Slušaj vest

Poslednji komandant Posebnih jedinica policije i prvi komandant srpske Žandarmerije kaže da bi u životu sve radio isto kao što i jeste, jer smatra da je najveća čast i obaveza svakoga od nas ko živi u svojoj državi da brani nju i njen narod. Naravno, časno i pošteno. Smatram, kaže, da sam tako radio, a naravno, drugi će da sude i da imaju svoje mišljenje o tome.

Rođen sam u Aranđelovcu 23. aprila 1957. godine; Bik, što se posle i pokazalo - glavom kroz zid ako treba. Odrastao sam u Aranđelovcu, selo Bukovik, po kome se i zove Bukovička Banja. Osnovnu školu sam završio u Aranđelovcu, gimnaziju takođe. To je bio možda najlepši period našeg odrastanja...

Bilo je to komunističko vreme. Svi smo faktički bili isti. Naši roditelji su bili radnici. Nije bilo ovakve razlike kao što je danas bogati - siromašni. Svi smo živeli opušteno, nekim istim životom. Putovali smo po celoj, tadašnjoj velikoj državi Jugoslaviji. Da se razumemo, nisam jugonostalgičan. Međutim, tek sada shvatamo da smo neke stvari učili pogrešno, ali tako je bilo u tim režimima. Tako je i danas u tim totalitarnim režimima - postoji jedna istina koje svi moraju da se pridržavaju. Ako se ne pridržavaju, snose sankcije. Ipak, to je bio najlepši period života, pogotovo ta gimnazija, jer smo tad bili i malo zreliji, mogli smo da razlučimo neke stvari.

1000092253.jpg
Foto: privatna ar

Roditelji i detinjstvo

Roditelji su mi bili iz Aranđelovca, Šumadinci, majka iz Bukovika. Klasična srpska porodica, ali smo svi u to vreme bili odgajani u jugoslovenskom duhu. Onaj ko kaže da je bilo drugačije - laže. Tako smo učili u školi, tako smo se i ponašali. Nismo smeli da obrukamo roditelje, jer su svi roditelji u to vreme bili strogi. Ali, uprkos tome, pravili smo razne ludosti, kao i sva deca u tom periodu.

Iz perioda ranog detinjstva najviše pamtim sankanja, zime... Posle već u gimnaziji smo bili svoji ljudi - mladost-ludost. Sve što je zabranjeno je privlačno. Zabranjeno voće je uvek najslađe. Sad kad mi se ljudi žale da ih ne slušaju deca, kažem: "Seti se kad smo bili mali šta smo radili svojim roditeljima". Tad nije bilo mobilnih telefona, društvenih mreža, bili su telefoni u poštama. Stavimo ranac na leđa, sednemo na voz Beograd-Bar kao studenti ili gimnazijalci pređemo celu jadransku obalu, ne javljamo se kući. Niti ko zna gde smo, ni šta smo, ni kako smo... Ali opet je to bilo neko mirno vreme, nije bilo kriminala kao što je krenulo kasnije. Hiljadu puta sam spavao na Baščaršiji, u Dubrovniku... Nije se pravila razlika da li je neko Srbin, musliman... To se posle promenilo. U doba velike Jugoslavije crveni pasoš je bio poštovan. Gde god smo putovali, svugde smo bili maltene kao Zapad u odnosu na ostale države.

1000092275.jpg
Foto: privatna ar

DIF

Oduvek sam se bavio sportom. U Aranđelovcu se u to doba igrao fudbal, nije bilo nekih posebnih sportova. Kad sam počeo da igram, imali smo neki turnir, pa smo igrali s Partizanom. Tadašnji trener Partizana je bio Toma Kaloperović, koji me je pitao da li bih igrao u Partizanu. Ja, naravno, kao klinac, iako sam zvezdaš, kao i cela porodica, pristanem. Otac je bio za. Međutim, majka nije htela ni da čuje. Strogi su bili roditelji, kao i roditelji sve dece u to vreme. Insistirala je da moram da završim fakultet. Tad je fakultet bio cenjen. Onaj ko je u to vreme završio fakultet mogao je da bira posao. Zbog ljubavi prema sportu, želeo sam da završim Fakultet za fizičku kulturu. Međutim, moji roditelji su želeli da budm pravnik, da nosim odelo, kravatu, ali mene to nije interesovalo. Rekao sam - ili DIF, ili ništa. Tako sam završio Fakultet za fizičku kulturu u Beogradu. To je bio ozbiljan fakultet u to vreme. Čak smo neke predmete, poput anatomije, biologije, fiziologije, kineziterapije polagali na Medicinskom fakultetu. Takođe smo morali da budemo fizički spremni za sve ostale sportove.

