MILIJEVA ŽIVOTNA PRIČA: Imao sam sve u životu, a onda sam SVE IZGUBIO U RATU! Nakon toga su mi dijagnostikovali RAK!
Foto: Dado Đilas

progovorio o najtežim trenucima života

MILIJEVA ŽIVOTNA PRIČA: Imao sam sve u životu, a onda sam SVE IZGUBIO U RATU! Nakon toga su mi dijagnostikovali RAK!

Moja životna priča -

Aleksandar Milić Mili je na domaćoj muzičkoj sceni prisutan nekoliko decenija, a za sve te godine, uprkos ogromnoj popularnosti, uspeo je da za sebe zadrži neke detalje iz života, te da se o njegovoj intimi i prošlosti malo ili skoro ništa ne zna.

Iza ovog kompozitora, muzičkog producenta, tekstopisca, aranžera i vlasnika diskografske kuće stoji mnogo hitova koji su obeležili generacije pre nas, sadašnje, ali i one buduće, koje tek dolaze. O njegovoj neverovatnoj životnoj priči mogao bi da se snimi film, kome bi teško mogao da se odredi žanr. Sada je za Kurir odlučio da progovori o svemu.

Kada je krenuo rat, to je bila prva velika tragedija u mom životu. Taj nacionalizam, eskalacija sukoba i podela naroda ko kome pripada, za mene je to bio totalni poraz - i moj lični i svega onoga što sam naučio, video i znao. To je krenulo iz Hrvatske, pa sam ja prešao u Sarajevo, pa se to desilo i tamo, i ceo taj rat i sve to sam jako teško podneo. Iz Sarajeva sam došao u Beograd, bukvalno bez ičega. Moja porodica nije imala apsolutno ništa. U taj naš stan je ušao lokalni političar Branimir Glavaš, ali kad su takve stvari u pitanju, moraš gledati napred, gledanje unazad te samo sprečava u napredovanju. Nikad se nismo sudili s njim, nije bilo potrebe.

Aleksandar Milić Mili
foto: Damir Dervišagić

Tamo je sad neki drugi vlasnik, koliko znam. Taj stan gde smo živeli bio je najpre zapaljen, tu su nam nestale sve naše porodične uspomene, zato nemam fotografije iz detinjstva, sve je nestalo. Posle smo to sanirali, a onda su moji roditelji otišli za Beograd, da tata poseti mog strica. Ja sam bio tada u Sarajevu, a Ivan u Italiji. Tada situacija u Osijeku eskalira, bilo je mrtvih, rekli su im da više nije bezbedno da se tamo vraćaju. Oni ostaju u Beogradu, sa tom garderobom koju su poneli za dva dana, evo, ceo budući život. Tata je počeo da radi, odmah je našao posao.

Kasnije ga je pozvala Vlada Zimbabvea da vodi kliniku u Africi i oni odlaze deset godina u Afriku, gde sam ja išao stalno kad je ovde počinjala jesen i zima, a tamo proleće i leto. Mi smo tada mogli sebi da priuštimo jedino kuću u Rušnju, 30 kilometara od Beograda, a ja sam prešao kad sam bio u gradu, kod moje sestre Milice. Imala je mali stan, spavao sam pored neke peći. Imao sam i gitaru sa tri žice, dve godine sam sve hitove na njoj komponovao i nisam hteo da je menjam.

Onako sam samcit u Beogradu, a imao sam sve u životu i to sam izgubio zbog rata, mislio sam da od toga nema ništa gore. Sve me je to jako potreslo, mada se to na meni nije videlo. I kad sam pomislio da nema ništa gore od toga, meni su dijagnostikovali malignu bolest. Ja 1992. celu tu godinu dana provodim u borbi sa bolešću, četiri-pet puta sam kolabirao, bilo je pitanje da li ću preživeti iako sam ceo život bio sportista, gimnastičar. Valjda je ta promena psihološki uticala na mene. To je za nas bilo strašno, u toj najgoroj situaciji u kojoj smo se našli, dešava se nešto još sto puta gore.

Aleksandar Milić, Mili
foto: Privatna Arhiva

Makar smo dotad svi bili živi i zdravi, a sad nema ni toga. Moji roditelji su tu odigrali veliku ulogu, ne pokazujući strah, gledali su na sve pozitivno i na kraju se tako i desilo. Inače, dok sam još bio na hemioterapijama, završavao sam i godinu fakulteta. Sa oteklim rukama i braunilama išao sam na fakultet, a kada sam ozdravio otišao sam za Prag da studiram, gde sam diplomirao biznis administraciju - odsek marketing. U Pragu sam imao toliko novca da mogu da preživim 25 dana. Snalazio sam se kako sam znao, svašta sam radio, i dobro i loše, da bih preživeo.

Kad više nisam imao za studentski dom, koji je bio užasan, upoznao sam se s jednim drugom Grkom, koji je studirao medicinu, on me je primio u svoj stan. Nisam imao para ni da produžim vizu, kako bih završio diplomski rad. Imao sam 12 maraka u džepu i bio sam mrtav gladan. Postojale su dve opcije: da odem da jedem i sednem na voz za Beograd ili da odem u "Atrijum", najlepši hotel u Evropi i da naručim sebi konjak i da uživam. To sam i uradio, u Beograd kad sam stigao vozom, samo što se nisam onesvestio od gladi, cuclao sam jaknu ostatak puta.

U sutrašnjem Kuriru možete da pročitate ceo tekst!

Kurir.rs/Aleksandar Panić

BONUS VIDEO

00:08

BIVŠI ZADRUGAR DOŽIVEO SAOBRAĆAJNU NEZGODU! Lazar se odmah oglasio nakon udesa, kola UNIŠTENA, a evo kako se on oseća!

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track