Za pojedine ljude, verovali su naši preci, već na rođenju se moglo videti da će imati natprirodne moći i zadatak im je bio odbrana usevaU starim srpskim verovanjima, demona ima svuda oko nas. Kako etnolog Veselin Čajkanović navodi, „i obični mrtvi, naši srodnici, naša okolina, poznati i nepoznati mrtvaci, demoni su“. A da će neko u životu imati natprirodne sposobnosti, moglo je da se zna već na rođenju - ovakvi ljudi na svetu su dolazili u krvavoj košuljici. Da bi se natprirodna moć deteta sačuvala, bilo je neophodno osušiti košuljicu (placentu) i predati mu je kad poraste. U skladu sa patrijarhalnim shvatanjima, dok se za ženske bebe rođene u košuljici verovalo da će biti veštice, muške su, smatralo se, odrastale u zduhače, vjedogonje (jedogonje), vjetrovnjake, alovite ili zmajovite ljude.Privlačenje roda od letine„Vjedogonja ili jedogonja je čovjek iz kojega u snu iziđe duh (otprilike kao iz vještica). Ovaki duhovi po planini izvaljuju drveta te se njima biju između sebe, n. p. bokeski sa neapolitanskima, pa koji nadvladaju oni rod od ljetine privuku na svoju zemlju; oni ionako lome gore i valjaju veliko kamenje. Kad umre čovjek za koga se misli da je jedogonja, udare mu glogovo trnje pod nokte i nožem crnijeh kora ispresijecaju žile ispod koljena, da ne bi mogao izlaziti iz groba (kao vampir)“, piše Vuk Karadžić u „Životu i običajima naroda srpskog“. On dodaje da se za snažne ljude kaže da su „jaki kao jedogonja“.
Pojedini istraživači navode da su za iste te ljude sa natprirodnim osobinama korišćeni i neki drugi nazivi - zduhači ili zduhaći, stuhe i vjedogonje, zmajeviti ili aloviti ljudi.„Osnovna je dužnost zduhača da brani poljsku i stočnu plodnost svoga kraja, pre svega od ala - kao isključivo negativnog demonskog bića, ali i od tuđih zduhača, kao i da u svoj kraj prenose plodnost nekog drugog, bogatijeg područja. Kad hoće da pođe u borbu, njegovo telo se uspava, a duša ide u oblake, tamo se bori i sve ono što se dogodi zduhačevoj ili zmajevoj duši, desiće se i njegovom telu koje kao mrtvo leži na zemlji. Borbe se dešavaju u vazduhu, u oblacima, uz najveći vihor i nepogodu. Oružje zduhača su nagoreli ugarci sa obe strane, zatim slamke, zašiljeno pruće i, posebno, metla s gumna“, piše Sreten Petrović u „Srpskoj mitologiji“.Vladika i sujeverjeZa pojedine istorijske ličnosti verovalo se da su zduhači ili vjedogonje - zabeleženo je da su tim imenom nazivani vojvoda i pisac Marko Miljanov, kao i crnogorski vladika Petar I Petrović Njegoš. Međutim, zanimljivo je da se upravo vladika bunio protiv ovakvog sujeverja i pokušavao da ga iskoreni.„Ja sam po svijetu u neka mjesta hodio i nekoliko knjigah čitao i nigđe ne nađoh, niti mi ko kaza, da ima vješticah i vjedogonjah, nako među slijepim i žalostnim srpskim narodom, a zašto nego zato što je slijep i zašto više laži vjeruje nego li Jevangelije Hristovo i Hristove nauke i zapovjedi“, piše on.
REPAČ JAČI OD DESET LJUDIPojedini ljudi, osim što su se rađali s posebnim sposobnostima, imali su i posebne telesne karakteristike.„Repač se u Boci zove čovjek koji se rodi u krvavoj košuljici i s malijem repom. Kažu da je repač mnogo jači od drugijeh ljudi osobito kad se naijedi: u onaj mah (vele) još da mu se rep napne, mogao bi nadvladati deset ljudi kao desetero male djece“, piše Vuk Karadžić.