Džudo

Pošto od fudbala više nije bilo ništa, krenuo sam da se bavim džudom. Zavoleo sam džudo i tome sam se baš aktivno posvetio. Čak sam na fakultetu i završio taj odsek za borilačke sportove, što mi je kasnije i pomoglo da se zaposlim u Ministarstvu unutrašnjih poslova, ali u
tom trenutku to nisam mogao ni da sanjam. Džudo klubu Milicionar je bio potreban neko u lakoj kategoriji i odatle su me pozvali da radim u policiji kao instruktor za specijalnu fizičku obuku. I to je bio jedan od lepših perioda u mom životu.

1000092263.jpg
Foto: privatna ar

Vojska, ženidba i porodica

Pre toga sam se oženio. Bio sam u vojsci '82. godine u Valjevu, gardijska jedinica, u kasarni pet hiljada ljudi, faktički iz cele Juge. Ni tada se nije pravila razlika da li je neko Slovenac, Hrvat, Bosanac, Makedonac. Klasična vojska - služila se 15 meseci u to vreme. Iz vojske sam se u decembru oženio, jer sam provalio da kao jedini hranilac porodice mogu da dobijem skraćenje tri meseca, a već sam se zabavljao sa sadašnjom suprugom, koja je isto bila difovac. Već smo bili par godina zajedno. To je bila ljubav s fakulteta, tačnije, sa skijanja na Jahorini. Rekao sam joj: "Ako ćemo da se uzimamo, daj da se uzmemo da ja dobijem skraćenje". Ko o čemu - vojnik o skraćenju. Tri meseca nije malo. Bio je decembar '82. kad smo se venčali. Svadba je bila u Aranđelovcu. Supruga mi je inače polu-Slovenka, rođena je u Mariboru, majka joj je Slovenka, ali otac joj je bio vojno lice, pa su se doselili u Beograd kad je bila mala. Nakon svadbe sam dobio to skraćenje vojnog roka. U septembru '83. smo dobili ćerku. U to vreme je bila čast ići u vojsku. Nije se postavljalo pitanje da li neko hoće ili neće, samo da je fizički zdrav.

Zaposlenje u MUP

Kad sam se zaposlio u policiji, imao sam 27 godina. Radio sam kao instruktor za specijalnu fizičku obuku. Iz vojske sam izašao sa 26 godina. Posle završenog fakulteta i vojske na red dolazi stvaranje porodice. Odrastanje ćerke je u tom momentu bilo malo zahtevnije, jer su tad već počele razne krize. Kad se ona rodila, '83, nije bilo struje, vode, goriva... Supruga je radila u Sportskom centru Vračar kao profesor. U momentu kad se ćerka rodila, nisam imao stalni posao, ali sam radio na pripremi grčkih studenata, koji su tada dolazili ovamo da studiraju. U to vreme je to bilo popularno. Držao sam im obuke i zarađivao lepo, ali nije bio stalni radni odnos. Tako da sam, u principu, prve dve godine, ja ćerku odgajio. Žena je počela da radi kad je ćerka imala 25 dana. Onda je tašta otišla u penziju. Živeli smo kod nje u stanu na Novoj Galenici. To je bio relativno težak period života. Da nije bilo roditelja da nam pomažu, teško da bismo se snašli.

1000092258.jpg
Foto: privatna ar

A onda sam se, 13. januara '86, na srpsku Novu godinu, zaposlio u SUP Beograd kao instruktor za specijalnu obuku i to sam radio sve do devedesetih godina. Mada su se i tada osećale raznorazne tenzije, bio je lep period.

