Ljudi se pitaju da li ovaj čovek ima kuću? Domar Joca je stub OŠ "Radoje Domanović", tu radi čak pola veka! Otišao u penziju pa ga opet vratili! Foto
Sve dok me bude služilo zdravlje, radiću! Svaki zadatak izvršavam sa osmehom, polomljene klupe i stolice uvek opravim da budu funkcionalne! Volim svoj posao, školu, decu, kolektiv. Radim od jutra do mraka, i vikendom ako treba, a danas mladi neće da uče zanat. Evo, i ove stepenice sam ja radio, sve je to beton bio...
Pokazuje nam domar Joca obučen u tamnoplavo radničko odelo, baš onakvo kakvo su nekad domari nosili. Pruža nam ruke, upoznajemo se, a one nežne i mekane, ne vidi se na njima koliko godina radi... Ipak, leđa su počela da mu se savijaju, ali dobro se drži.
Jovan Mitrović (78) u OŠ "Radoje Domanović" na Novom Beogradu radi od 1974. godine. Ispratili su ga u penziju 2016, žurku i ispraćaj mu priredili u školskoj sali, ali...
- Bila su dva radnika posle mene, ali nisu bili zadovoljni njima. Zvali su me da se vratim i vrlo srećan sam to prihvatio, na posao sam se vratio 2020. godine - ponosit je domar Joca, kako ga od milošte svi zovu.
Ispratio 10 direktora
Promenilo se deset direktora u školi, mnogi nastavnici, mnoge generacije, ali domar Joca ostaje stub škole! Rođen je u Bačevcima kod Bajine Bašte, gde je i završio osmogodišnju školu. Nakon toga je zanat za stolara učio u Han Pijesku, potom u Bratuncu, radio je tamo pet godina, ali rodbina ga je zvala da se vrati u Beograd.
Zaposlio se u OŠ "Radoje Domanović" 1974. godine kao domar - javio se na konkurs, i posao vredno obavlja i dan-danas.
- Radno vreme nemam, baš tu ljudi iz susedne zgrade uvek pitaju: "Da li taj čovek ima kuću?" Neki dan je bila poplava, morao sam doći i otpušio sam... Moja struka je stolarska, ali dobro se razumem i u ostale zanate - veli domar Joca, koji tolike godine drži pod konac čak 4.500 kvadrata, koliko ih škola ima.
Sređuje i dvorište, kosi, popravlja dotrajale prozore u učionicama, čak je sam okrečio čitavu školu tokom letnjeg raspusta 1991. godine. Pored toga što svoj posao obavlja odgovorno, veliku ljubav gaji i prema deci.
- Pre mesec dana ovde je došla generacija koja je 1986. završila školovanje, došli su da me vide i iznenade. Slikali smo se svi. Oduševili su se, kažu: "Je li moguće da si isti?" - kroz smeh će.
Učenici ga ne zaboravljaju
Bivši učenici često šalju mejlove školi i traže njegov broj kako bi se čuli s njim, nisu ga zaboravili. Prepoznaju ga i na ulici bivši đaci.
- Mislim da je to retkost u današnje vreme - radostan je on.
Domar Joca ima ukupno 65 godina staža, i to bez dana bolovanja.
- Bilo mi je drago kad su me zvali da se vratim iz penzije, ipak su to godine rada. Čast mi je bila!
Za njegov povratak u školu najzaslužnija je Snežana Garčević, šef računovodstva, koja kaže da je domar Joca vanvremenski čovek.
- Mislim da je on čist dokaz da se onom ko daje ljubav ta ljubav i vraća. Od njega nikad nismo čuli: "Nemam vremena, ne mogu", uvek je spreman da svakome pomogne. Od srca radi sve. Ne mogu vam opisati kakvi su bili ti koji su došli kad je on otišao u penziju. Tada smo i shvatili koliko nam on znači. On ovu školu posmatra kao svoju kuću i zaštitni je znak ove ustanove!
Da je domar Joca stub OŠ "Radoje Domanović", s ponosom dodaje direktorka Vanja Sekulović.
- Pre godinu i po dana sam došla na čelo ove škole i zatekla dva stuba - Jocu i Snežanu. Ceni ga ceo kolektiv, bivši učenici, roditelji, svi... Svrstala bih ga u retke ljude, jer danas takvih više nema. Joca je i sunce ove škole! Zahvaljujući njemu, sve je mnogo lakše i lepše! - rasplakala se ona.