ŠKORPION, PRIGUŠIVAČ I SIVI MERCEDES SA TABLICAMA 444: Ubistvo pukovnika Gavre zapalilo rat između Koštunice i Đinđića, u priču umešani Legija i zemunski klan
Dodajte Kurir u vaš Google izborU noći 3. avgusta 2001. godine, oko 22 časa, na parkingu u Ulici Džona Kenedija broj 15 na Novom Beogradu ubijen je Momir Gavrilović, bivši pripadnik Državne bezbednosti, čija će likvidacija ostati jedna od najvećih misterija srpske crne hronike s početka 21. veka.
Gavrilović, kojeg su prijatelji i kolege zvali Gavra i Moco, ubijen je samo nekoliko sati nakon što je bio na sastanku sa saradnicima tadašnjeg predsednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice. Dva dana javnost nije bila obaveštena o njegovoj smrti, a kada je objavljeno da je stradao bivši operativac DB-a, otvorena su brojna pitanja na koja ni posle četvrt veka nije stigao konačan odgovor.
Prema tadašnjim informacijama iz istrage, na Gavrilovića su pucale najmanje dve osobe. Verovalo se da je korišćen automatski pištolj "škorpion" kalibra 7,65 milimetara sa prigušivačem. Napadači su, prema svedočenjima ljudi koji su se našli u blizini mesta zločina, nakon likvidacije seli u sivi "mercedes" beogradskih registarskih oznaka koje su počinjale brojevima 444 i pobegli u nepoznatom pravcu. Policija je odmah blokirala deo grada, obavljen je uviđaj, ali tragovi koji bi doveli do izvršilaca nisu pronađeni.
Poslednji sastanak pre smrti
Posebnu pažnju javnosti privukla je činjenica da se Gavrilović na dan ubistva sastao sa ljudima iz tadašnjeg predsedničkog kabineta. Prema dostupnim informacijama, razgovarao je sa Radetom Bulatovićem, tadašnjim savetnikom za nacionalnu bezbednost, Gradimirom Nalićem, savetnikom za ljudska prava, i Ljiljanom Nedeljković, šeficom kabineta Vojislava Koštunice.
U javnosti se dugo spekulisalo šta je bila tema tih razgovora. Jedna od verzija bila je da je Gavrilović izneo određena saznanja o kriminalnim vezama pojedinaca iz bezbednosnih struktura, kao i informacije u vezi sa ubistvom novinara i vlasnika "Dnevnog telegrafa" Slavka Ćuruvije. Druga verzija povezivala je njegovu smrt upravo sa tim sastankom i navodnim dokumentima koje je trebalo da preda ljudima iz vlasti.
Iz kabineta predsednika Koštunice tada je saopšteno da je Gavrilović ubijen zato što je posedovao informacije koje su kompromitovale tadašnju Vladu Srbije i Demokratsku strankuZorana Đinđića.
Sa druge strane, tadašnji šef Biroa za komunikacije Vlade Srbije Vladimir Beba Popović tvrdio je da je potrebno saslušati Ljiljanu Nedeljković, navodeći da ona ima informacije važne za istragu. Popović je tada rekao da je Gavrilović bio jedan od ljudi koji su imali saznanja o kriminalnim aktivnostima dela bezbednosnih struktura nakon 5. oktobra 2000. godine.
Tri sastanka i pitanje šta je Gavrilović znao
Godinama nakon ubistva u javnosti se pojavljivala informacija da sastanak sa Koštuničinim saradnicima nije bio samo jedan, već da ih je bilo više. Pojedini izvori tvrdili su da je Gavrilović predsednički kabinet posetio tri puta i da je upravo poslednji susret, održan na dan njegove smrti, bio ključan. Šta je tada rečeno i da li je Gavrilović doneo određena dokumenta ili informacije nikada nije zvanično razjašnjeno.
Njegove bivše kolege govorile su da je imao kontakte u nekadašnjoj službi i da je bio čovek koji je posedovao informacije iz bezbednosnih struktura.
- Radio sam sa Gavrilovićem dvanaest godina i znam da nije imao nameru da se vraća u službu sa kojom je bio prekinuo svaki kontakt - rekao je tada Goran Petrović, bivši načelnik Resora državne bezbednosti i dodao da se motivi ubistva ispituju i da nema saznanja o kontaktima Gavrilovića sa savetnicima Vojislava Koštunice.
Decenije u službi i ratne godine
Momir Gavrilović radio je u Državnoj bezbednosti od 1979. do 1999. godine. Bio je raspoređen u Beogradskom centru DB-a, a službovao je i u Somboru i Uroševcu. Navodilo se da je tokom ratnih godina bio angažovan u Republici Srpskoj Krajini, Imao je čin pukovnika i bio savetnik za bezbednost tadašnjeg predsednika RSK Milana Martića.
