Reč koju je Merilin Monro izgovorila 2 dana pre nego što je nađena mrtva razara dušu: Otkriveni potresni detalji
Dodajte Kurir u vaš Google izborNa današnji dan, pre 100 godina, rođena je Merilin Monro, jedna od najvećih filmskih ikona svih vremena. Svet ju je zapamtio kao platinastu lepoticu, simbol Holivuda, ženu čiji su osmeh, glas i pojava postali deo istorije popularne kulture. Ipak, iza tog blještavog imena stajala je Norma Džin Mortenson, devojčica iz Los Anđelesa koja je detinjstvo provela u hraniteljskim porodicama i sirotištu.
Njena životna priča i danas izaziva istu radoznalost, možda baš zato što se iza mita o Merilin Monro krila žena koja je očajnički želela da bude shvaćena ozbiljno.
Pogledajte u galeriji njene fotografije:
„Znate, većina ljudi me zapravo ne poznaje“, rekla je Merilin uredniku magazina „Life“ Ričardu Merimanu u leto 1962. godine.
Taj razgovor objavljen je 3. avgusta 1962. godine.Samo dva dana kasnije, Merilin je pronađena mrtva. Imala je 36 godina.
Devojčica koja je spas tražila u bioskopu
Merilin je rođena kao Norma Džin Mortenson, a veliki deo detinjstva provela je bez stabilnog doma. Upravo zato njena rana ljubav prema filmu nije bila samo dečja maštarija, već i način da pobegne od stvarnosti.
„Odlučila sam da želim da postanem glumica kada mi je bilo pet godina. Neki od mojih hranitelja su me slali u bioskop samo da bi me izbacili iz kuće, i tamo bih sedela ceo dan i duboko u noć, napred u prvom redu, malo dete sasvim samo, i to sam volela.“
Pre nego što je postala globalna zvezda, radila je u fabrici municije, gde ju je primetio vojni fotograf i predložio joj da se oproba u modelingu. Kasnije je promenila boju kose, izgradila lik Merilin Monro i ušla u istoriju. Ali taj lik, koliko god joj je doneo slavu, postao je i njen teret.
„Merilin Monro je bila njena tvorevina“, rekao je Džejms Haspil, jedan od njenih malobrojnih preživelih prijatelja. „To joj je donelo uspeh, ali u stvarnom životu, ona je bila Norma Džin.“
Slava kao kavijar: lepa, ali ne svakog dana
U poslednjem intervjuu Merilin je govorila o slavi bez ulepšavanja. Znala je koliko joj je donela, ali je osećala i koliko može da bude teška, naporna i zastrašujuća.
„To je kao kavijar. Dobro je imati kavijar, ali da ga jedete svaki prokleti dan, znate? [smeh] Previše kavijara. Vreme kada sam izašla iz bolnice u Njujorku [1961. godine], to je bilo malo teško jer sam tek imala operaciju žučne kese, a masa je gurala i šav mi se otvorio. Shvatila sam da ljudi žele da vide da si stvaran.“
Iako su je milioni obožavali, Merilin nije slavu doživljavala samo kao moć. Govorila je da ju je tek nastup pred američkim vojnicima u Koreji 1954. godine naterao da shvati kakav uticaj ima na ljude.
„Nikada nisam osećala da imam uticaj na ljude dok nisam bila u Koreji [1954. godine]. Bilo bi tamo 75.000 muškaraca koji sede u svojim parkama na snegu, i kada bih izašla, zviždali bi i dozivali moje ime po 10 minuta pre nego što bih uopšte mogla da počnem.“
Ipak, u isto vreme, priznala je i ono što se retko uklapalo u sliku žene koja je pred kamerama delovala potpuno sigurno.
„Ljude volim. Publika me plaši, gomile me plaše.“
„Mrzela sam da budem stvar“
Merilin Monro je postala najpoznatiji seks-simbol 20. veka, ali ju je upravo ta etiketa često bolela. Nije želela da bude posmatrana kao predmet, već kao osoba, glumica i žena sa sopstvenim mislima.
„U tome je nevolja seks-simbol postaje stvar. Ja jednostavno mrzim da budem stvar.“
Ipak, o seksualnosti je govorila otvoreno, bez stida i bez lažne skromnosti. Za nju je ona bila prirodan deo čoveka, ali ne i nešto što treba nametati ili pretvarati u karikaturu.
„Ako ću već biti simbol nečega, radije bih da to bude seks nego neke druge stvari kojima su ljudi postali simboli. Mislim da je seksualnost privlačna samo kada je prirodna i spontana. Nikada nisam glumila svesno sa seksualne tačke gledišta. Pre svega, nikada nisam imala erotsku scenu. Oduvek sam želela da to isprobam i vidim da li to mogu da izvedem. Svi smo rođeni kao seksualna bića, hvala Bogu. Šteta je što toliko ljudi prezire i guši taj prirodni dar. Jer umetnost, prava umetnost, potiče iz toga.“
Noć kada je pevala predsedniku Kenediju
Jedan od najpoznatijih trenutaka njene karijere bio je nastup u Medison skver gardenu 19. maja 1962. godine, kada je predsedniku Džonu F. Kenediju otpevala čuveno „Happy Birthday, Mr. President“.
Iako je taj trenutak kasnije pretvoren u legendu, Merilin ga je opisivala kao trenutak velike treme, gotovo potpunog zastoja pred publikom.
