- Veoma sam srećna zbog ovakvog ishoda jer taj posao znači život za dete i mene. Sada očekujem da mi od države stigne naknada za bolovanje. Već sam skoro potrošila 20.000 dinara koje sam dobila iz Jurinog Fonda solidarnosti, i to dan pre nego što su mi dali otkaz. Morala sam da kupim ampule i još nešto za terapiju, a valjalo je kupiti i hranu. U Juri je, inače, zabranjen sindikat, ali postoji taj fond, u koji svi radnici mesečno uplaćuju po 300 ili 400 dinara, pa se pomoć daje kome je potrebna. To je, dakle, pomoć koju nisam dobila od kompanije, već od svojih kolega, i ja sam im zahvalna - kaže Petrovićeva za Danas.
Ona dodaje da njen sin ima 12 godina i ide u šesti razred. Njegov otac već godinama odbija da plaća alimentaciju, zbog čega ga je tužila, a on bio u zatvoru, što ga u tom pogledu nije promenilo.
- Već sam se umorila od preganjanja te vrste, kaže, a potom odmah dodaje da će ga “ako bude morala, zbog svog deteta, opet tužiti”. Sada će morati da obavi neke druge poslove - ode na novu operaciju i primi četvrtu hemoterapiju.
Ona je prethodno navela da je u Juri radila „kao rob“ - u tri smene, pa i vikendima, ne bi li zadržala posao i platu od oko 30.000 dinara. Zaposlila se prošlog juna, a bolovanje otvorila 18. septembra ove godine, kada je iznenada otkriveno da ima karcinom dojke, koji je operisala nekoliko dana kasnije, a nakon toga počela da prima hemoterapiju.
Na dan kada joj je isticao šestomesečni ugovor o radu, 30. novembra, pozvala ju je žena iz Jure i rekla joj da dođe po radnu knjižicu jer joj ugovor neće biti produžen. Pitala je, u šoku, da li znaju da je obolela o karcinoma i operisana, ali je dobila hladan odgovor: „Žao nam je što ste bolesni“ i - spuštanje slušalice.
Ona je dodala da je „istina sve što se piše o situaciji u Juri“. Zbog bolovanja se dobija otkaz, a sindikalno organizovanje nije dozvoljeno. Radnici su izloženi različitim poniženjima, ali od menadžera i lidera koji su naši državljani. Vlasnici kompanije, Korejci, uglavnom nisu tu, ili radnike vide samo „u prolazu“, kada ih „pozdrave uz osmeh“. Doduše, nema pampersa i pelena, kazala je, ali radnici od jurenja za normom bezmalo ne mogu da odu u toalet. Ugovori se zaključuju na šest meseci, a u stalni radni odnos se prima nakon dve godine.
- Puna sam života zbog svog sina i sebe. Verujem da će sve proći i da ću doživeti da ga još dugo gledam kako raste i postaje čovek. Za to živim i to mi ne može uskratiti ni Jura ni neki glupi kancer - rekla je Violeta Petrović novinarima. Ona je, inače, među kolegama u Juri važila za „jednog od najboljih radnika“. Zbog bezmalo danonoćnog rada u fabrici zapostavila je, kaže, i svoj hobi i strast - alpinizam.