KRVAVI ĐURĐEVDAN - JEZIVA PRIČA PODOFICIRA KOJI JE PREŽIVEO MASAKR NA KIM Komandiri pobijeni, a vojnici nestajali bez traga: "Našli smo ih tek 5 godina kasnije"
Podoficir Petog bataljona vojne policije Duško Kolaković, u teškoj ispovesti za emisiju "Neispričano" voditeljke Jelene Pejović, opisao je dane stradanja, progona i odbrane teritorije Kosova i Metohije, koja je zahvaljujući njemu i njegovim saborcima, ostala na nogama.
U emisiji „Neispričano“ na Kurir televiziji, gostovao je Duško Kolaković, podoficir Petog bataljona vojne policije, koji je tokom sukoba na Kosovu i Metohiji bio svedok najtežih borbi, ali i kasnijih političkih procesa zbog kojih povratak srpske vojske na KiM nikada nije ostvaren. Njegovo svedočenje otkriva mnoge nepoznate činjenice o ulozi Petog bataljona, o krvavim danima bitke na Košarama, ali i o borbi za očuvanje dostojanstva saboraca danas.
Duško Kolaković prisetio se početaka angažovanja svoje jedinice:
- Moja jedinica je četa vojne policije iz Valjeva. Vod iz te čete priključen je Petom bataljonu 1998. godine, koji je tada krenuo na izvršenje zadatka na Kosovo i Metohiju.
Smešteni u reonu manastira Dečani, izvršavali su zadatke po dubini teritorije, na Prokletijama, Đeravici i okolnim mestima.
- Imali smo borbena dejstva. Sprečavali smo ulazak terorista i unošenje oružja iz Albanije nepristupačnim putevima. Prenosili su ga na magarcima i drugim improvizovanim načinima.
Posebno je istakao jedan od najvećih pokušaja prenosa oružja:
- Na Đeravici je sprečen prenos oružja koji je uključivao oko 1.000 ljudi.
Opisao je i trenutak kada su se teroristi evakuisali iz sela Junik, koje je bilo njihovo uporište, a koje se takođe smatra i mestom koje je pretprpelo jedno od najveći stradanja:
- Bili smo u zasedi, ali nisu izašli na našu stranu. Mi smo bili obezbeđenje po dubini. Kada je policija ušla, terorista više nije bilo.
Govoreći o početku bitke za Košare, Kolaković se prisetio 9. aprila 1999:
- Moj vod, pojačan sa delom jedinice iz Petog bataljona, 21 borac iz Valjeva i ostatak iz Beograda, izašao je ujutru, oko pola 9, po kiši i lošem vremenu.
Prve informacije bile su da je karaula Košare napadnuta od strane nekolicine terorista. Međutim, realnost na terenu bila je mnogo teža:
- Već dok smo se približavali karauli, bilo je jasno da se ne radi o nekolicini.
Na putu su naišli na ranjenog Duška Šljivančanina, zamenika komandira graničnog bataljona, koji je prrethodno upao u zasedu i izgubio vojnika koji se tada nalazio sa njim:
- Izvukli smo ga i sanitetom poslali dalje, a mi nastavili ka karauli.
Približavajući se, slušali su neprestane detonacije:
- Po zvuku je bilo jasno da ih je mnogo više nego što nam je rečeno. Graničari kojima smo stigli u pomoć su vidno odahnuli kada su nas videli. Mi smo prva jedinica koja im je pritekla u pomoć, nas 48.
Prva borba je trajala do uveče, po neprekidnoj kiši. Sutradan, kada je sunce zasijalo, Kolaković i dvojica saboraca ugledali su sablasan prizor:
- Albanska karaula na granici crnila se od uniformi. Videlo se da su celu noć pristizala pojačanja.
Ipak, odlučili su da prećute šta su videli:
- Nismo smeli da kažemo ostalima da ne bi došlo do pada morala.