Devedesete i početak ratova

Devedesete godine, s početkom ratova na teritoriji bivše Jugoslavije, više nikoga nije bilo briga za specijalnu fizičku obuku. Mene su prebacili u Odeljenje za posebne jedinice policije u Beogradu, gde sam bio šef odseka. Naš zadatak je bio da obučimo policajce u rukovanju oružjem, minsko-eksplozivnim sredstvima, svim onim sa čim se policija nije susretala. Policajci se školuju da čuvaju javni red i mir, ličnu i imovinsku sigurnost građana, sve što se tiče unutrašnjih poslova. Niko od policajaca nije imao dodira s minsko-eksplozivnim
sredstvima, teškim naoružanjem, topovima, minobacačima... Međutim, početkom ratova, policija je morala da se uključi u tu priču. Tada je, naravno, i oprema bila lošija, nismo ni mi imali iskustva u tome. Obučavali su nas pripadnici Vojske Srbije.

Te '92. mi načelnik kaže da treba da idem na neku obuku na Taru, nema pojma o čemu se radi, to organizuje državne bezbednosti i tamo sam proveo, bogami, dve-tri godine. Tu je bilo raznih instruktora sa strane, koji su poznavali gerilski način ratovanja. Ovde nije bio klasičan rat, recimo, Srbija protiv određene države, nego je bio unutrašnji sukob među stanovnicima jedne države, faktički građanski rat. Rešenje mi je bilo na zaštiti granice prema bivšim republikama Jugoslavije. Tada sam bio pri resoru državne bezbednosti.

foto EPA PHOTO EPASASA STANKOVICAS   bw.jpg
Foto: EPA PHOTO EPASASA STANKOVICAS

Kosovo i Metohija

Onda sam se vratio u javne bezbednosti i bio sam upućen na Kosovo. Tamo sam bio od 5. januara '98. do izlaska u junu '99. godine. Rešenje mi je bilo pomoćnik komandanta štaba za Kosovo i Metohiju. Tu sam upoznao mnogo ljudi, mnogo pravih boraca, patriota, svi smo živeli kao braća. Delili smo jednu konzervu, narezak, parče hleba, eurokrem... Među nama nije bilo nikakvih problema niti podela, jer smo imali jedan jedini cilj - da zaštitimo srpski narod i teritorije na Kosovu.

Svaki rat je težak. Danas kažu - to je bio prljav rat. A koji rat nije prljav? Ne postoji čist rat. U ratu se puca, ubija, ljudi ginu, ostaju invalidi... To je bio najteži deo života svakog pojedinca, pa naravno i mog. Znamo svi šta se onda desilo - Srbi su morali da napuste teritoriju. Morali smo da se povučemo, vratili smo se nazad. Tada je počelo višestranačje u našoj državi, pa je onda došao i 5. oktobar, jedan od najpresudnijih perioda u našim životima i u istoriji naše države.

foto EPA PHOTO EPASASA DJORDJEVIC.jpg
Foto: EPA PHOTO EPASASA DJORDJEVIC

Akcija "Račak"

Na Kosovu je maltene svakog dana bilo nekih akcija. Jedna od tih akcija je bila i akcija "Račak", koja je poslužila kao neposredni povod za bombardovanje Jugoslavije. Međutim, da nije bila akcija "Račak", bila bi bilo koja druga. Odluka da nas bombarduju i da postave režim koji hoće je već bila doneta. Ta akcija je bila izvedena pod nemogućim uslovima. Što je najvažnije, nije bilo civilnih žrtava.Odradili smo to profesionalno, a onda je to naravno iskorišćeno. Svi znamo tu političku pozadinu - Helena Ranta i sve ostalo. Voker, koji je posle bio da to napravi tako da bi rekli - e, imamo povod za bombardovanje jedne suverene države u 20. veku bez odluke Saveta bezbednosti UN. Mi smo u tom momentu bili slaba država, nismo imali neke saveznike koji bi mogli u tom momentu da nam pomognu i tako se to nažalost završilo.

