"OTIŠLA SAM NA POSLEDNJE PUTOVANJE DA UMREM, A ONDA SE DESILO ČUDO" Potresna ispovest Zorice Karanović o neizlečivoj bolesti: "Manastr Tumane promenio je sve"
Dodajte Kurir u vaš Google izborZorica Karanović, doktorantkinja socijalne psihologije, književnica i novinarka, pre godinu dana u emisiji "Neispričano" na Kurir televiziji, govorila je o najtežem periodu svog života, bolesti koju lekari dugo nisu uspevali da objasne, ali i iskustvu koje je, kako kaže, zauvek promenilo njen pogled na život.
Zorica je svojevremeno diplomirala kao student generacije na Fakultetu političkih nauka, a profesionalni put počela je veoma rano.
- Karijeru sam počela još kao mlada, prevodila sam slikovnice da bih zaradila džeparac. Posle studija, kao najbolji student, ostala sam jedno vreme da radim na fakultetu. Međutim, vrlo brzo sam se susrela sa surovom stranom akademske konkurencije i shvatila koliko uticajni profesori mogu da se okrenu protiv nekoga ko tek počinje. Morala sam da odem sa fakulteta i to je za mene bio jedan od prvih velikih životnih udaraca - ispričala je tada.
Bolest je napredovala, a lekari nisu imali odgovor
Godine rada, uspeha i profesionalnih izazova pratile su i teške privatne okolnosti. Zorica je počela ozbiljno da se razboljeva, ali odgovor na pitanje šta joj se zapravo događa dugo nije dobijala.
- Postajala sam svesna da mogu da izgubim život. Nije bilo dijagnoze koju su lekari mogli da postave, pa samim tim nije bilo ni odgovarajuće terapije. Nije bilo nikakvog napretka, svakim danom sam bila sve slabija. Imala sam osećaj da život polako izlazi iz mene, ali sam se sve vreme molila. Ležala sam u krevetu, gledala ikone i razmišljala da mogu da odem gore ili da se ipak dogodi neko čudo - rekla je Zorica.
U jednom trenutku prihvatila je mogućnost da se njen život bliži kraju. Želela je da ode na Zlatibor, mesto na koje je godinama odlazila sa majkom.
- Zamolila sam mamu da mi ispuni poslednju želju, da odemo na Zlatibor. Moj otac je, pošto je i sam birao fotografiju za svoj spomenik, rekao da izaberem i ja svoju, pa da budu dve slike na jednom spomeniku. Mama nije htela ni da čuje za to. Govorila je: "Zorica će živeti". I tako smo nas dve otišle na Zlatibor sa prijateljem koji nas je odvezao - prisetila se.
Odlazak u manastir promenio je sve
Zorica tada gotovo da nije mogla da hoda niti da upravlja automobilom. U apartmanu u kojem je sa majkom boravila više od dve decenije bilo je hladno, pa su pozvale vlasnicu kako bi saznale kako da uključe grejanje.
Ubrzo je stigao čovek koji im je, kako se ispostavilo, promenio tok događaja.
- Rekli su nam da će doći njihov prijatelj koji seče drva za manastir Dubrava. Pojavio se čovek vojničkog držanja, a kasnije smo saznali da je reč o potpukovniku u penziji, gospodinu Aleksandru Aci Pavloviću. Njemu sam ispričala sve. Bolest sam uglavnom krila od ljudi, ali sam njemu rekla ono što sam nosila u sebi. Nisam znala da razgovaram sa čovekom koji će me odvesti tamo gde će se, po mom uverenju, dogoditi prekretnica. Rekao mi je da u 10 sati budem ispred zgrade i da će me odvesti na mesto gde se dešavaju čuda - pričala je tada.
Tako je dospela u manastir Dubrava, gde je doživela iskustvo koje i danas opisuje kao jedan od najvažnijih trenutaka svog života.
- Dočekali su nas otac Danilo i mati Teodora. Ispovedila sam se i čitali su mi molitve. Ostala sam do sledećeg dana. Ja, koja gotovo ništa nisam smela da unesem u organizam osim čaja, tada sam popila kafu sa šećerom. Posle tog jutra osećala sam se potpuno drugačije. Počela sam da jedem, prvo sam pojela manastirsku hranu. Kada smo se vratile u apartman, ustala sam i počela normalno da hodam. Rekla sam mami da idemo u šetnju i ona je tada shvatila da se nešto neverovatno dogodilo - ispričala je.
