Poneo sam samo album sa sličicama, sve drugo je nestalo u plamenu "Oluje": Potresna ispovest Milorada koji je kao dečak krenuo u koloni tuge iz Krajine
Dodajte Kurir u vaš Google izborPoneo sam samo album sa sličicama životinja. Dete od 10 godina. Mislio sam da se brzo vraćamo, ali za to je trebalo čak 13 godina. Mi nismo znali da idemo zauvek... Kuća u kojoj sam rođen je pokradena, a celo selo zapaljeno!
Ovako se za Kurir priseća Milorad Tomasović (40) iz sela Smrdelje kod Knina, koji je s porodicom bio u koloni tuge koja je krenula iz Krajine ka Srbiji na današnji dan u leto 1995. godine, bežeći pred ratnim udarima hrvatske vojske.
Ipak, ni Milorad, a ni meštani njegovog sela nisu slutili da će zauvek napustiti svoja ognjišta. Neprijatnosti su krenule 1991. godine.
- Granate su preletale kuću, sklanjali smo se u sklonište. Jednom smo morali da se sklonimo u krš u deo šume, a kad smo se vratili kući, sve je normalno funkcionisalo. Narod je pričao... Osetilo se da će biti nešto nakon što je krenulo cepanje Jugoslavije, a poučen iskustvom iz prošlosti, narod je brinuo - priseća se Milorad.
Jednom su tokom časa u školi čuli granatiranje, zatresli su se i prozori. Iako su bile sankcije, ništa im nije manjkalo, na selu su imali sve.
Zloslutno vreme
- Najviše se osetilo odsustvo očeva koji nisu bili prisutni. Bilo je napeto, padale su granate i u komšijsko dvorište, ali narod samo nastavi dalje, i radi i živi, nismo delovali kao stanovništvo preplašeni. Sećam se, kad su đedovi išli i patrolirali kroz selo, da ne bi bilo upada. Bilo je dešavanja, ali se živelo, niko nije pomišljao da će tog avgusta 1995. odjednom da kaže neko: "Evo prodiru, napadaju!" - priča Milorad o dešavanjima pre "Oluje", zločinačke akcije hrvatske vojske, koja je trajala četiri dana (od 4. do 7. avgusta).
Tog 4. avgusta stiglo je upozorenje na opasnost i do njegovog sela. Milorad je krenuo "zastavom" s majkom, sestrom i tetkom, a na Petrovačkoj cesti bio je tri dana pre nego što su avioni hrvatskog vazduhoplovstva raketirali kolonu srpskih civila koji su se povlačili iz Srpske Krajine pred nadolazećom hrvatskom vojskom.
- Krenuli smo u selo koje je bilo 15 km udaljeno od nas, tamo su nas ljudi gledali začuđeno. Kad su videli sve više automobila i kolonu, shvatili su da to nije bezazleno. Počeli su da se pakuju. Nastavili smo put i shvatili da nije nikakva šala. Kolona je išla, bilo je lepo vreme, a ljudi su bili zbunjeni, izbezumljeni, bilo je panike, nisu znali šta se dešava. Mi smo povezli i jednu ženu i od ujaka ćerku, to je bila konfuzija, brinuli su se ljudi. Mnogi nisu išli zajedno, nije bilo mobilnih, samo su mislili da spasavaju žive glave i da se drže kolone. Ljudi su se plašili za život - svedoči Milorad.
Napad na Petrovačku cestu
Noću bi rekli da ugase svi svetla na vozilima kako ih ne bi gađali. Kad su stigli do Banjaluke, čuli su da su gađali kolonu. Bio je dete, ali uplašio se za oca, baku i dedu.
- Otac je krenuo naknadno s babom i dedom, posle su nas pronašli i pridružili nam se. Otac mi je rekao da su oni prošli nakon napada Petrovačkom cestom, još se dimilo od gađanja kad su oni prošli - priča nam sagovornik.
U tom napadu poginulo je 12 civila, među kojima četvoro dece, dok je više osoba ranjeno. Zločin na Petrovačkoj cesti je jedan od najtežih slučajeva stradanja civila tokom zločinačke akcije "Oluja".
Milorad i njegova porodica otišli su za Erdevik kod rođaka.
- Oni su nas spasli, primili su i naše rođake. Trebalo nam je četiri dana automobilom do tamo, a ocu i dedi sedam dana. Posle toga smo se svi našli u dvorištu u kući kod strica, oni su nas dočekali, hranili, tu smo spavali. Narod je tek tada bio izgubljen, nije bio svestan šta mu se desilo i šta će biti, a onda smo čuli da su zapalili selo i kuće, to nas je dotuklo - priseća se on s tugom.
Kaže da su prvo mladi napuštali sela, a potom i stariji. Bilo je i onih koji nisu napuštali svoja ognjišta.
Duboke traume
- Ljudi koji su ostali u selu Varivode, odmah do našeg, stradali su. Došla je neka paravojska... Jedan deda je otišao u šumu da se sakrije, vratio se do svog imanja i naleteo na vojsku, prebili su ga. Neke su prebijali, a neke ubijali, bilo je svega...
To što su spalili selo, kaže, bio je jasan znak da ih ne žele tamo.
- Tek me je stiglo kad smo krenuli u školu, plakao sam na časovima. Sećam se, jednom je učiteljica pevala, ne bi li me razveselila. Kad to vidiš kao dete... Koliko sam puta sanjao sve to. Sanjao sam kako se igram, šetam, kako se vraćam...
Milorad živi sa suprugom u Starim Banovcima, a na poziv rođaka otišao je u Dalmaciju i rodno selo 2008. godine.
- Naša kuća već tad je bila obnovljena, dolazili su otac i deda i obnovili šta su mogli. Taj osećaj posle 13 godina, kad sam stajao u dvorištu gde sam se igrao u pesku, ja ne mogu opisati. To je bio spoj radosti i tuge. To selo je pre egzodusa bilo puno naroda, života, stoke, a ja sam zatekao prazninu. Kao da je vreme stalo, kuće su bile spaljene i bez krovova - zaključio je on.
Dečji plač se nije čuo 30 godina
Nakon 2008. godine Milorad bar jednom godišnje obilazi rodne Smrdelje, a počeo je i da snima sadržaj za društvene mreže. Mali je broj povratnika, ali ih ima, uglavnom su to stariji ljudi.
- U mom selu 30 godina nije rođeno nijedno dete. Nestalo je mladog sveta, ostali su samo stariji, nema mladosti, škola nije obnovljena. Hvala bogu, tokom tih poseta nemamo nikakvih problema. Obožavam moj zavičaj, svaki put kad krenem nazad bude mi sve teže, ali nema uslova za život, sve je otežano. Ne razmišljam još uvek o povratku, ipak je strah od te nesigurnosti kočnica za povratak. Možda, jednog dana. Kad su veliki praznici, ljudi se okupljaju, druže se, zapevaju, budu 10 dana u zavičaju. Narod iz Dalmacije se digao kao feniks - kaže on.