Strah

Ne postoji čovek koji se ne plaši. Samo budala može da kaže da se ne plaši, ali to je razlika između profesionalca i amatera. Vi u tom momentu razmišljate o svojim ljudima, o sebi, šta može da krene po zlu, jer nije to prva akcija, imali smo mi mnogo takvih akcija. Uvek nešto može da krene po zlu - da neko bude ranjen, pogine... U tom slučaju se prave razne varijante oko izvlačenja, dolaska, izlaska, planovi... Ali tog trenutka, kad počne akcija, onda zaboravite na strah, na sve. Usredsredite se na to što vam je zadatak. Nije to nama prva akcija, takvih smo imali koliko hoćeš.

1000092252.jpg
Foto: privatna ar

Nema lepih trenutaka

Rat je stanje u kome retko možete da kažete da ima nekih lepih trenutaka. Lepi trenuci su to naše druženje, bratstvo koje se napravilo u tim okolnostima. To i dan-danas veže nas veterane, jer nismo imali na koga drugog da se oslonimo. U tim trenucima svaki borac vam je važniji od bilo koga, jer vam životi zavise od toga kako ćete da sarađujete. Ružni trenuci su naravno ranjavanje, pogibija naših pripadnika, uručivanje zastava na sahranama - to ne može da se opiše. Nažalost, mnogi junaci su ostali na Kosovu i Metohiji. Danas kad pogledate, ne mogu roditelji da dođu do tih grobova, mnogo ima nestalih...

Kosovo i "Sablja"

Bilo je mnogo teže na Kosovu. Tu nema dileme. To je rat, tu se gine, ne znaš šta će da se desi za pet minuta. Možete da sedite s nekim, pijete kafu, ručate, posle toga padne mina i ubije nekoga pored vas ili vas. To je bilo mnogo teže, a sama "Sablja" je bila akcija borbe protiv kriminala. Tu akciju su vodili Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala i Uprava kriminalističke policije. Žandarmerija je faktički tu bila ispomoć. Žandarmerija i nije stvorena da bi se bavila kriminalom. Mi smo se bavili borbom protiv terorizma. U to vreme smo mi obezbeđivali celu administrativnu liniju s Kosovom. Svaki dan je bilo angažovano najmanje 500 pripadnika, pa smo imali demonstracije, proteste u Beogradu. Mi u to vreme nismo stajali. UBPOK i UKP u tom momentu nisu imali obučene ljude da mogu da se suprotstave tim naoružanim banditima i kriminalcima, ali mi njih nismo znali jer se mi nismo bavili time, nismo imali odeljenja za istražne radnje, za uviđaj itd. Mi smo tu bili kao pomoć i asistencija da prvo zaštitimo državne institucije i da zaštitimo, koliko možemo, ličnu i imovinsku sigurnost građana. Zato smo i bili po ulicama. Ogromna je razlika između toga i rata na Kosovu.

1000092260.jpg
Foto: privatna ar

Nadimak

Imao sam razne nadimke u zavisnosti od toga gde smo se nalazili na službenim zadacima i kakve sam kontakte imao. Između ostalog su me zvali i Šumadinac, pošto sam rodom iz Šumadije. Nadimak Guri su mi dali saborci dok smo se borili na Kosovu. Ta reč u prevodu sa
albanskog znači kamen.

