 kilometara koji se odmotava između dva zida od zelenila kroz koja je nemogućno proći.
…
Kuvar predmet obožavanja, nema hleba, a pije se šampanjac
Pri svakom putovanju ma kakvoga roda kuvar je bez ikakvog spora osoba na koju se stiču pažnje sviju putnika: kuvar je predmet obožavanja i često nam dođe da kleknemo, predanj jer dobro znamo da, kad bi nam njega slučajno nestalo, sve bi putovanje poremećeno i osujećeno bilo. Njemu smo Eženija pridodali da svojim starim iskustvom nad njim lebdi, da izabira povoljna mesta za logore, da zgodno postrojava naše hamake; kao jestivo poneli smo konserve, pirinča, biskvita i govedine isečene na kaiševe i osušene na suncu tako zvane Tasaho (tasajo). Što se tiče svežeg mesa, oslanjamo se na slučaj i na junačke desnice: ali ta nas je nada nažalost često izneverila. Sa pićem smo na protiv mnogo srećniji, jep dok nam je često leb nedostajao, uvek smo pili šampanjca i to od najbolje marke, Rederera, molim vas, za što smo imali dobroti naših prijatelja da zablagodarimo.
Međutim mi plovimo veselo uživajući prisutne časovi ne brigajuići za sutrašnji dan; s obe strane reke razvija se divna šuma sa svojim opijajućim mirisom, sa čudnovatim čarom nepristupne svoje tajanstvenosti.
Mi se divimo ćutke ovom silovitom razvoju zelenila: divimo se džinovskim palmama sa blistajućim se stablom kako se poginju pod teretom granjastog svog vrhunca; platanama sa ogromnim njihovim listovima; ignerous kako im se čvrsto granje isprepleće pod našim glavama i stvara nam nebo zelenila. Često se naprasno prizor menja; u mesto šumom obrasle obale, pojavljuje se golo stenje.
Reka vijuga između dva zida od granita sa 15 do 20 metara visine koji se naginju nad našim glavama tako, da vas često strah obuzimlje da se to stenje ne sruši na vas.
Na tom golom kamenu pocrnelom od sunčanih zraka, životna sila biljaka još nije savladana; u pukotinama stenja opažaju se kite orhideja sa živim bojama svojim, kaktusi sa ogromnim svojim lišćem i sto drugih biljaka što u našoj botaničkoj nedotupavnosti nismo kadri da klasifikujemo; najedared vozar koji je spreda na čamcu, nagnu se nami i podmuklim nam glasom reče: "Senor, ellé agarto!” (Gospodine eno kajimana!) i stade nam pokazivati nešto na obali. Okovi palanaka umukoše, svaki se lati puške svoje i stade razgledati okom obalu ne bi li spazio zver, koju iskusna zenica crnca na nečuvenoj daljini može da spazi.
Ugledasmo je i mi: izvalila se na pesku i sunča telo svoje pokriveno blatom tako, da izgleda kao staro stablo oborenog drveta. – U najvećoj tišini dajemo znak paljbe, i jedan mah opališe sve tri puške: zver skoči na nos, otvori dva tri reda ogromnih svojih čeljusti, koje bi lako čoveka celcita prožderale, i nestade je u vodi sa podmuklim urlikanjem. Veličina tih kajimana vrlo je promenljiva jer njihov je razvoj tako reći neograničen.
…
Stanovnika u ovom kraju ima vrlo malo. Prvih smo dana naišli na nekolike kolebe gde stanovahu nekolike porodice. Taj svet živi sasma žalosno; sva im je rana pirinač i kuvane banane i jedini im je posao da obdelavaju jedan komad zemlje gde proizvode to dvoje.
