Slušaj vest

Kad bi neki huligančići u beogradskom predgrađu kamenom razbili šoferšajbnu autobusa, do pre pest meseci to je vbila vest koju su objavljivali svi mediji. Kako smo za samo pola godine došli dotle da se ne osvrćemo na kamenovanje ljudi po Srbiji, da i bez psovke zapucamo pešice na drugi kraj grada jer su blokirani tramvaji, da sa prenosa iz Narodne skupštine pređemo na drugi kanal jer je sve to već viđeno, dakle dosadno… Je li nasilje postalo naša nova normalnost?

Imamo dve loše i jednu dobru vest. Loša je da nasilje jeste postalo svakodnevica građana Srbije; dobra je da neće još dugo; loša je da će posledice snositi najmanje krivi.

Od starog Rima pa do danas, građanski nemiri bili su najpouzdannije sredstvo za promenu vlasti: dok na ulicama jedni spasavaju živu glavu, a drugi prazne magacine i radnje ostavljene bez čuvara, pretendenti na vlast koriste metež da se usele u vladaočevu palatu i sa balkona objave da je otpočelo novo, zlatno doba. Naravno, ništa se ne dešava spontano.
„Vesele buržujke, navodno protestujući protiv štednje, galopirajuće inflacije i zahteva siromašnih, izašle su na ulice lupajući u prazne šerpe i tiganje.“ Ovako je pisac Gabrijel Garsija Markes opisao početak nemira koje je u Čileu organizovala CIA da bi smenila režim Salvadora Aljendea.

Šezdesetih i sedamdesetih godina Italiju su terorisale Crvene brigade: ubijani su državni zvaničnici, podmetane bombe… sve s ciljem da se onemogući dolazak levice na vlast. Sponzor teroristima je bila desnica. I tako dalje…

Iza svakog uličnog meteža stoji manje ili više dobro maskirana ruka koja baca prvi kamen.

Mi u Srbiji znamo čija je to ruka. Napade na ljude i imovinu građana kod nas uvek započinju oni koji uporno viču da su napadnuti.

Oni što sinhronizovano izdaju saopštenja kad im neko na društvenim mrežama opsuje majku, vode na tviteru protiv vlasti najgnusnije kampanje, ne štedeći ni mrtvu decu. Isti oni što se žale da od glasnih parola političkih suparnika ne mogu da spavaju jer su im zvučnici preglasni, organizuju linčovanje neistomišljenika po srpskim gradovima. Pod maskom borbe za funkcionisanje institucija u državi, blokira se čitav obrazovni sistem. Kad od policijskog kordona ne mogu nasilno da upadnu u državnu zgradu, to je teror, kad im uspe, i pri tome izgaze službenice, to je pobeda demokratije. Kad svakog prvog na račun legne poslanička plata, a na račun stranke milioni za stranku, to je demokratija, kad u Narodnoj skupštini treba usvojiti zakon, onda se pale dimne bombe i urla… I tako, produžite prema nahođenju.

Ovih dana i meseci svedoci smo terora nad građanima Srbije. Da ne bude da preterujemo, evo defincije: „Teror je namerno izazivanje straha stalnom pretnjom nasiljem ili primenom nasilja radi postizanja određenih političkih ciljeva.“

Koliko ih je među onima koji teror vrše, a koliko nas ima što trpimo, nije lako utvrditi. Ali jedno se zna: oni koji nasiljem pokušavaju da „postignu određene političke ciljeve“ su manjina, i to treba smatrati neporecivom činjenicom sve dok se ne održe novi izbori i ne obavi novo prebrojavanje glasova.

Cilj onih koji nasiljem prete ili ga vrše je jasan – postizanje političkog cilja. I jasno je – jer nemamo reč sa naivnima ni sa idealistima – da su u svoj plan ukalkulisali i žrtve. Svejedno na čijoj strani, neko će možda pasti pod auto, biti smrtno povređen u stampedu, biti pogođen u glavu kamenom ili pendrekom i završiti u komi, ili će neko, pijan, uplašen, zlonameran - potegnuti pištolj.

Zaboravili smo imena Predraga Starčevića i Ivice Lazovića. Prvi je umro od posledica prebijanja na sukobu Miloševićevih pristalica i opozicije u decembru 1996, drugi teško ranjen hicem u glavu.

Ako se ovako nastavi, nasilje u jednom trenutku mora da eskalira, da čir pukne i da sve okolo poprska gnoj.

Ako se ovako nastavi...