Žandarmerija

Na Kosovu i u celoj Srbiji su postojale posebne jedinice policije. Imali smo sedam odreda. Priština je imala 124. interventnu brigadu, koja je i odlikovana. Nju su činili pripadnici s Kosova i Metohije. PJP je bila glomazna jedinica, koja je bila formirana po norveškom sistemu na principu okupljanja - kad dođe do krizne situacije, okupe se u posebne jedinice, a kad nema krize, svako radi svoj posao - neko je saobraćajac, neko radi u patroli itd. Međutim, pokazalo se da ta jedinica mora da bude stalnog sastava, dobro obučena i dobro opremljena. Posle svih tih ratova, posle 5. oktobra, tadašnji premijer Đinđić, ministar Dušan Mihajlović i general Sreten Lukić, koji je bio načelnika javne bezbednosti, dali su mi zadatak da pripremim neki plan kako bismo napravili jedinicu stalnog sastava kao što je to svuda u svetu. Ja nisam toliko pametan da sam sâm to izmislio, ja sam samo uzeo iskustva iz drugih država. Bio sam u Italiji kod karabinijera, u Španiji, oni se zovu Civilna garda, u Francuskoj, u Rumuniji, u Bugarskoj... Svuda postoje te jedinice koje su stalnog sastava i služe za to. Naravno, mi smo mala država, pa je i naša jedinica morala da bude manja. Recimo, u Italiji ima preko 100.000 karabinijera, u Civilnoj gardi oni rade i neke druge poslove sem ovoga što sam rekao, što je bio posao Žandarmerije, ali oni nisu imali ratove, a mi smo imali rat. Šta god ko mislio, na jugu Srbije je bio rat, nije bilo mirno stanje.

Ime

Uz saglasnost vrha države, mi smo napravili jednu jedinicu i bilo je pitanje kako će ta jedinica da se zove. Niko od nas u tom momentu nije ni razmišljao o nekom nazivu. Znali smo šta hoćemo, ali niko nije razmišljao o imenu. Jednom prilikom smo sedeli ministar Dušan
Mihajlović, general Sreten Lukić i ja i ministar kaže: "Hajde, generale, kažite kako će da bude ime te jedinice", a ja sam onako, kao iz topa, rekao: "Žandarmerija". Zašto Žandarmerija? Imali smo je u istoriji, prvi naoružani policajci u Srbiji su bili Žandarmerija. Potom naša veza s Francuskom, koja je trajala i za vreme Prvog i Drugog svetskog rata, Francuzi su imali Žandarmeriju i tako mi je sinulo - em smo imali Žandarmeriju. Imate je i u Izraelu, i tamo sam takođe bio, imate je u Rumuniji, u Bugarskoj... I ministar je rekao: "Odgovorili ste ispravno na prvo pitanje, idemo dalje". Tako je bilo. Tako je stvorena Žandarmerija i preuzela je poslove Posebnih jedinica policije. Rat je tad već stao, potpisan je Kumanovski sporazum, ali je i dalje postojala tenzija na jugu Srbije. Kasnije je vojska preuzela tu administrativnu liniju, ali Žandarmerija i dan-danas postoji i ja sam najponosniji na taj deo jer smo napravili nešto što će da ostane za vijek vjekova u ovoj državi. To je jedinica koja je imala respekt od svih zemalja. Nema ko nam nije dolazio i sa Istoka i sa Zapada.

1000092262.jpg
Foto: privatna ar

Kao na filmu

Evo još jedna anegdota iz tog perioda dok smo bili na jugu Srbije. Mi smo spavali u zemunicama, rovovima... Bili smo u poseti austrijskoj specijalnoj jedinici Kobre. Oni su imali neviđene uslove - poligoni, smeštaj, hrana, teretane, saune, bazeni, ludilo... Došlo je vreme da oni nama uzvrate posetu i tražili su da ih odvedemo na jug Srbije. To je bilo 2002. ili 2003. Došao je njihov komandant, zamenik komandanta i pomoćnici komandanta koji su se bavili specijalnom jedinicom. Naravno, morali su da traže saglasnost austrijske ambasade, jer, ne daj bože, nešto da im se desi... Mi smo, naravno, preduzeli sve moguće mere, obezbedili smo i put i trasu i došli smo na samu administrativnu liniju s Kosovom. Obukli smo im pancire, šlemove... Oni su to samo na filmu gledali. Odveli smo ih u zemunice, gde mi spavamo. Blatnjave zemunice, natkrivene balvanima, zemljom, peći neke napravljene od buradi... Kad se to završilo, vratili smo se u Bujanovac i komandant je postrojio te svoje zamenike, pomoćnike i rekao im je ovako: "Momci, od danas, ko se bude požalio od pripadnika da mu je teško, odmah neka dođe kod mene da mu dam rešenje da napusti jedinicu". Te jedinice su to gledale na filmovima, na nekim obukama, nisu nikad to doživeli, a mi smo tako živeli od devedesetih. Te stvari ne mogu da se opišu dok ih ne vidite.

