KRENULI OD "BETON" LIGE, BEZ DINARA, PA STIGLI U SAM VRH! Legenda juga Srbije otvorila dušu i ispričala svoju čudesnu priču: "Svet je stvarno lep kada sanjamo"
Igor Stojanović Žike dobro je poznato lice u svetu futsala u Srbiji. Žike je bio i ostao legenda Vranja i magične igre na petoparcu na jugu naše zemlje, čovek koji je na svakom meču davao srce i dušu, neko čije ime je sinonim za vernost, upornost i istrajnost, a, iako uživa u futsal penziji, u poznim igračkim godinama postao je reprezentativac Srbije, samo u fudbalu 7.
U razgovoru za serijal "Mali fudbal, velike priče", Igor Stojanović Žike otvorio je dušu i govorio o brojnim zanimljivim temama.
O fudbalu 7 i Svetskom prvenstvu koje Srbiju očekuje već smo pisali i više detalja možete pronaći na sledećem linku:
Žike je potom govorio i o svojoj futsal karijeri koju je posvetio samo jednom klubu - Vranju! Futsalu sigurno nedostaje Žike, a da li i njemu nedostaje futsal?
- Meni futsal nedostaje svakog dana! To je nešto što je deo mene. Ne znam da li ja nedostajem futsalu, to si ti sada rekao i ako je tako, meni je drago. Volim futsal, živeo sam za futsal... Sada se sve pretvorilo u neki biznis, sve manje ljudi stvarno voli ovaj sport. Prvo traže novac, a ne nude ništa zauzvrat. Treba nam malo više emocija i ljubavi. Pored porodice, koja je iznad svega, nisam našao ništa što me i 50 odsto ispunjava kao kad igram futsal! To je za mene nezamenljivo.
Kako je sve počelo?
- Sve je počelo kasno, zato je i dugo trajalo! Kada su se stvorili uslovi da se u Vranju napravi neki klub, mi smo se brzo organizovali i krenuli od četvrte lige. Prolazili smo rang za rangom, stigli do prve lige, pa ispali jednu sezonu, mnogi su mislili da ćemo da se ugasimo, a mi smo se odmah sledeće sezone vratili u elitu... Ja sam tada imao 27 godina, važio sam za jednog od najboljih igrača malog fudbala u Vranju, ali dok klub nije nastao, ni ja ni moji saigrači nismo imali priliku da to i dokažemo. Kasno je krenulo za mene, ali pošto sam ja za sve u životu zakasnio... Eto...
To je bila neka 2005. godina?
- Tako je! Ta prva utakmica bila je u Kuršumliji, tamo nije bilo ni parketa, uslovi su bili užasni u tom trenutku... Mi smo te sezone pobeđivali sve, pa su se ljudi šokirali kada smo prvi put izgubili. Niko nije verovao, mislili su da se šalimo! Bila je to drugarska ekipa, bez para, puna emocija! Čist entuzijazam i ljubav. Tu su bili Pepa Nikolić, još jedna legenda Vranja. I on se ove sezone oprostio od aktivnog igranja futsala. Bio je prvi kapiten te ekipe. Bio je tu i Beli Jović, koji se brzo povukao, ali Pepa je bio kapiten. Beli Jović je i dan-danas trener. Tu je bio i Davor Tasić. Kasnije su se priključivali Marijan Đorđević, Dejan Krstić Maslovar, Danijel Daka Stošić... Bilo je tu još momaka, da se neko ne naljuti, sigurno ću nekog da zaboravim. Bio je tu i legendarni fudbaler Jakšić, koji je tada u poznim godinama delovao kao dečak pored nas.
Čitav život posvetio si jednom klubu, koji su najveći uspesi koje ste postigli?