Posle odlaska iz službe, nakon NATO bombardovanja 1999. godine, počeo je da se bavi privatnim poslom. Tokom godina koje su usledile nakon njegove smrti, u javnosti su se pojavljivale različite tvrdnje o njegovoj prošlosti. Pominjani su navodni dosijei i optužbe da je učestvovao u različitim kriminalnim aktivnostima, ali mnoge od tih tvrdnji nikada nisu potvrđene.
Istovremeno, njegove bivše kolege govorile su da je bio operativac sa velikim brojem kontakata i pristupom informacijama koje su mogle biti značajne u turbulentnom periodu nakon političkih promena 2000. godine.
Optužbe, politički sukobi i slučaj "Teča"
Ubistvo Momira Gavrilovića ubrzo je postalo deo velikog političkog sukoba između tadašnjih političkih centara moći. Saradnici Vojislava Koštunice i Zorana Đinđića međusobno su se optuživali za veze sa kriminalnim strukturama i odgovornost za atmosferu koja je prethodila ubistvu. Slučaj je dodatno dobio novu dimenziju kada je Ljiljana Buha, tadašnja supruga Ljubiše Buhe Čumeta, u otvorenom pismu predsedniku Koštunici tvrdila da je Gavrilovića ubio Dragan Nikolić zvani Teča, saradnik njenog supruga.
Tužilaštvo je kasnije odbacilo te navode zbog nedostatka dokaza.
Protiv Ljubiše Buhe Čumeta i Dragana Nikolića bila je podneta krivična prijava, ali nije bilo dovoljno dokaza koji bi potvrdili njihovu povezanost sa ubistvom. U javnosti se kasnije spekulisalo da je ceo slučaj imao za cilj kompromitovanje Buhe u periodu kada je pregovarao sa tužilaštvom o statusu svedoka saradnika protiv zemunskog klana i Milorada Ulemeka Legije.
Čedino saslušanje i novi talas optužbi
Tri godine nakon likvidacije Momira Gavrilovića, slučaj je ponovo dospeo u žižu javnosti kada je Čedomir Jovanović pozvan na informativni razgovor u Upravu za borbu protiv organizovanog kriminala (UBPOK). Njegovo saslušanje privuklo je veliku pažnju, posebno zbog optužbi koje je prethodno izneo na račun tadašnjeg predsednika Vlade Vojislava Koštunice, ministra unutrašnjih poslova Dragana Jočića i direktora BIA Radeta Bulatovića.
Jovanović je tvrdio da pomenuti funkcioneri kriju policijski izveštaj u kojem se navodno navodi da Milorad Ulemek Legija nije govorio istinu kada je pred sudom izneo tvrdnje o 700 kilograma heroina iz Komercijalne banke, za koje je zvanično saopšteno da su spaljeni 2001. godine. Tom prilikom Jovanović je pozvao Koštunicu i na poligrafsko testiranje, tražeći odgovore na pitanja "ko je 14 meseci skrivao Ulemeka" i da li je ubistvo Momira Gavrilovića, kako je tvrdio, bilo zloupotrebljeno u političke svrhe.
Njegove izjave dodatno su produbile tadašnji politički sukob između ljudi bliskih Koštunici i saradnika pokojnog premijera Zorana Đinđića. U javnosti se postavljalo pitanje da li je Jovanović svojim istupima promenio tok političkih optužbi oko Gavrilovićevog ubistva — prebacujući odgovornost na tadašnji vrh vlasti.
Šta je ostalo posle 25 godina?
Lider radikala Vojislav Šešelj tvrdio je nakon ubistva da poseduje dokument koji pokazuje da je Gavrilović bio praćen od strane službe pre nego što je likvidiran. Tema je ponovo otvarana i tokom narednih godina, ali istraga nikada nije dovela do optužnice protiv izvršilaca ili nalogodavaca.
Nije poznato ko je naručio ubistvo Momira Gavrilovića, ko je povukao obarač i šta je tačno bilo toliko važno u razgovorima koje je vodio neposredno pre smrti. Četvrt veka kasnije, slučaj bivšeg operativca DB-a ostao je bez sudskog epiloga. Ostala su samo pitanja — da li je Gavrilović bio čovek koji je poneo opasne informacije, žrtva obračuna kriminalnih struktura ili neko čija je smrt iskorišćena u tadašnjem političkom ratu. Odgovor na ova pitanja i dalje nije poznat.
Kurir.rs/Mondo/Republika/Vreme