Ove Srpkinje su zaludele turske sultane: Bajazit bio ludo zaljubljen u ćerku kneza Lazara, Mehmed je Maru voleo kao majku, a njih dve su rodile vladare
Dodajte Kurir u vaš Google izborKroz istoriju Osmanskog carstva, Srpkinje su stizale su na osmanski dvor na različite načine - neke kao deo političkih brakova, druge kao zarobljenice ili robinje. Iako su njihove sudbine bile različite, pojedine od njih uspele su da iza zidova carske palate steknu veliki uticaj, postanu supruge sultana, majke budućih vladara i važne političke ličnosti. Od princeze Olivere Lazarević, koja je kao supruga Bajazita I postala njegova najuticajnija žena, do sultanija Handan i Salihe Dilašub, čiji su sinovi seli na osmanski presto, ovo su priče o Srpkinjama čije su sudbine bile neraskidivo povezane sa istorijom jednog od najmoćnijih carstava svog vremena.
Olivera Lazarević
Olivera Lazarević je bila najmlađa ćerka srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića i kneginje Milice. Provela je dvanaest godina (1390 - 1402) u haremu osmanskog sultana Bajazita I, suna Murata I koji je ubijen u Kosovskoj bici, kao zalog miru između Srbije i Osmanskog carstva.
Vesna Stanojević i Aleksandra Manasijević kao princeza Olivera u filmu "Put ružama posut":
Rođena je oko 1373. kao ćerka kneza Lazara i kneginje Milice, čukununuke Vukana Nemanjića. Imala je četiri starije sestre - Maru, Jelenu, Draganu i Teodoru i dva brata Stefana i Vuka.
Naime, posle Kosovske bitke, u kojoj je knez Lazar poginuo, Srbijom je vladala kneginja Milica, s obzirom na to da je Stefan Lazarević bio maloletan. Zemlja je bila u teškom položaju, a kneginja Milica morala je da pronađe način da zaštiti srpsku državu od Osmanlija. Zato je sklopljen vazalni odnos sa sultanom Bajazitom, a Olivera je postala njegova žena, kao deo političkog sporazuma. To je u srednjovekovnoj politici bio način učvršćivanja saveza i mira između dve strane.
Kneginja Milica je ovu tešku odluku o vazalstvu Turcima i davanju Olivere u harem donela sa preživelim plemstvom i crkvenom jerarhijom, pa je konačnu odluku o slanju Olivere u sultanov harem doneo Državni sabor, krajem 1389. godine.
Pored slanja Olivere Bajazitu, Lazarevići su se obavezali i na vazalne obaveze prema Osmanlijama koje su podrazumevale plaćanje godišnjeg danka i redovno izvršavanje vojnih obaveza. Sultanov harem se u to vreme nalazio u Jedrenu na reci Marici, koji je bio prestonica Osmanlija do osvajanja Konstantinopolja, oko 250 kilometara istočno od Kruševca. Prema predanju, put iz rodnog Kruševca ka Jedrenu srpski narod je Oliveri posuo ružama, a svuda se moglo čuti "Alal vera, Olivera!"
Zanimljivo je to što Olivera nikada nije prešla u islam. Ostala je pravoslavne vere, imala je čak i svoju crkvu i pravoslavnog sveštenika. Prema navodima, nijedna sultanija pre Olivere, koja nije prešla u islam, nije uspela da postane toliko uticajna. Među stotinama žena u haremu, Olivera je postala jedna od četiri sultanove zakonite žene - kadune.
Prema postojećim izvorima, Olivera je bila izuzetno lepa, a Bajazit se zaljubio u nju. Bila je “dovoljno mudra da zna do koje granice sme da ide i šta može da dobije”, i uspela je da stekne veliki uticaj na sultana. Tokom približno dvanaest godina braka postala jedna od njegovih najomiljenijih žena i svoj položaj koristila je kako bi pomogla porodici, naročito svom bratu Stefanu Lazareviću.