- Moja karijera je bila zaista lepa, imali smo podršku publike koja je prepoznala naš entuzijazam i bodrila nas na svakom meču. Slabo pamtim rezultate, više se sećam nekih poteza i majstorija. Pepa je zadužen da pamti rezultate, on se seća svega! Najveći sportski uspeh našeg kluba bilo je finale kupa protiv Marba u Šumicama. Nama je finale lige ostalo nedosanjan san i nekoliko puta smo stajali na poslednjem koraku, u polufinalu. Čak sam se i ja oprostio porazom u majstorici polufinala, i to u Vranju, tada smo izgubili od ekipe FON sa 5:0, a ja se i dalje sećam tog oproštaja i ispraćaja publike i igrača na terenu. U finale kupa, koje smo igrali protiv Marba, plasirali smo se tako što smo u polufinalu pobedili nestvarno jak Ekonomac, za koji su nastupali Brazilci, ali i vrhunski srpski igrači. Jeste bilo na penale, ali smo ih pobedili u punoj hali u Vranju. Pokazali smo da neko iz male sredine, s ljudima iz Vranja, može da pravi odlične rezultate i bude u vrhu, da ne kažem bez budžeta, ali s minimalnim budžetom! Tad igrači nisu bili plaćeni, nije bilo plata... Ali se nije propuštao nijedan trening! E to je najveći uspeh naše generacije!
Svojovremeno, Žike je bio i najbolji sportista grada Vranja.
- Bio sam najbolji sportista Vranja, ali to je bilo u izboru svih kapitena i trenera svih klubova iz svih sportova grada Vranja. Ipak, što se zvaničnog dela tiče, izabrali su mog velikog prijatelja Nebojšu Stajića, igrača Dinama, koji me je posle zvao da se izvini zbog toga što je izabran pre mene. On je perfektan momak, veliki smo prijatelji! Ja sam bio takav kakav sam bio, nisam želeo da se dopadnem svima na način na koji nije meni svojstven pa me neki nisu toliko voleli, a pitali su se u tom izboru...
Sada je situacija u futsalu daleko drugačija nego nekada, para ima malo više, ali entuzijazma daleko manje...
- Ja sam pre tri godine, kada sam završavao karijeru, pitao mlađe igrače da li vide sebe kako sa klincima mlađim 20 godina od sebe se jure i u 44. godini. Da li su spremni da se bore, uklizavaju, izginu na terenu... A oni su mi govorili, ma kakvi, još dve, tri godine plafon! I završavamo karijeru! Onda sam im ja objašnjavao da je bolje da odmah batale. Jer oni ne vole fudbal i futsal, ne vole igru... To je gubljenje vremena...
Vaša generacija Vranja igrala je specifičan futsal koji je ispadao iz šablona, ali je mučio apsolutno sve protivnike.
- Naša najčuvenija stvar bila je dupli pas koji su svi znali da igramo, ali opet prođe! Druga stvar je bila akcija "nebo", svi su znali da to igramo, ali je uvek prolazila! Imali smo takav tajming, imali smo Pepu Nikolića koji je znao da doda loptu perfektno! Imali smo osećaj u igri, nismo pričali, jednostavno smo se gledali i znali smo šta hoćemo u svakom trenutku! Svima smo pravili probleme, naša plitka odbrana je bila fenomenalna, tačno smo znali ko šta radi u kom trenutku! Čak je i Đura Pavićević jednom prilikom rekao, to je takva ekipa, ništa ne igra, ali ne možeš da ih pobediš!
- Tajming je sve u životu, ne samo u fudbalu i futsalu! Da budeš u pravo vreme na pravom mestu! A mi smo to imali! Tačno smo znali kad gde lopta treba da se gurne, kad da se krene, kad da se stane... Jeste bio tada i malo drugačiji futsal, ali mi deluje i da su ga igrali veći majstori.
Godinama ste bili u samom vrhu srpskog futsala, ti si bio jedan od najboljih igrača tima, ali poziv u reprezentaciju nikada nije stigao.
- Kasno sam počeo da se bavim futsalom, sa 27 godina. Dok smo došli do prve lige prošlo je još nekoliko godina i ja sam već prešao tridesetu... Pričao sam sa Đurom Pavićevićem, njemu se svidelo kako sam ja igrao, ali po njegovom mišljenju sam bio mator za reprezentaciju. Moram da priznam da su tada u reprezentaciji igrali takvi majstori da bi bilo čudo da neko iz Vranja igra. Tu su bili Borojević, Rajić, Perić, Bogdanović, Pavićević, Tofovski, Šošo... To su bili takvi majstori fudbala! Bilo bi čudo da je neko iz Vranja došao dotle. Nije mi bolna tačka, možda nisam u tom trenutku zaslužio poziv, možda jesam, ali se nisam previše opterećivao time. Voleo sam da igram futsal, pobeđivali smo bolje ekipe od nas hiljadu puta i uživali smo u tome!
