Kao dete ga je otac zatvorio u ćeliju, a onda je on postao sinonim za strah: I dan-danas ljude prolazi jeza na pomen njegovog imena
Dodajte Kurir u vaš Google izborDeset minuta iza zaključanih rešetaka bilo je dovoljno da Alfred Hičkok zauvek zapamti osećaj nemoći pred autoritetom. Imao je svega nekoliko godina kada ga je, prema priči koju je kasnije često prepričavao, otac poslao u lokalnu policijsku stanicu sa porukom za policajca. Tamo su ga zatvorili u ćeliju i ostavili samog nekoliko minuta, uz objašnjenje da se tako kažnjavaju „nevaljali dečaci“.
Za nekoga drugog to bi možda ostala samo neprijatna uspomena iz detinjstva. Kod Hičkoka je strah pustio mnogo dublje korene.
Čovek koji će kasnije naterati milione gledalaca da strepe od tuša, ptica, mračnih hodnika i nepoznatog čoveka koji vas posmatra sa druge strane prozora rođen je 13. avgusta 1899. godine u Londonu. Odrastao je u strogom okruženju, često se osećao usamljeno, a strah od policije i autoriteta pratio ga je praktično do kraja života.
Kasnije će upravo krivica, pogrešna optužba, nemoć i osećaj da opasnost može da se pojavi usred sasvim običnog dana postati neke od najprepoznatljivijih tema njegovih filmova.
Strah je pretvorio u zanat
Hičkok nije počeo karijeru kao reditelj. U filmsku industriju ušao je 1919. godine radeći na naslovnim karticama za neme filmove, a zatim je prošao kroz različite poslove iza kamere.
Prvi film režirao je sredinom dvadesetih, ali je već sa trilerom „Stanar: Priča o londonskoj magli“ pokazao šta će ga razlikovati od drugih. Nije želeo samo da ispriča zločin. Želeo je da gledaoca natera da ga očekuje.
Film „Ucena“ doneo mu je još jednu važnu prekretnicu, dok su „39 stepenica“ i „Dama koja nestaje“ njegovo ime proneli daleko izvan Britanije.
Holivud više nije mogao da ga ignoriše.
Na poziv moćnog producenta Dejvida O. Selznika preselio se u Sjedinjene Američke Države, a njegov prvi američki film „Rebeka“ osvojio je Oskara za najbolji film.
Hičkok je, međutim, uprkos pet nominacija, Oskara za najbolju režiju nikada nije dobio.
Gledaoce je držao zarobljene
Pedesete godine donele su filmove kojima će zauvek promeniti triler.
„Prozor u dvorište“ pretvorio je radoznalost u noćnu moru. U „Vrtoglavici“ je opsesiju, strah i gubitak kontrole doveo gotovo do ivice ludila. „Sever-severozapad“ poslao je nedužnog čoveka u bekstvo, dok je „Nazovi M radi ubistva“ pokazao koliko opasnosti može da stane u jednu naizgled uređenu sobu.
„Vrtoglavica“ će decenijama kasnije dobiti priznanje koje možda najbolje govori o njegovom nasleđu – u velikoj anketi časopisa „Sight and Sound“ 2012. godine proglašena je najboljim filmom svih vremena, potisnuvši „Građanina Kejna“ sa prvog mesta.
Ali najveći šok tek je dolazio.
Posle „Psiha“ ni tuš više nije bio bezazlen
Publika je očekivala triler, ali je dobila film koji je razbio tadašnja pravila. Glavna junakinja nestala je iz priče usred filma, a scena ubistva pod tušem postala je jedna od najpoznatijih i najanaliziranijih scena u istoriji kinematografije.
Hičkok je ponovo uradio ono u čemu je bio najbolji – nešto svakodnevno i bezazleno pretvorio je u izvor straha.
Tri godine kasnije otišao je još dalje. U „Pticama“ nije bilo klasičnog monstruma ni objašnjenja koje bi publici donelo olakšanje. Pretnja je došla sa neba, od životinja koje su ljudi do tada posmatrali bez ikakvog straha.
U isto vreme, Hičkok više nije bio samo čovek iza kamere. Zahvaljujući televizijskoj seriji „Alfred Hitchcock predstavlja“, njegova silueta, ozbiljan izraz lica i crni humor postali su prepoznatljivi širom sveta.
Žena bez koje možda ne bi bilo Hičkoka kakvog znamo
Iza njegove ogromne karijere nalazila se Alma Revil, njegova supruga, saradnica i osoba čijem je mišljenju verovao više nego gotovo bilo kome drugom.
Venčali su se 1926. godine, a dve godine kasnije dobili ćerku Patriciju. Alma je bila scenaristkinja i montažerka i učestvovala je u radu na brojnim njegovim filmovima, često bez pažnje kakvu je dobijao njen suprug.
Koliko mu je značila pokazao je 1979. godine, kada je prilikom primanja nagrade za životno delo zahvalio četiri osobe: montažerki, scenaristkinji, majci svoje ćerke i vrsnoj kuvarici.
A zatim je otkrio da govori o jednoj ženi.
„Njeno ime je Alma Revil.“
Čovek koji je znao čega se plašimo
Poslednje godine Hičkokovog života bile su obeležene zdravstvenim problemima. Patio je od artritisa, imao ugrađen pejsmejker i više nije imao snagu kakvu je imao tokom svojih najplodnijih decenija. Radio je na filmu „Kratka noć“, ali ga nikada nije snimio.
Krajem 1979. britanska kraljica Elizabeta II dodelila mu je titulu viteza. Nekoliko meseci kasnije, 29. aprila 1980. godine, Alfred Hičkok preminuo je u svom domu u Bel Eru, u 80. godini.
Video: Zdravko Šotra o filmu "Zona Zamfirova"