Olivera je vrlo mudro održavala dobre i izbalansirane odnose između muža Bajazita i brata Stefana i uspevala je da u haremu zadrži prvo mesto. Nije se odvajala od Bajazita, pratila ga je čak i u bitkama pa je 1402, u bici kod Angore, zajedno s njim završila u zarobljeništvu tatarskog emira Tamerlana.
Tamerlan je naneo težak poraz Osmanlijama. Prema nekim istorijskim izvorima, Bajazit je 8. marta 1403. u tatarskom ropstvu na kraju navodno izvršio samoubistvo zbog sramote koja je bila nanesena Oliveri, dok neki drugi izvori navode da je preminuo usled napada astme. Olivera je oslobođena iz zatočeništva tokom 1403. zahvaljujući poslanicima koje je njen brat Stefan Lazarević, sada već despot, poslao Tamerlanu, a koji su uspeli da izdejstvuju njenu slobodu.
Vratila se u Srbiju iste godine i nešto kasnije se trajno nastanila na dvoru svoga brata despota Stefana u srpskoj prestonici Beogradu. Sve do njegove smrti, bila mu je verni pratilac i savetnik. Nije se više udavala i nije imala potomaka. Poslednji put se pominje u dokumentima iz 1443. godine. Smatra se da je umrla posle 1444. godine i ne zna se gde je sahranjena.
Mara Branković
Mara Branković bila je kćerka srpskog despota Đurđa Brankovića i unuka čuvenog Vuka Brankovića, koji je bio oženjen Marom Lazarević, starijom sestrom Olivere. U svetskoj istoriji postala je poznata kao supruga osmanskog sultana Murata II.
Mara Branković je rođena između 1412. i 1418. godine, najverovatnije u Vučitrnu na Kosovu i Metohiji. Pouzdaniji podaci o njenom životu pojavljuju se nakon 1427. godine, kada je despot Đurađ Branković, stupio na srpski presto. Suočen sa teškom političkom situacijom, bio je primoran da balansira između Osmanskog carstva i Ugarske kako bi obezbedio opstanak države, pa ćerku Katarinu (Kantakuzinu) udaje za grofa Ulriha Celjskog, dok je za Maru ugovorio brak sa osmanskim sultanom Muratom II.
Mara će tako postati druga srpska princeza koja je poslata u harem, posle njene babe-tetke, princeze Olivere Lazarević. Iz Smedereva je otišla u Jedrene 4. septembra 1435. godine. U narednim mesecima organizovano je venčanje po muslimanskim običajima, čime je postala zakonita supruga sultana Murata II.
Izvori njihov odnos opisuju kao skladan. Sultan ju je smatrao izuzetno obrazovanom, zbog čega je stekla ugled i određene privilegije na dvoru. Ostala je verna hrišćanskoj veri, a vremenom je postala i posrednik između svog oca i supruga. Kada su se venčali, Murat je imao 32, a Mara između 16 i 19 godina. Ipak, njihov brak u narednim godinama nije bio srećan, pre svega jer je on navodno više voleo muškarce.
Pravi politički uticaj Mare Branković dolazi do punog izražaja nakon smrti Murata II. Nakon što je ostala udovica, bila je jedina žena na osmanskom dvoru koja nije bila u krvnom srodstvu sa sultanom, a ipak je zadržala ogroman uticaj i moć, posebno kao maćeha Mehmeda II Osvajača, u čijem je životu imala gotovo majčinsku ulogu. Bliskost i međusobno poštovanje između Muratovog sina Mehmeda II i Mare doći će do posle Muratove smrti. U tom periodu, mnogi istoričari smatraju da je Mara bila među najuticajnijim ženama Evrope.
Kao udovica, bila je potpuni izuzetak u osmanskom svetu - slobodna, imovinski obezbeđena i politički uticajna žena, istaknuta kao savetodavac svog pastorka Mehmeda II, ali i kao hrišćanska dobrotvorka.
