Slušaj vest

Najbolji gitarista Srbije, Radomir Mihailović Točak, danas slavi 75. rođendan. Osnivač i vođa kultne rok grupe Smak rođen je 13. juna 1950. godine u Čačku. Iako se već dugo ne pojavljuje u javnosti, Točak je i dalje u potpunosti posvećen muzici – radi sa mladim gitaristima, izrađuje gitare, komponuje i komunicira s fanovima putem interneta.

Retko daje intervjue, ali vam ovom prilikom prenosimo njegovu ispovest iz 2001. godine, objavljenu u TV Novostima, o mladosti, iskušenjima i odrastanju u Čačku.

Prva i poslednja krađa – sunđer iz robne kuće

„Šta mi je bilo, petnaestak godina, kada se bitna stvar prelomila u mom životu. Moj drug i ja krenuli smo da krademo. Bilo je to vreme šezdesetih, kad su u modi bile sitne krađe, obijanja i krađe kola – način da se muškarci dokažu i uključe u društvo odraslih.“

Iza sebe su imali nekoliko neuspelih pokušaja, ali ovog puta odlučili su da „probaju ozbiljno“. Ušli su u robnu kuću – drug je ukrao alatku, dok je Točak čuvao stražu. Onda je došao red na njega.

Pogledajte u galeriji fotografije:

Radomir Mihailović Točak Foto: Damir Dervišagić

„Na odeljenju sa kućnim potrepštinama odlučim da ukradem sunđer. I taman kad sam ga stavio u džep vindjakne, neko me zgrabi s leđa i zagrmi: ‘Kradeš!’“

Uhvatio ga je čovek u narodnoj nošnji, odveo kod šefa robne kuće, gde je Točak doživeo neprijatnost koju nikada neće zaboraviti.

„Šamaranje kakvo nikad ranije, a ni kasnije nisam doživeo. Nije me tukao, samo šamarao. Stideo sam se kao nikad. Zaključao me je, pretio da će zvati policiju, da će me svezanog prošetati kroz grad. U glavi mi je bila panika i sram.“

Na kraju, šef robne kuće naterao ga je da mu poljubi ruku i zakune se da nikada više neće krasti.

„Izašao sam crven kao bulka, ali sam znao – nešto se u meni zauvek promenilo.“

Mračna strana tadašnje mladosti: redaljke i manipulacije

Točak se priseća i najmračnijih sećanja iz tog perioda.

„Najstrašnije su bile redaljke. Jedan u društvu bi imao devojku, pa je doveo u stan i onda puštao ostale drugove da s njom spavaju. Poznavao sam momka koji je glumio da plače da bi je ubedio – a kada završi, izvede ostale.“

Dodaje da nikada nije mogao da učestvuje u tome:

„Bio sam jako stidljiv, verovatno zbog noge. Sećam se jedne redaljke u kojoj je bilo njih dvanaest. Ja sam svirao gitaru. Terali su i mene, ali nisam hteo. Spasao me je drug, jer su ostali pomislili da bojkotujem društvo.“

Čačak kao pozornica – između ludosti i umetnosti

Točak se seća i vremena kada su mladi iz Čačka tražili identitet kroz ludosti:

„Izmišljena je moda gađanja šampitama, korzo je bio beo od njih. Ozbiljni parovi su bežali. Ali te redaljke i razuzdanosti bile su najstrašnije.“

Prisustvovao je i bežanijama iz kafana bez plaćanja računa, suočavanju s policijom i uličnim tučama.

„Kada nismo mogli da platimo kafanu, krenula je bežanija. Mene su nosili jer nisam mogao da trčim.“

Noći uz Radio Luksemburg i prve muzičke ideje

U najlepšim uspomenama, Točak evocira sećanja na muziku i drugarstvo.

„Moj drug i njegov brat ostali su bez roditelja. Okupljali smo se kod njih, slušali Radio Luksemburg uveče, čekali top-listu, skidali refrene. Nismo imali ploče, snimke, ništa.“

Zamišljali su svoj bend, maštali o instrumentima kojih nije bilo. Bilo je i komičnih situacija:

„Jedan momak je imao ‘električne’ bubnjeve – zapravo doboš sa sijalicom unutra, da zategne kožu. Sijalica se grejala 15 minuta. I to je bila visoka tehnologija.“

Crna faza – život na groblju i noćna umetnost

U jednom periodu, Točak i njegovi prijatelji ulaze u „crnu fazu“:

„Oblačili smo se u crno, izlazili na groblje. Priređivali pozorišne predstave samo za nas. Krali kokoške, pekli ih s krompirom, ostajali do zore. Kada mi idemo na spavanje, radnici kreću na posao.“

Dodaje da od tada vuče naviku da ide na spavanje u dva-tri izjutra.

Muzika kao utočište: od Bitlsa do Blek Sabata

Iako su Bitlsi i Stonsi bili popularni, Točak i njegova ekipa slušali su mračniju, dublju muziku.

„Blek Sabat, Džetro Tal… Ta muzika imala je introvertan stav prema životu, bila mračna i duboka. Identifikovali smo se sa njom.“

To je, kako kaže, poslednja faza u njegovom životu u Čačku.

„Posle toga došao je Kragujevac. A sa njim – Smak. Novi život.“

 Bonus video: Nepregledna kolona ljudi na sahrani Bore Čorbe

Nepregledna kolona ljudi na sahrani Bore Čorbe Izvor: Kurir