Uvek smo ih zatekli kako sede pred svojim kolebama: naravno gledali su u nas kao u kakva čuda jer nisu nikad belce vidili bili i čudili su se kakva mi posla tu možemo imati. Nošnja im je prosta do krajnosti. Košulja sa kanapom oko pasa, slamni šešir, i indijanske papuče; često košulji nedostaju rukavi, prednji deo, pa čak i stražnji deo: al‘ kanap oko pasa postoji uvek; to je bez spora glavni sastavni deo njihove nošnje.
Žene imaju naviku sažaljevanja dostojnu da puše cigare, pa čak i deca u najmlađim godinama počinju pušiti, a kao što vrlo dugo sisaju, to sam često video balavce kako se podjednako odaju strastima materinske dojke i Havanske cigare.
…
U dobu puberteta koje vrlo rano nastaje kod devojaka ove su divne na oko: devojke od 13 i 14 godina sve su savršene žene. Sklad sviju crta, i tela potpuno je zadovoljavajući i često su im i lica lepuškasta. Al je vrlo kratko to doba njihove lepote. U mesto da im brak daje nove snage i nove čari, brak je za njih uzrok prerane uvelosti, nagle ostarelosti. U trinaestoj godini njihovoj morali smo se diviti i rekli bi da im ima 18; u osamnaestoj pak mi ih se zgnušavamo i mislimo da im ima 40 godina. Muškarci bele rase nisu baš uvek protivni skrštavanju rasa, i vrlo su često, pred tim prilikama, koje nam izgledahu kao da izlaze iz kakvog kalupa za livenje čokolade, podnašali svoju kandidaturu podupirući je sa mnogobronim i poštovanja dostoinim čašama šampanjca i konjaka ali, na žalost, uvek su naišli na ovaj odgovor "mala color no la misma" što znači “rđava boja, nije ista“ i tako je ostalo carstvo na onim nagrdama od crnaca iz naše pratnje. M... se teško teši od tih košara što ih je redovno dobijao i pokušavao je da uguši gnev svoga častoljublja sa beskrajnim raspravama o pokvarenosti morala uopšte, a na po se o ukusu kod ljudi što su pod uplivom prekomerne toplote.
…
Neki ljube šumu sa njenim čudnovatim šuštanjem sa večitim njenim žagorom: drugi opet obalu sa njenim ogolelim peskom; drugi golo stenje; al‘ dobro te je tu Eženio. Dok se mi prepiremo on je uvek izabrao mesto na najpovoljniji način; kuvar se je već latio sudova; hamaci su već ustrojeni u trouglu oko jednog sanduka kojim se služimo kao stolom; sto je već postavljen i velika vatra logorska već je upaljena. Posle uzrujanosti iskrcavanja nastupi opšta tišina; umorni su već pospavali; mi smo se uvalili u naše hamake i naslađavamo se razgovorom o onome što smo preživeli. To su nam najslađi trenutci dana: čarobna noć, sveži vazduh posle nesnosne toplote; šuma koja pomoću noćnih senaka dobija maštovite oblike, i neobična milina koja nas obuzimlje kad osetimo da smo usamljeni sred ove veličanstvene prirode.
Često razgovor postaje življi; svaki oseća potrebu da poveri drugom svoje ocećaje; govori se o dalekoj otadžbini, o rodbini, o prijateljima o svačemu što vam je drago od čega ste razdvojeni možda za vavek. Zatim vas tužne misli spopadnu, glasovi umuknu redom i postupno prelazite na sanjarije u okolici u kojoj vam sve izgleda čarobno. Sve je pospavalo u logoru. U tišini noći ništa se više drugo ne čuje do krečećih glasova majmunskih, koje po gdekad preseca podmuklo urlikanje kakvog tigra ili jaguara što se baca na svoj plen. – Sad, budi mi zdravo.
Kurir/ RTS/ Viktor Lazić
"JAVITE SRPSKOJ DA JE VOLIM! JAVITE MOJOJ SRBIJI DA JE VOLIM VIŠE OD ŽIVOTA" Jaka poruka Vučića iz RS: Zovemo se Srbi i ne damo da nam to neko uzme!