Kada su se povukli radi dopune municije u Dečane, usledila je nova uzbuna:
- U 4 sata ujutru, cela naša grupa podeljena je u tri dela, deo je išao da povrati kotu 601 zauzetu od strane albanskih terorista, deo je čuvao bazu, a moja grupa je trebalo da se vrati na karaulu.
Tada je usledila tragedija:
- Grupa koja je išla ka koti 601 naletela je na veliku grupu terorista. Izgubili smo podoficira. Mi, koji smo išli ka karauli, naleteli smo na dvojicu terorista koji su kopali rupe za minobacače.
U tom trenutku nisu znali da je karaula već pala u ruke neprijatelja. Kolaković je otvoreno govorio o težini situacije:
- Svako od nas imao je jedan metak, kako ne bi živ pao njima u ruke. Oni nisu znali šta je etika ratovanja.
Opisao je i surovu realnost neprijatelja:
- Albanska vojska bez stranih instruktora bila je nula. Kada bi jedan bio ranjen, svi bi jurišali da ga spasu, bez obzira na sopstvene živote.
Znajući da su okolnosti sada u velikoj meri drugačije, bez obzira na to jasno je poručio:
- Da dođe do toga, sigurno bismo se ponovo vratili dole da branimo našu zemlju.
Rezolucija 1244 predviđala je povratak do 1.000 pripadnika srpske vojske i policije na KiM. Predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić je 2022. godine poslao zvaničan zahtev KFOR-u za povratak naših snaga. Zahtev je odbijen, a Kulaković je govorio o jedinici 999 Obilića, formiranoj za povratak:
- Tri meseca smo bili iznad Pirota, spremni za povratak. Izvršena je pokazna vežba pred stranim posmatračima. Predata nam je zastava za Kosovo i Metohiju.
Međutim, događaji 5. oktobra 2000. godine promenili su sve:
- Nakon 5. oktobra vraćeni smo u kasarne, a kasnije poslati u kopnenu zonu bezbednosti, 5 kilometara od administrativne linije.
Kolaković se sa težinom u glasu prisetio 5. maja 1999, odnosno događaja koji mnogi pamte i pod nazivom "Krvavi Đurđevdan":
- Naša jedinica je angažovana da zauzme kotu 601. Našli smo se u centralnom udaru. Imali smo mnogo gubitaka, poginulih, ranjenih, pa čak i nestalih saboraca koji su pronađeni godinama kasnije, čak 2005.
Ističe da je ceo komandni kadar praktično izbačen:
- Mnogi oficiri i podoficiri su poginuli. Peti bataljon je povučen zbog ogromnih gubitaka.
Nakon rata, usledilo je ćutanje pripadnika bataljone koje je objasnio na sledeći način:
- Sve do 2014. godine nismo smeli da pričamo gde smo bili i šta smo uradili. Prvo pojavljivanje na televiziji doživeli smo 2019. Pre nas su o Košarama pričali ljudi koje nikada nismo sreli na frontu. Niko nije imao zvaničnu informaciju da je Peti bataljon vojne policije bio tamo. A mi smo u tom trenutku bili prva i jedina ispomoć.
Kolaković je podelio i priču o humanitarnom delu koje su realizovali preko Udruženja organa bezbednosti vojske i policije:
- Saznali smo da saborac iz Valjevske jedinice živi u teškim uslovima. Kada smo otišli da vidimo, nismo imali ni gde da stavimo doniranu opremu. Sagradili smo mu novu kuću iz temelja, bez ijednog dinara na računu. Pokrenuli smo akciju. Kada su ljudi videli da smo započeli radove, počele su i donacije. 5. novembra srušili smo staru kuću, a 26. decembra 2024. predali mu ključeve. Sve smo završili tako da nije morao da kupi ni čašu.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
Kurir.rs
"GOTOVA PRIČA! SAD SLUŠAM NAROD KOJI NIJE BAHAT, OSION" Vučić objavio snimak iz Niša: Rekli su da ne smemo da dođemo a mi smo ovde napravili najveći skup ikada