- Sudbina udovica osmanskih sultana obično je bila takva da su se ponovo udavale za paše ili sandžak-begove, ili su povučeno živele u manjim palatama, u senci. Marin slučaj je apsolutno jedinstven. Odnos Mare i Mehmeda bio je izuzetno blizak, a njen politički i diplomatski značaj za mladog sultana bio je ogroman - ističe istoričarka Ivana Veselinović.
Mara nije imala dece sa Muratom II, ali je ostalo zabeleženo da je imala ulogu učiteljice i dadilje mladom Mehmedu II, koji ju je izuzetno poštovao. Naučila ga je srpski jezik, koji je tada bio imao visok status u diplomatiji i administraciji Osmanskog carstva.
- Mehmed ju je doživljavao kao majku i nazivao "majko Maro" - navodi se u "Karlovačkom rodoslovu".
U jednom fermanu, Mehmed potvrđuje njeno vlasništvo nad manastirom Svete Sofije u Solunu, nazivajući je "prvom među hrišćanskim plemkinjama, mojom majkom despina hatun".
Tuba Bujukustun u ulozi Mare Branković u seriji "Rise of Empires: Ottoman":
- Mehmed je imao složen odnos sa ocem. Mara ga je, sasvim izvesno, uzela pod svoje i on ju je uvek nazivao "majko" - ističe istoričar Marios Filipides, čije izlaganje prati dokumentarnu dramu o Mehmedu II Osvajaču.
Nakon Muratove smrti, 1451. godine, Mehmed II je dozvolio Mari da se vrati u Srbiju, darujući joj oblasti Toplice i Dubočice. Okrenula se crkvi. Bila je veliki ktitor, ali se nije zamonašila. Boravila je čak i na Svetoj Gori, gde je pomagala manastire Hilandar, Sveti Pavle i Vatoped.
Poštovanje prema Mari nastavilo se i za vreme vladavine sultana Bajazita II, koji ju je u fermanima nazivao "moja majka, gospođa carica" i "ponos hrišćanskog naroda". Preminula je 14. septembra 1487. godine, a sahranjena je u manastiru Bogorodice Ikoifinise u Kosinici.
Čiček-hatun
Čiček je bila konkubina sultana Mehmeda II Osvajača i majka princa Džema. Njeno poreklo nije pouzdano utvrđeno. Neki istoričari tvrde da je rođena u Srbiji, a drugi da je rođena u Vizantiji i da je nakon pada Konstantinopolja oteta i završila u osmanskom haremu.
Merve Učer kao Čiček u seriji "Mehmed: Fetihler Sultanı":
Rođena je oko 1442. godine, a njeno ime znači "cvet". Teorija o srpskom poreklu kaže da je Čiček bila plemkinja koja je 1457. godine dovedena u osmanski harem, neposredno nakon konačnog pada Srpske despotovine. Dve godine kasnije, 1459. rodila je sina Džema sultanu Mehmedu II. Nakon smrti sultana Mehmeda II 1481, Džem se odmah proglasio sultanom Anadolije, suprotstavivši se svom starijem bratu Bajazitu, koji je odavno važio za naslednika. Džem je imao podršku pojedinih vezira i begova, ali Bajazit je imao ključno savezništvo s janjičarima i velikim vezirom. U sukobu za presto, Bajazit je izašao kao pobednik i postao osmi osmanski sultan.
Princ Džem je završio kao zatočenik u Evropi nakon što je izgubio borbu za osmanski presto protiv svog starijeg brata, a Čiček je uspela da pobegne u Kairo. Odatle se godinama borila da se Džem oslobodi evropskog zatočeništva nakon poraza i izdejstvuje njegov dolazak u Egipat, međutim bezuspešno. Džem je umro 1495. godine u Napulju, najverovatnije od trovanja po naredbi Bajazida, a Čiček tri godine kasnije, u Kairu 1498. od kuge.
