Slušaj vest

Legenda iz grčke mitologije kaže da je Sizif bio osuđen da veliku kamenu gromadu gura uz planinsku strminu kako bi je postavio na vrh. No, svaki put kada bi se primakao vrhu, kamena kugla bi mu se izmakla i sunovratila u podnožje brda. Sizif je tako pokušavao, iznova i iznova, ali bez uspeha… U vicu zasnovanom na ovom mitu, Sizif je jednom ipak uspe da izgura kamen do vrha. Srećan, obriše znoj sa čela, i ispravi umorna leđa, kad se začuje glas sa nebesa: "Nije to taj kamen, Sizife!".

Nešto slično, ali ne u vicu, nego zaozbiljno, desilo se našim studentima koji su se vozili biciklom do Strazbura, da tamo obaveste poslanike Evropskog parlamenta da u Srbiji nema demokratije. Posle dvanaest dana vožnje i pređenih 1.300 kilometara, rečeno im je da su u pogrešnu crkvu došli da se mole.

Ali, da prvo razbijemo jedan mit koji nam danima serviraju mediji Junajted grupe o tome da je bicikliranje do Strazbura mučenički poduhvat, žrtvovanje ravno svetiteljskom. Svake godine više od deset hiljada biciklista iz Evrope prođe kroz našu zemlju biciklističkom rutom Eurovelo 6 iz sportskih, rekreativnih i turističkih razloga. Hoće se reći da su stanovnici Mađarske, Slovačke, Austrije, Nemačke i Francuske koji žive uz puteve navikli na ljude na biciklima, i da naši studenti nikakvu euforiju u Evropi svojom pojavom nisu izazivali, kako su nam to javljali reporteri Nove i N1.

1 AP Antonin Utz.jpg
Foto: AP Antonin Utz

Da je to baš tako, svedoči i prijem koji im je upriličen u Evropskom parlamentu.

Njihovo pismo primio je zamenik generalnog sekretara Evropskog parlamenta, činovnik kao što su u Srbiji činovnici zamenici generalnog sekretara Narodne skupštine Dragana Ordović i Vladimir Dimitrijević.

Sa studentima iz Srbije razgovarala su tri evroposlanika – Hrvat, Slovenka čiji su roditelji Makedonci, i Francuskinja koja, prema zapažanjima reporterke N1, nije mnogo upućena u zbivanja u Srbiji. Čak ni formalno, ova priča nije mogla da se izvuče iz lokalnih okvira, a suštinski – nije se odmakla od zgodnog povoda za balkanska nadgornjavanja.

Ova trojka je, naravno, izrazila zgražavanje nad manjkom demokratije u Srbiji o kojoj su im bicklisti govorili, i saopštila im da će – pazite ovo! - u Evropskom parlamentu toj temi biti posvećena čitava tri minuta. Toliko, naime, poslovnik dozvoljava. I čiča-miča, završena priča.

Svakako će se naći neko da bicikliste iz Strazbura vrati autobusom, u Beogradu ili Novom Sadu možda, a u Utisku nedelje sigurno, biće im priređen svečani doček, a onda će sve nastaviti da polako ide svom prirodnom kraju – entuzijazam kopni, ideje blede, na površinu će izranjati sve čudniji likovi koji se predstavljaju kao nastavljači protesta…

Ostaje činjenica da oni koji su smislili slanje studenata u Strazbur, ovima nisu učinili uslugu. Ako već nisu, jednom će shvatiti da su bili zloupotrebljeni u političkoj igri čiji je cilj bio diskvalifikacija Srbije. Politika se, s pravom, smatra nečasnim poslom – "Kome je do morala, neka ide u crkvu!", govorio je Đinđić – ali i u politici postoje stvari koje pristojan čovek nikada neće uraditi. Između ostalog, neće tužakati svoju otadžbinu drugima, pogotovo ne onima koji su, kao što su to u niz navrata činili neke evroposlanici, prema njoj pokazivali zlu volju.

A upravo su to učinili biciklisti.

Ili se to zove nova normalnost. Nekada su mladi za Srbiju bili spremni da daju i život, a danas očekuju zahvalnost što na oltar otadžbine prinose nažuljana dupeta. 

N. N.