„Nastao je neki muk u celom prostoru. Nisam mislila da će išta izaći iz mene. Kada sam došla do mikrofona, samo sam jednom udahnula i odjednom pomislila: ‘Evo ga!’ Pomislila sam, otpevaću ovu pesmu makar mi to bilo poslednje što uradim. I to ne samo za predsednika, već za sve ljude.“
Posle nastupa upoznala je i Roberta F. Kenedija, ali se sećala i jednog neobičnog, veoma ljudskog detalja. Sa njom je bio njen bivši svekar, Isidor Miler, otac dramaturga Artura Milera.
„On je ovde došao kao imigrant i mislila sam da će ovo biti najveća stvar u njegovom životu. Mislila sam da će to biti nešto o čemu će moći da priča svojim unucima. Tako da sam, umesto da kažem: ‘Drago mi je, gospodine predsedniče’, rekla: ‘Ovo je moj bivši svekar, Isidor Miler.’“
Holivud ju je obožavao, ali i potcenjivao
Iza glamura filmskog studija često su stajali poniženje, nepravda i borba za osnovno poštovanje. Merilin se u intervjuu prisetila snimanja filma „Muškarci više vole plavuše“, u kojem je igrala uz Džejn Rasel.
„Sećam se kada sam dobila ulogu u filmu ‘Muškarci više vole plavuše’. Džejn Rasel je bila brineta, a ja sam bila plavuša. Ona je dobila 200.000 dolara za to, a ja svojih 500 dolara nedeljno, ali za mene je to bilo značajno. Ali nisam mogla da dobijem garderobu. Na kraju sam rekla: ‘Slušajte, ipak sam ja plavuša, a film se zove Muškarci više vole plavuše!’ Jer su stalno govorili: ‘Zapamti, ti nisi zvezda.’ Rekla sam: ‘Pa, šta god da sam, ja sam plavuša!’ Korporacija mi se uvek obraćala sa visine.“
Nije želela holivudski život
Iako je bila jedna od najvećih zvezda, Merilin nije volela društvene događaje na kojima je osećala da je pozivaju samo zbog njenog izgleda i slave.
„Pozivali su me na mesta da bih, na neki način, ulepšala trpezu. Ponekad te zapravo ne pozovu zbog tebe same. Zato se zapravo ne uključujem u takozvani holivudski život, znate? To me ne zanima.“
Sanjala je porodicu, ali nije želela da se odrekne onoga što je naučila
Merilin se udavala tri puta, a u poslednjem intervjuu otvoreno je govorila o tome koliko je želela miran porodični život. Ipak, njeno iskustvo nije bilo jednostavno, a sreću nikada nije uzimala zdravo za gotovo.
„Kada sam imala 16 godina, dete, bila sam domaćica. Odgajana sam drugačije od prosečnog američkog deteta. Sreću nikada nisam uzimala zdravo za gotovo. Ponekad pomislim da je sve što sam ikada želela na svetu bilo da se skrasim kao srećno udata žena sa divnom porodicom, ali mislim da to ne bih menjala za ono što sam naučila.“
Posebno je vodila računa o pastorčadi, želeći da je upoznaju onakvu kakva zaista jeste, a ne kroz senzacionalističke tekstove.
„Jednom je moj pastorak Bobi Miler, sin trećeg muža, dramaturga Artura Milera imao neki časopis koji je na neki način krio. Bio je to jedan od onih užasnih članaka o meni. Samo sam rekla: ‘Bobi, sve što želiš da znaš o meni, dođi i pitaj me. Ali nemoj to dobijati iz druge ruke iz ovakvih stvari.’“
Imala je pravo na svoje snove
Možda najdirljiviji deo njenog poslednjeg intervjua jeste onaj u kojem govori o životu, bolu i onome što je naučila. Nije tvrdila da bi drugima poželela svoj put, ali nije ni želela da izbriše ono što je iz njega ponela.
„Naučila sam mnogo toga što ne bih menjala ni za šta. Ne bih želela da moje dete prođe kroz ono kroz šta sam ja prošla. Možda to zvuči samo kao ‘kiselo grožđe’ jer nisam imala srećnu porodicu; ali moj život, ovaj način učenja, morao je biti moj put. Nadam se da ću na kraju moći, kroz svoj rad, da osvetlim nekim ljudima stvari koje sam naučila. Možda je to samo san. Ali i ja imam pravo na svoje snove.“
Poslednji susret sa novinarom
Dva dana nakon poslednjeg intervjua, Ričard Meriman ju je posetio da bi razgovarali o tekstu. Kasnije se sećao da je bila bosa, u ogrtaču, sa tragovima maskare i kosom raščupanom od spavanja, dok je pažljivo čitala rukopis.
Kada je odlazio, doviknula mu je: „Hej, hvala.“
Meriman je tada pomislio na trenutak iz intervjua kada ju je pitao da li su je prijatelji zvali da joj pruže podršku nakon što je dobila otkaz u Foksu. Nastala je tišina. Sedela je uspravno, sa povređenim pogledom, i odgovorila kratko:
„Ne.“
Samo nekoliko dana kasnije, svet je ostao bez Merilin Monro. Njena smrt, zvanično opisana kao akutno trovanje barbituratima i moguće samoubistvo, decenijama je ostala predmet pitanja i teorija.
Video: Kako se Kim Kardašijan uvukla u haljinu Merilin Monro