Foto: Printscreen

Naučnikova majka

USTAJAO JE KAD JOJ IME POMENE: Olimpijada je zaslužna što je Mihajlo Pupin postao VELIKAN!

Njena vera naučila ju je kako da shvati dušu nauke i zato sam oduvek verovao da nas nauka može naučiti kako da shvatimo dušu njene vere, pričao je Pupin

Specijal

Olimpijada, Pijada, kako ju je zvao sin, rodila je desetoro dece. Preživelo je samo četvoro - tri devojčice i najmlađi Mihajlo. Rodila ga je posle četrdesete godine, ali nije imala mleka. Dojila ga je, uz svog sina, komšinica iz Farkaždina, koji se nalazi odmah pored Idvora. I tog je dečaka Pupin zvao - bratom po mleku. Pupin im je kao mlad momčić naslikao crtež koji se i danas čuva, a svedok je još jednog velikog dara našeg naučnika - slikarskog.

Kuma je dobio tako što ga je otac kao bebu držao kraj otvorenog prozora. Po starom običaju, prvi koji prođe je detetov kum. Prošao je jedan Rom, čestit čovek, koji je od tada postao deo porodice Pupin.

foto: Printscreen

Najpažljivija

Jedan će primer danas delovati gotovo nemoguće. Može li ijedno dete moderne civilizacije koja postoji zahvaljujući i doprinosima Mihajla Pupina, moći da razume da je na svom imanju u Norfolku čuveni profesor Kolumbija univerziteta i slavan čovek, govoreći o svojoj majci Olimpijadi pred poznatim naučnicima i industrijalcima, uvek ustajao jer, kako je isticao, o majci sedeći nije mogao da priča.

„Moja majka je uvek bila najpažljiviji slušalac mojih objašnjenja i brzo ih je shvatala. Imala je odlično pamćenje, čak i kada je imala sedamdeset godina, a svakom važnijem događaju svoga života umela je da odredi mesto, koji bi postajao sastavni deo simfonije njenog života. Kada bi čula nešto važno, uvek bi reagovala u skladu sa svojim pogledima na život. Reagovanje ove vrste bilo je naročito izraženo kada bih joj ja nešto govorio. Ovoga puta, kada je čula šta sam novo naučio u Berlinu i doneo u Idvor, podsetila me je na ono što sam pre petnaest godina naučio kao novo od svoga nastavnika Kosa u Pančevu o gromovima, i odmah pokušao da to saznanje prenesem na oca i ostale seljake, koji su me zbog toga nazivali jeretikom. Ispričala mi je kako me je tada uzela u zaštitu. U šali je dodala da bi me otac i njegovi prijatelji, da su živi, verovatno opet proglasili jeretikom, jer su neke druge legende bile u suprotnosti sa mojim novim saznanjima. Uveravala me je da bi me opet branila.

foto: Printscreen

Nebeska sila

- Bog šalje sunčeve zrake - rekla je - da bi istopio led i sneg u rano proleće i da bi povratio u život sve što leži beživotno u hladnoj grobnici, u nedrima majke Zemlje, smrznuto ledenim dahom zime. Ta ista sunčeva svetlost - nastavila je ona - budi polja, njive, pašnjake i poziva ih da rastu i stvaraju hranu za ljude i životinje; ona omogućava da u vinogradima i voćnjacima sazru plodovi puni slasti i meda. Ako sve to stvara ista nebeska sila koja razbacuje munje iz tamnih letnjih oblaka bremenitih kišom, a isto tako prenosi, kao što kažeš, slabi čovečji glas preko žica na velike udaljenosti, onda ja u tome vidim samo novi dokaz božje beskonačne mudrosti koja koristi sve moguće načine da učini kako velike, tako i male stvari.

Tada sam je podsetio na ono što mi je često govorila dok sam bio dete i o čemu sam već ranije pisao:

- Znanje su zlatne lestvice preko kojih se penjemo u nebesa. Upitao sam je da li u ovu njenu misao spada i ovo moje novo saznanje o kome sam joj sada govorio.

Davidove reči Bogu

- U to ubrajam sve znanje - nastavila je ona - koje me približava Bogu; a ovo novo znanje sigurno je takvo. Pomisli, sine moj: Bog šalje svoje poruke od zvezde do zvezde i, po rečima Davida, od zvezda ljudima, još od onog doba kada je stvoren Adam. I uvek se to koristi na isti način na koji sada čovek to pokušava kada pomoću elektriciteta prenosi poruke do udaljenog prijatelja. Učitelji koji su te tome naučili su mudri kao proroci, a sveti kao najveći sveci na nebu.

A kada sam joj govorio o Faradejovoj viziji da se sva materija rasprostire tako da dopire do svake tačke vasione i da su zbog toga sve stvari u međusobnom kontaktu, da svaka zvezda oseća, da se tako izrazimo, bilo svake druge zvezde i svega živoga, čak i najmanjeg crvića na zemlji, ona mi je odgovarala:

„Faradejevo učenje je onaj deo moje vere kao Davidove reči upućene Bogu: „Kuda ću da pobegnem od tvog duha? Kuda ću da pobegnem a da tebe ne sretnem? Ako se uzdignem na nebo, ti si tamo: ako prostrem svoju postelju u paklu, gle, ti si tamo. Bog je svuda, a gde je on, tamo je sve njegova tvorevina.“

Njena vera naučila ju je kako da shvati dušu nauke i zato sam oduvek verovao da nas nauka može naučiti kako da shvatimo dušu njene vere.“

foto: Printscreen

Narodna mudrost

Da li iko može posle ovih reči nepismene žene, seljanke iz Idvora, upućenih sinu posumnjati u veliku moćnarodne mudrosti. Samo jednu želju imala je Olimpijada Pupin, da mali Mihajlo krene u svet u potragu za znanjem, da vidi i razume pismenošću, jer šta je drugo moglo voditi upornost majke i oči koje ne umeju da čitaju i koje nikada nisu napustile granice Idvora, da vide tamo gde samo prosvetiteljski duh može da dosegne.

„Moja majka je verovala u čuda i govorila je učitelju da nada mnom bdi duh Svetog Save. Jednog dana je učitelju rekla, u mom prisustvu, da je u snu videla kako je Sveti Sava položio ruku na moju glavu i, okrenuvši se ka njoj, rekao: „Kćeri Pijada, škola u Idvoru uskoro će biti tesna za tvoga sina. Neka onda pođe u svet, gde će naći više duhovne hrane za svoju dušu željnu znanja.“

Kurir / Aleksandra Ninković Tašić

Foto: Printscreen