Zvezdan i Legija

Zvezdana Jovanovića sam upoznao još devedesetih godina na Tari, u tom centru za obuku. Posle toga smo nastavili da se družimo, jer sam ja tad maltene bio njihov pripadnik. Legiju sam upoznao na Kosovu kao pripadnika jedinice državne bezbednosti, komandanta. Neposredno pre toga je i formirana Jedinica za specijalne operacije. Sve vreme rata na Kosovu smo mi bili zajedno, organizovali smo mnoge akcije i ostali smo prijatelji sve do ovoga što se kasnije izdešavalo. Oni su pripadali jedinici državne bezbednosti. Tada se Ministarstvo unutrašnjih poslova sastojalo od dva resora - javne bezbednosti i državne bezbednosti. Legija je krenuo svojim putem, ja svojim, ali smo i dalje bili u nekoj vrsti kontakta.

1000092257.jpg
Foto: privatna ar

Arkan i Milošević

Dva čoveka koja nikad nisam upoznao bili su Arkan i Slobodan Milošević. S tom dvojicom se nikad nisam sreo. Doduše, par puta sam se samo čuo s Arkanom. Njegov sin Mihajlo je hteo da bude padobranac, da skače s nama, upoznali smo se preko nekih zajedničkih prijatelja. Kad je rekao da hoće da skače, pitao sam ga: "Jesi li pitao ti tatu?" Kaže: "Nisam". Ja kažem: "Zovi ti prvo tatu i pitaj da li možeš." Pozvao ga je i Arkan je tražio da se čuje sa mnom i rekao: "Vidi, nemoj da vam padne na pamet da on skoči pre mene. Kad ja budem skočio, može i on." Ja sam tad rekao Mihajlu da mora s tatom da se dogovori.

211221.jpg
Foto: Profimedia, EPA Drago Vejnović

Peti oktobar

Čitav Zapad je faktički želeo taj rat među nama samima. Mi smo to provalili - i Legija, i ja, i pokojni Boško Buha. Mi smo se dogovorili da nećemo da pucamo na Srbe šta god da se desi. Narod je izabrao koga je hteo, politika neka radi svoj deo, mi smo ostali profesionalci i zahvaljujući tome je prošlo bez mnogo krvi s minimalnim posledicama, a mogle su da budu nesagledive. Da su bila dva poginula policajca ili demonstranta, pitanje je šta bi se iz toga izrodilo.

milos-simovic-zoran-djindjic-mila-djindjic-gordana-filipovic.jpg
Foto: Profimedia

Đinđić

Posle 5. oktobra je bio haos u državi, raspad sistema. Legija me je u jednom momentu pozvao i rekao da Đinđić hoće da se upozna sa mnom, a ja taman došao kući da se istuširam, presvučem, dve-tri noći nismo ni išli kući, mrtvi umorni, sve vreme po ulici sa
demonstrantima. Ja sam rekao: "Vidi, druže, ja sam došao kući. On ako hoće da me upozna, neka dođe". Posle 15 minuta me Legija zove i kaže: "Dolazi Zoran Đinđić". Ja kažem supruzi: "Doći će sad Zoran Đinđić". Ona kaže: "E, sad će baš da dođe Zoran Đinđić". Ja kažem: "Ne znam, tako mi je rekao Legija". I došli su Zoran, Čeda i Dragoljub Marković. Seli smo, popričali, on je pio zeleni čaj. Ja sam tad bio doneo odluku da napustim službu. Dosta mi je bilo više i ratova i stresova. To je sad već bila politika. Dok su bili ratovi, nikom nije padalo na pamet da napusti službu. Kad su se završili ratovi, rekao sam da mi je dosta više politike i svega i da napuštam. Supruga me je podržala. Ja to kažem Zoranu. Međutim, on kaže: "Čekaj bre, polako, trebaš nam. Ja sam razgovarao s Karlom del Ponte. Nemaju ništa za tebe". Ja kažem: "Druže, sve je to OK, ali..." On kaže: "Ajde da popijemo nešto. Je l' imaš francuski konjak?" Ja kažem: "Nemam pojma, ja sam deset godina bio gost u sopstvenoj kući." Supruga kaže: "Kako nemamo, imamo francuski konjak." Popijemo mi po francuski konjak i ja i dalje ostajem pri svome da ću da napustim službu. I on kaže: "Dobro. Ja sam došao i upoznao tvoju porodicu. Dođi ti da upoznaš moju." Oni su tad živeli na Studentskom trgu. Ja odem tamo, upoznam njegovu suprugu, decu i on mi tada kaže: "Eto vidiš, zbog te dece ti nama trebaš." I ja tako ostanem u službi i nisam se pokajao, da se razumemo. I to je bio jedan od najtežih perioda u našem životu i u državi. Ostali smo, časno smo odradili sve što je trebalo.

Atentat

U trenutku kad sam čuo da je pucano na premijera, bio sam u kancelariji. Obavestio me je načelnik i rekao da hitno dođem na sastanak u Vladu Srbije. U tom trenutku niko nije ni objavio da je premijer mrtav. Ja sam naravno odmah došao. Tu se već pravio plan, formiran je štab za zaštitu državnih organa za ispomoć Upravi kriminalističke policije o preuzimanju nekih ingerencija, uvedeno je vanredno stanje s većim ovlašćenjima itd. Žandarmerija je tu sjajno odradila svoj deo posla. Završena je i ta akcija "Sablja". Ljudi za koje je bilo dokaza su osuđeni i oni su na izdržavanju kazne.

zoran-djindjic-foto-youtube-printscreen.jpg
Foto: Youtube Printscreen

Problem je bio s jedinicom u tom momentu. Ja sam razgovarao s tadašnjim premijerom Zoranom Živkovićem i rekao da nije jedinica ubila premijera, ubili su ga ljudi po imenu i prezimenu, ne možete vi celu jedinicu da rasformirate, jer tu ima časnih i poštenih, 99 odsto
njih su časni i pošteni ljudi, nisu imali pojma šta neko radi, ne možete vi i njih da kaznite. Premijer Živković, ministar i general Sreten Lukić su za to imali sluha i rekli su: "OK, ako ti tvrdiš da možeš to da kontrolišeš, nema problema." Otišli smo u Kulu general Lukić i ja, saopštili da je vlada donela odluku o rasformiranju jedinice, ponudili smo im da jedan deo ljudi koji hoće može da pređe u Žandarmeriju, jedan manji deo je otišao u SAJ i jedan još manji deo je otišao u mesta u kojima su rođeni i živeli. Neki od njih i dan-danas rade kao policajci. To je bio prvi put da su oni dobili rešenje o stalnom radnom odnosu, jer su oni u resoru državne bezbednosti radili pod ugovorom na određeno. Meni je puno srce jer su ti momci otišli u zaslužene penzije i ostali svoji ljudi. To su momci koji imaju svoje porodice, koji su takođe napustili svoja ognjišta. Ne može kolektivno da se odgovara. To je uvek bio moj stav. Taj ko je kriv ima ime i prezime i taj neka odgovara.

Kako se Legija predao

Nije se on predao meni. Tada nisam bio u Beogradu. On je prvo došao do ljudi iz Žandarmerije koji su čuvali njegovu kuću. Ti momci su pozvali komandanta beogradskog odreda, a on je onda mene obavestio šta se dešava i predložio mi da se čujem sa žandarmima koji su na licu mesta. Jedan od njih mi je rekao da je tu Legija i da hoće da se preda. Tražio sam da ga čujem telefonom kako bih proverio da li je to istina. Prepoznao sam mu glas. Tada sam naredio komandantu beogradskog odreda da ode po njega.

profimedia0072837971.jpg
Foto: KOCA SULEJMANOVIC / AFP / Profimedia

Napuštanje službe

Službu sam napustio faktički iz političkih razloga. Došao sam u sukob s tadašnjim ministrom i načelnikom DB, tada je to već bila BIA, ali to su bili čisto privatni i politički razlozi, jer nisam hteo da radim neke stvari koje su od mene tražili. Posle svega što sam prošao, proglasili su me vođom terorističke organizacije, da hoću da izvršim državni udar, da ubijem Koštunicu... To su bile takve gluposti da to svet nije video. U tom trenutku stvarno više nisam video sebe u službi. Napustio sam jedinicu i otišao sam svojim putem. Otvorio sam firmu za privatno obezbeđenje, i dan-danas to radim, jer sam od nečeg morao da živim. Nisam mogao da budem muzičar, pevač... Čitav život sam posvetio ovom poslu.