Sultanija Handan
Handan je bila majka sultana Ahmeda I i svekrva čuvene sultanije Kosem. Rođena je u Bosni kao pravoslavna Srpkinja 1567. godine, i kao mnoge hrišćanke sa Balkana toga vremena, oteta je i kao robinja prodata u Carigradu. Služila je u domaćinstvu sultanije Gevherhan, ćerke sultana Selima i sultanije Nurbanu. Tokom ceremonije sunećenja šesnaestogodišnjeg princa Mehmeda, u junu 1582. godine, Handan je darovana princu i zajedno sa njim otišla u Manisu. Dobili su šestoro dece - tri ćerke i tri sina, od kojih je Ahmed došao na presto.
Tulin Ozen u ulozi sultanije Handan u seriji "Sultanija Kosem":
Kada je Mehmed postao sultan 1595. godine, njegov harem je prešao u palatu Topkapi, gde je Handan dobila titulu "baš haseki" (glavna haseki, odnosno najuticajnija i najpovlašćenija žena sultana), jer je imala tri sina od kojih je najstariji Selim bio prestolonaslednik.
Dolaskom Ahmeda 1603. godine na presto posle očeve smrti, Handan postaje majka sultanija. Od tog trenutka, pa sve do svoje smrti, bila je drugo najmoćnije ime carstva. Postala je glavni mentor i savetnik svom sinu i težila je smanjenju uticaja sultanije Safije. Smatra se da je defakto bila Ahmedov savladar.
Sultanija Handan je neočekivano preminula 12. novembra 1605. godine u Topkapi palati u Istanbulu, kada je imala 38 godina. Sahranjena je kraj supruga Mehmeda III u kompleksu Aje Sofije. Tuga njenog sina Ahmeda bila je toliko velika da je sedam dana posle sahrane svoje majke, uprkos lošem vremenu, napustio prestonicu i otišao u na neko vreme u Bursu.
Sultanija Saliha Dilašub
Sultanija Saliha Dilašub rođena je kao Katarina u srpskoj porodici na Kosovu i Metohiji 1626. godine. Kada je imala 14 godina, poklonjena je sultanu Ibrahimu I, koji je bio najmlađi sin sultana Ahmeda I i sultanije Kosem. Ubrzo je postala Ibrahimova ljubimica, pa 1641. godine rađa ćerku Safije, a 1642. sina Sulejmana, budućeg sultana. U narednih nekoliko godina rodila je još dve ćerke.
Edže Guzel kao sultanija Saliha Dilašub u seriji "Sultanija Kosem":
Saliha je opisana kao jednostavna, živahna i srdačna osoba, bez ambicija da dominira političkim dešavanjima. Nakon što je sultan Ibrahim svrgnut sa prestola i pogubljen 1648. godine, na vlast je došao njegov šestogodišnji sin Mehmed IV. Saliha Dilašub je iste godine poslata u Stari dvor, poznat kao Palata suza, gde su posle smrti sultana živele njegove žene i konkubine.
Ibrahimovi sinovi, među kojima i Salihin sin Sulejman, zatvoreni su 1651. u “kafeze”. Mehmed IV je ostao na vlasti sve do 1687. godine kada je svrgnut sa prestola na koji je postavljen njegov polubrat, sin Salihe Dilašub i sultana Ibrahima I, sultan Sulejman II.
Sulejman II je sve do dolaska na presto 8. novembra 1687. godine, punih 36 godina proveo u “kafezu”, zatvoru za prinčeve u palati Topkapi. Kada je postao sultan, Saliha Dilašub postala je valide sultan (majka sultanija) i vratila se u Topkapi palatu. Nakon 39 godina razdvojenosti od sina, tokom kojih joj je bilo dozvoljeno da ga vidi samo dva puta godišnje tokom prazničkih proslava, ponovo se sastala sa njim, a Sulejman joj je priredio veličanstven svečani doček i darovao joj veliki broj dragocenih ukrasa, uključujući i par minđuša od bisera i dijamanata.
Saliha Dilašub nije dočekala da duže vreme provede na položaju majke sultanije. Razbolela se i preminula 4. decembra 1689. godine. Sahranjena je u mauzoleju Sulejmana Veličanstvenog u džamiji Sulejmanija u Istanbulu. Njen sin Sulejman II umro je godinu i po dana posle svoje majke i sahranjen je pored nje.
Bonus video: