Kurir u Narodnoj kuhinji na Kosovu i Metohiji: Ovo je potresna priča onih koji Kosmet nikada neće napustiti!
Novo Brdo je bilo jedno od najugroženijih mesta na celom Kosovu i pre '99. I sad je tako
Jedan SMS za jedan obrok gladnima na Kosovu i Metohiji - priznajte sebi koliko puta ste ovo videli na TV sa sve snimcima mališana koji na punktu uzimaju hleb, kidaju ga i jedu kraj drvene ograde. I prešli preko toga. Evo, i sama priznajem. Ali znajte - mališani su stvarni, baš kao i punktovi na kojima Srbi svakodnevno čekaju s kanticom. Narodne kuhinje na Kosmetu mnogima od njih su izvor života. Na više načina.
Selo Straža. Između Gnjilana i Novog Brda. Čuveno Novo Brdo, rudnici srebra, zlata..., važan izvor moći srednjovekovne Srbije. Na tvrđavi, čiji je definitivni pad pod Turke 1455. daleko odjeknuo i boleo sve do oslobođenja 1912, sad je kosovska zastava. A baš ovde u Straži bile su u srednjem veku prve straže za to Novo Brdo. Legenda zbori i da su se caru Dušanu ovde slomile kočije, te narod nije dao da car stane na loš drum dok ih je popravljao. A zahvalni Dušan Silni potom se pope na brdo, i dokle mu ruka pokaza, dade zemlje selu. Danas Srbi na istom tom drumu čekaju pasulj sa kazana narodne kuhinje. Iz humanitarne organizacije "Majka devet Jugovića" Eparhije raško-prizrenske SPC.
Podne je. Pikap staje na raskršću. Pod autobuskim stajalištem već ga čeka i staro i mlado. Radovan Stojković iz Zebince, pomoćnik kuvara, otvara zadnja vrata. Red se stvori. Sipa Radovan jelo, deli hlebove. Snebivaju se od nas. Pred foto-aparat staje Leposava Dević. U kući joj šestoro čeljadi. Među njima troje dece.
- Ni muž nigde ne radi, živimo od socijalne pomoći i dečjeg dodatka. Svaki dan nam daju jelo i hleba, a petkom po dva hleba i suvo da imamo za vikend, mnogo nam znači - reći će Leposava dok se okreće Svetlani Stević, predsednici "Majke devet Jugovića":
- Kako ste?
- Dobro, dobro. Kako vi? - reći će protinica, kako svi zovu ženu koja je sve i svja.
Na klupi baka Jagodinka Ivković (70). Čeka da omladina napuni njenu koficu.
- Ne mogu da se krećem, stojim, ne mogu da spremam ništa. Samo sedim i od tamo do ovamo - pokazuje nam štapom, pa veli:
- Sin na minimalcu, sami živimo. Dok sam mogla, držala sam stoku, sad samo prase i kokoške. I ovo mnogo valja.
Odoše s punim kesama i koficama. Ode i Radovan, još je punktova. A pred seoskom prodavnicom dvojica se šale i cepaju etikete na pivu. Život je ipak lep.
Put nas je do punkta doveo iz sela Prekovce. I hale odakle je sve počelo još 2001. Pogon za proizvodnju grejnih tela, kako će nam reći Stevićeva, napravi SRJ 1997. da uposli srpsko stanovništvo opštine Novo Brdo.
- Nažalost, nikad nije počeo s radom. Te 2001. zatekli smo haos, malo sredili i počeli da radimo sa prvih 87 korisnika. Novo Brdo je bilo jedno od najugroženijih mesta na celom Kosovu i pre '99. I sad je tako - priča nam dok pakujemo Kurirovu pomoć za osnovce u Šilovu.
Oko 850 hlebova odavde kreće. Mašine za mešenje i peći već se ohladile. Vekne uveliko spremne.
- Već 24. godinu smo ovde, ljudi su navikli na punktove. Kuhinje nisu samo da dobiju hranu, kuhinje su da rešavaju sve moguće probleme. A njih je baš mnogo. Ima porodica koje nemaju osnovne uslove za život. One sa više dece dobijaju garderobu, školski pribor, delimo više od 150 stipendija širom KiM preko organizacije "Baštionik" iz Srpske, tu smo za pravna pitanja, ako je zemlja uzurpirana, branimo jedni druge... - kazuje.
Život je ovde na sve načine težak.
- Zemlja je lošeg kvaliteta, ljudi se slabo bave poljoprivredom, uglavnom stočarstvom. Ali i ono je uništeno, do 2010. ukradeno je više od 5.000 grla krupne stoke. Sada vrlo mali broj ljudi drži stoku, strah je ušao u njih. Kad mu ukradu pet krava preko noći, zatvore mu celokupan život.Jako teške priče. Srbi danas većinom žive od pomoći. Naša država dosta ulaže preko škola i zdravstva, što su jedine srpske institucije koje funkcionišu - priča, pa veli:
- Ukidanje dinara bila je kap u prepunoj čaši. Dok penzioner ode do centralne Srbije da podigne penziju, kupi lekove, plati prevoz, u suštini mu ne ostane ništa.
Ispred - krčka se u kazanima. Struja često nestaje, a plin ne zavisi od Srba, pa su drva sigurica. Za kazanom pionir narodne kuhinje sa Stevićevom - Miladin Kostić. Punih 70 je ovom vojnom kuvaru iz doba SFRJ.
- Neka energija šalje nas starije ljude. Kad napunim ove kazane i mislim koliko to ljudi jedu, lepo mi - meša s osmehom vojnički pasulj, kog je 350 l, a za šta je utrošio 50 kg pasulja, 20 kg sušene slanine, 18 kg kobasice i 6-7 l ulja, na kom je zaprška, da na masti ne bude premasno.
Cvrči zaprška. Iskreću kazane. Kreće Radovan put punktova... I uvek i svima mora da stigne. Ne sme narod da ostane bez hleba.
- Ima zime kad napada sneg, pa se donekle mora i pešice. Tad se radi i dan i noć. Ali navikli smo na borbu, nije nam više ni teško, znamo šta nam je cilj - da zadržimo ljude, da ostanu ovde. Narodna kuhinja je kao stub sigurnosti. I šta god se desi, dođu da nas da pitaju šta će da bude. Kao nekad što su crkve bile - reći će nam Stevićeva.
I zaista - narodne kuhinje su hrana na više načina. Daju hleba, ali i za hleba. I sve od sebe da zatvore krug - sve što mogu da proizvedu. I to baš ovde i koliko-toliko drži ljude. I deca se rađaju.
Malo niže - omanji pogon. Četiri žene ovde čine čuda - lisnato testo, kore, kolači, i to oni starinski - vanilice, ružice... Pa na tržište. Za mašinom testo tanji Bojana Vasić. Trideset jedna godina joj je, a već troje dece.
- Do 70-80 kila lisnatog testa dnevno napravimo. Danas nam je testo sa sirom, džemovima, kremom, juče smo pravili kore.
I lepo joj. Posao ima i ona i muž joj, noćni je čuvar na farmi.
- Nikad ne bih otišla odavde. Poslednja solucija je odlazak sa Kosova. Ovde mi je centar sveta - zadovoljno će.
Za stolom Danijela Kostić iz Bostana zbija šale s koleginicom pored, ali i mužem Ivanom. Došao malo da predahne, vozač je ovde, od početka. Četvoro dece imaju...
Idemo dalje. Na nekoliko minuta vožnje - farma. Zelenilo, šumarci. Krave pasu, polegle.
- Daju 10-15 l mleka, nekad i više - radnik će Saša Đorđević.
Pedesetak je krava, plus junice. Motaju se pas i mačke oko nogu. Idilu upotpunjuju i magarci. Pod strehom i konji. Ispred ambar s kukuruzom. Vadimo klip.
- Pazi da te ne ujede, ne primiči previše prste - radnik će.
U štali tek rođeno ždrebe, pribija se uz majku.
- Prvih nekoliko dana ne vide, pa samo uz majku - drugi će radnik.
Tu su i ovce, više od 160 ih je. Jagnjetina odlično ide na Kosovu. Tu je i više od 100 koza.
- Jagnjad prodajemo po šest evra žive vage. Svinje retko, kad neko od Srba dođe da potraži prase, idu od 2,50 do 2,80 evra, jako niska cena. Kravlji sir je 850 dinara, kozji hiljadu - Stevićeva će.
- Da, da, dve krave - javlja se na telefon.
"Majka devet Jugovića" poklanja Srbima krave. Da imaju od čega da žive.
Druga štala - bikovi, idu za 3,20 evra žive vage.
U vitinskom kraju im je farma svinja, imaju i onu kokošaka...
- S naših farmi imamo meso, mleko, jaja, krompir, kupus, luk, papriku, paradajz.Nemamo dovoljno zemlje za proizvodnju pšenice, pa kupujemo brašno, kao i pasulj, boraniju, grašak - veli.
Ima i da se pokosi, ali i otkupljuju bale od Srba. Po komadu 1,2-1,5 evra.
- Puno posla, leti ovde bude volontera iz cele Srbije i sveta - kazuje.
A često i nezvanih gostiju. Baš minule zore dva vuka su obilazila oko farme. Gledamo snimak noćnog čuvara.
Svakog dana odavde ode oko 350 l mleka u mlekaru, a tamo, preko nekog brda, dočekuje ga Gordana Stojković iz Zebince sa dve koleginice.
- Od sedam litara mleka bude kilogram sira, tako da ga oko 50 kg dnevno pravimo - reći će, dok će koleginica Dijana Đorđević iz Bostane kazati da su zadovoljne - posao imaju.
Baš kao i Zoran Tasić iz Stanišora. Zaduženje - sušenje mesa. Sušara puna, voda nam ide na usta.
- Gledajte kako rumene rebra i slanina. Za tri dana se sve osuši - veli majstor, koji u vreme posta ovde kači šarane i soju.
Tu je i pogon za pečurke, otkupljuju ih od našeg naroda koji ih bere. Ě to vredi. Iznad - pčelinjaci. Sve ima.
I na kraju Nikola Kostić, koji će nam biti putokaz i pomoć širom Kosmeta, otvara nam jedna vrata.
- Ovde je rakija. Uđeš normalan, a izađeš lud - smeje se.
I stvarno - miris ubija, napija. I eto još jedne zaokružene priče - imaju i voćnjake.
Vraćamo se na početnu tačku. Čeka nas razvoz obroka. Odozdo, dvoje dečice, nema im više od pet-šest godina, idu s praznim kanticama. Čeka ih čika Miladin kraj kazana...
"SRBIJU NIKADA NIKO NEĆE MOĆI DA ZAUSTAVI BEZ OBZIRA NA BEZBROJNE LAŽI": Vučić uputio snažnu poruku građanima