Opet bih sve isto

Isto bih sve radio u životu kao što i jesam, jer smatram da je najveća čast i obaveza svakoga od nas ko živi u svojoj državi da brani nju i njen narod. Naravno, časno i pošteno. Smatram da sam tako radio, a naravno, drugi će da sude i da imaju svoje mišljenje o tome. Sve bih isto uradio, ma kakva da je cena. Naravno, najviše su trpele naše porodice, ali to je tako. To je sudbina. Sudbina je i što smo ostali živi. Sigurno je sudbina, jer bilo je bezizlaznih situacija, ali ima neka sila koja je zacrtala da mi preživimo. Nažalost, mnogi su ostavili svoje živote dole, mnogi su invalidi, ali to je tako u životu. Verujem u sudbinu i možda u onu krilaticu "Sreća prati hrabre".

profimedia0023702775.jpg
Foto: SERGIO BARRENECHEA / Teresa / Profimedia

Gadafi

Gadafi je preko svog sina, koji je tada živeo u Beču, poslao ovde jednog generala da pokuša da formira nešto slično Žandarmeriji. U svim totalitarnim režimima vladari se oslanjaju na vojsku i kad vojska reši da izvrši državni udar, nema ko da ih spreči. Gadafi je to hteo da uradi. Mi smo se već ovde bili dogovorili, ja sam se spakovao i otišao tamo. Međutim, zakasnili su. Tad su već ušli Amerikanci i bilo je kasno. Svi smo svedoci šta se posle toga desilo u Libiji. Ja sam to prepoznao i nisam hteo da uvlačim ni sebe, niti bilo koga od svojih instruktora, tako da smo se vratili neobavljenog posla. Ubrzo nakon toga došlo je do građanskog rata u Libiji i svi znamo kako se to završilo.

1000092265.jpg
Foto: privatna ar

Ponosan sam

Ponosan sam što Žandarmerija i dalje postoji i što se država i dan-danas oslanja na nju, jer sam jedan od ljudi koji su osnovali tu jedinicu i ništa loše ne mogu da kažem o njoj. Naravno, vremena se menjaju, a s njima i prioriteti i potrebe. Žandarmerija sad ne učestvuje u ratu i daj bože da više nikad ne učestvuje, ali takva jedna jedinica mora da postoji. Mi ćemo krizu na jugu Srbije imati dokle god je sveta i veka, dokle god postoje Albanci i Srbi. Oni su od jedne terorističke organizacije napravili borce za slobodu, oteli su jedan deo teritorije suverene države. To je nonsens, to se ne radi nigde u svetu u 20-21. veku, ali mi smo jednostavno mali i moramo da živimo s tim, tako da ta jedinica mora da postoji i ja sam ponosan što postoji.

1000092256.jpg
Foto: privatna ar

Na vetrometini

Svim kolegama bih savetovao da samo časno i pošteno rade svoj posao, da štite i brane svoju državu kao što smo mi to radili. Ne kažem da neće, daj bože da do toga ne dođe, ali nikad se ne zna. Mi smo na takvoj vetrometini da nikad ne znamo šta će da se desi sutra. Vidite sve ove ratove u okruženju. Daj bože da ih kod nas ne bude više. Dosta smo ginuli.

 OPERACIJA "SABLJA"

"AKCIJA SABLJA NIJE POKRENUTA ZBOG ĐINĐIĆA, VEĆ ZA HAPŠENJE ZEMUNSKOG KLANA" Živković: Trebale su nam DVE stvari za realizaciju Izvor: Kurir televizija