"STRAH UVEK POSTOJI, JA SAM ČOVEK KRHKOG ZDRAVLJA" Eksluzivni intervju Milančeta Radosavljevića: Sin mi je rekao da nisam normalan što sam zakazao koncert
Dodajte Kurir u vaš Google izborMilanče Radosavljević postao je fenomen današnjeg vremena. Pevač je u 82. godini rasprodao tri Tašmajdana, a četvrti je uveliko u prodaji. Ekipa Kurira posetila je pevača u njegovom rodnom mestu Barič da bismo videli kako izgleda njegova svakodnevica, ali i kako porodica i prijatelji reaguju na ovaj njegov uspeh.
- Rešili ste da me oživite. Ja sam se malo zapustio, a malo i zbog drugih situacija, ali sad sam reinkarniran. Narod kome ja pevam - to je moj narod. Ja samo povremeno izađem na binu da otpevam to što moj narod sluša, pa čim siđem s bine, vratim se među svoj narod. Običan sam čovek, živim na selu u Srbiji, a mogao sam da živim gde god sam hteo na ovom svetu.
Mnogo ste skromni.
- Malo ko zna ko je. Ni ja nisam znao. Nije ni moj prijatelj Šaban Šaulić znao ko je. On je uvek sumnjao u tu svoju popularnost. Ja stalno mislim da sam običan čovek sa sela. Mom komšiluku popravljam svaki kvar u kući, nikad nikom ništa nisam naplatio. To je sve za moj narod. E, kad sam izašao na Tašmajdan i kad su mi krenule suze, ja sam u toku jedne strofe tri puta plakao. Tad sam i publici rekao da se sad osećam kao Milanče Radosavljević i da sam ga upoznao te večeri, prvi put. Tad sam shvatio da ja stvarno nešto predstavljam. Taj izraz "zvezda" ja ne volim. Ja sam muzičar i estradni umetnik, sve pesme su moja dela, sam sam ih pravio i ja se ponosim time.
Vi ste 65 godina na sceni, a tek sada koncert. Zašto?
- Ima ljudi koji su mogli da mi pomognu, ali nisu. Ja sam i rekao u jednoj emisiji na pitanje voditelja što nisam ranije održao koncert da nisam mogao da dođem negde i bacim ploču na sto i kažem ja sam taj. Nije to tako lako da vas neko prihvati i da vam pomogne u svemu ovome. Imam mana kao i svi ljudi i običan sam čovek. Glavnu stvar je učinio Aleksandar Sofronijević. Došao je da mu dam neke pesme, on mi je predložio koncert. Ja sam mu rekao da sam nepouzdan i da zdravstveno nisam baš dobar, a kao čovek - to što kažem - to je to. Mene je i Goran Jovanović zvao pre 10-12 godina da pravimo koncert. Mislio sam da je on klinac i da se zeza sa mnom, zato tada nismo ni uradili ništa. Iskreno kažem, nisam mu verovao, a evo šta smo uradili zajedno posle toliko godina. Pogrešio sam što ga nisam poslušao, sad bih se tukao po ušima. Meni kažu moji prijatelji da je ovo koncert evropskog tipa.
Sin je sumnjao u to da vi sad možete održite koncert?
- Pa nije verovao kao što i ja nisam verovao. Sumnjao je. Pitao me jesam li normalan što održavam koncert sa 82 godine, rekao je da će mi se narod smejati i da se ne brukam, jer sad samo mladi ljudi rade koncerte. To mi je rekao uveče i bio sam spreman da ujutru pozovem Gorana i kažem mu da neću da radim koncert. Tad mi je moj komšija, koji se isto bavi muzikom, rekao da nikako ne otkazujem. Baš mi je pre neki dan rekao: "Je l' vidiš šta si uradio? Zamisli da si, ne daj bože, otkazao kako si hteo?"
Izjava sina vas je malo pokolebala?
- Ma ja taj dan ko po žici. Ni nadesno ni nalevo. Ali sam progutao knedlu, nisam odustao i eto šta se desilo. E, onda kad me je sin dovezao do Tašmajdana na taj prvi koncert, rekao sam mu: "I šta kažeš?", on mi reče: "Pogrešio sam", i tad mi se izvinio.
Vaša deca su takođe muzikalna?
- Jesu. A moj otac je to nasledio od dede, a ja od oca. Moj otac je svirao i frulu i gusle i violinu.
Da su vaši roditelji živi, šta bi rekli?
- Uf, to je neopisivo. Kad sam krenuo da snimim prvu ploču, majka je polivala kofom vode put od kuće do kapije da mi sve teče kao voda. Ne možete vi da zamislite to ranije vreme. Sad je vreme bogato. Vi ste život, s moje tačke gledišta, počeli od sredine, a mi iz onog doba smo krenuli od početka, ja mislim.
Vaša žena je takođe neko ko je sve vreme uz vas. Kako ona gleda na ovaj uspeh i sve sa čim ste se susreli u karijeri?
- Kad biste pitali moju suprugu da li da se udate za nekog muzičara, ona bi vam rekla da to nikako ne radite. Nije lako biti muzičar. To je ludnica. Ja se ne žalim, samo kažem da je teško. Onda dođeš kući, a tamo te čekaju posao i muke. Ja sam uvek bio i tamo ovamo.
Vaš brak traje 58 godina. To je u današnje vreme baš retko.
- Ne rade ništa po kući, da vam kažem. Mi smo mnogo radili oko kuće i svega čime smo morali da se bavimo, pa nismo imali vremena da se bavimo nebitnim stvarima. Samo zaludni ljudi izvoljevaju, fantaziraju, svađaju se.
Četiri koncerata. Postoji li strah da nešto ne krene po zlu?
- Strah postoji uvek. Ja sam čovek koji je krhkog zdravlja, ali imam ja svoju pomoć, a to je publika. Mene su provocirali pre prvog koncerta, kao da li ću ja moći da pevam. Rekao sam: "Pa ja ću da počnem, a posle će publika ako ja ne budem mogao."
Kurir.rs