Kako je navela, tada je prvi put jasno osetila koliko su, po njenom mišljenju, povezani psihičko stanje i fizičko zdravlje.
- Tada se dešava unutrašnja promena koju je teško objasniti. Čovek oseća ozdravljenje duše, a kada je duša zdrava, bolje je i telo - rekla je.
Usledilo još jedno čudo
Zorica je kasnije shvatila da je veliki emotivni potres za nju predstavljala vest da njen otac boluje od karcinoma.
- To je za mene bilo strašno. Tada sam počela da se razboljevam. U veri sam pronašla spas i ona mi se pokazala kao najmoćniji lek. Otac je video koliko se mama i ja borimo i odlučio je da ode u dom. To mi je bila jedna od najtežih odluka u životu. Nisam želela da ga ostavim, borila sam se protiv toga, ali on je rekao da više ne mogu i da ću ja stradati. Taj osećaj odricanja od roditelja me je strašno mučio - rekla je.
Posebno emotivno govorila je o poslednjem susretu sa ocem. Kako je tada ispričala, i dalje veruje da je upravo jedan neobičan osećaj te večeri učinio da ga vidi poslednji put.
- Terasa doma na kojoj je moj otac boravio gledala je ka prozoru mog stana. To mesto mi je i bolno i lepo. Jedne večeri nešto me je nateralo da izađem iz kuće. Povela sam psa, a onda je počeo snažan vetar. Potrčala sam prema domu i videla oca na terasi. Razgovarali smo, mazio je psa i rastali smo se. Nismo znali da će to biti naš poslednji susret - ispričala je kroz suze.
Do potpunog isceljenja došlo je u manastiru Tumane
Kasnije je usledio i odlazak u manastir Tumane, koji je za Zoricu i njenu majku postao posebno važan.
- Gledale smo emisiju o Tumanu i neverovatno je da smo dva dana zaredom nailazile na reprizu. Rekla sam mami da sednemo u kola i krenemo. Kao da se put sam otvorio. Tamo smo ugledale igumana Dimitrija, kojeg smo već videle u emisiji. Zamolila sam ga da se pomoli za mene i on je video da mi je ta molitva potrebna. Posle toga počele su da se događaju stvari koje sam doživela kao čudo. Sanjala sam svetog Jakova, koji me je u snu zamolio da mu donesem jastuk. Nakon toga došlo je do mog potpunog isceljenja - rekla je.
U međuvremenu, jedan praktičan savet apotekarke doveo je do važnog otkrića. Zorica je uradila test na heliko bakteriju, a rezultati su pokazali da su parametri povišeni.
- Apotekarka kod koje sam kupovala lekove savetovala mi je da uradim test na heliko bakteriju. Rezultati su bili povišeni. Prva terapija nije uspela, jer je moj organizam bio veoma iscrpljen, ali druga jeste. Nakon toga sam ozdravila - navela je.
Zorica je ispričala i detalj iz 2011. godine, kada joj je pozlilo na poslu dok je bila glavna i odgovorna urednica "Bazara". Prevezena je na VMA, gde je ustanovljeno da je zbog kamena u žuči došla gotovo do sepse.
- Lekari te noći nisu mogli da me operišu, jer se kamen nezgodno postavio. Ležala sam i u jednom trenutku izvadila sve braunile. Sišla sam u kapelu Svetog Luke i molila se. Poželela sam da se dogodi čudo i da ne moram na operaciju. Sutradan su došli lekari, ponovo me pregledali i uradili analize. Onda su mi rekli da se dogodilo upravo ono čemu sam se nadala - kamen je nestao - ispričala je.
Na kraju, Zorica je govorila i o ljudima koji ne veruju u Boga, poručujući da veru ne treba nikome nametati.
- Nikoga ne treba preobraćati silom. Vera se ne uvodi na taj način, ona dolazi iz srca. Verujem da će svako, u okviru svoje veroispovesti, pronaći svoje mesto i svoj blagoslov od Boga - poručila je tada Zorica.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
Kurir.rs