Da se dotaknemo i čuvenog snimka kada su te emocije savladale, kada su ti uzeli kapitensku traku, a ti si dao gol i proslavio ga u svom stilu. Kako se desilo da se tebi kao legendi kluba desilo nešto tako?
- Ne znam šta da kažem... Tu su se mnoge stvari promenile, izašle na videlo... Tada i kasnije kada sam postao trener. Ja jesam ovakav i onakav, ali nisam nepravedan! Možda sam brz u nekim odlukama, ali svi koji me znaju, znaju i kakav sam čovek! Svima koji su to tražili sam pomogao, a nikome, ni slučajno, nisam odmogao! Ponosan sam na sebe zbog toga!
- U tom trenutku ja sam bio razočaran u upravu koja me nije podržala kada sam ja došao u sukob sa jednim čovekom koji je već nekoliko puta do tada prodao klub. Oni su podržali njega, a ne mene! Meni to nije bilo jasno i nisam mogao da podnesem! Tačnije, podneo sam, dolazio sam i igrao, davao maksimum! Hiljadu puta sam rekao, kada bih ja obraćao pažnju uvek na njih davno bih ostavio futsal. Ali ja više volim futsal i moj klub, nego što mi oni smetaju! Zato sam i bio tu toliko! Ja Vranje i doživljavam kao svoj klub iako samo gledam utakmice i navijam. Meni niko ne može da uzme ljubav koju osećam prema klubu!
- Tamo sam proveo 18 godina igrajući od beton lige do polufinala plej-ofa i finala Kupa! To neće ostati nezapamćeno, bar meni! Ali, da bude jasno, nema nikakve ljutnje niti negativnih emocija prema bilo kome!
Da li je bilo ponuda drugih klubova tokom karijere?
- Bilo je nekih lokalnih ponuda, ali nisam ja to nikada uzimao za ozbiljno. Radio sam, imao sam posao, od kluba nikada nisam zaradio neke pare. I kada su počeli da daju plate, ja sam igrao za najmanju! Smatrao sam da ja imam dovoljno za sebe od posla, a da to što bude, bude nešto simbolično. Čisto da se kaže da i ja primam platu od kluba. I to je nešto što potvrđuje koliko sam ja voleo klub tada i koliko ga volim i dan danas!
- Nećemo mi pare zaraditi na futsalu! Neće niko, retki su ti ljudi... Jedan je Perke, jedan je Cipi Kocić! Možda Straja Petrov, Pršić... Ali to je veoma mali broj ljudi. U Vranju se niko neće obogatiti od futsala, iako mi sada imamo budžet od 16.000.000! Što je ozbiljan budžet!
- Ali, da se vratimo na onaj snimak! Desilo se da je to izašlo iz mene. Desilo se da ja kao ja nikad nisam ćutao i uvek sam govorio ono što mislim i tako sam se i ponašao. Jedino mislim da ljudi koji sada vode klub, koji su i tada bili tu, ne rade pravu stvar. Da naš klub ide u kontra smeru! Da se brzo zaboravljaju stvari koje su se radile, kako su se radile, ko ih je radio i zašto! Par najstarijih igrača se oprostilo bez ikakve najave, ljudi iz kluba o njima nisu ništa rekli! Bar jedna objava na mrežama da se napisala... Realno, to može svako da uradi!
Kada smo kod opraštanja, tvoj oproštaj bio je protiv FON-a u porazu od 5:0 u majstorici polufinala lige u Vranju?
- Bolna majstorica! Izgubili smo 5:0, to nije bio kraj koji sam ja hteo! Mnogo mi je teško pao! Niko nije verovao da ću se ja oprostiti! Ja sam svima rekao, imao sam probleme sa kičmom, godinu i po sam pauzirao, zamalo otišao na operaciju... Vratio sam se, pa sam imao problem sa kolenom i u 40. godini sam operisao meniskus da bih mogao da igram i dalje! I, vratio sam se! Toliko volim futsal da nisam hteo da me tako nešto spreči da ga igram! Oprostiću se kad ja hoću, tako sam razmišljao! Povreda se prevazilazi, sad kad vratim film, ja sam više utakmica igrao povređen nego zdrav!
- Ta majstorica mi je bolna tačka, imali smo peh da nam se u Beogradu povredio tada najbolji igrač tima, ali verovatno i čitave lige, Peca Jovanović! Mnogo nam je značio te sezone! Da se nije povredio, verujem da bismo igrali u finalu. Ali, šta bi bilo kad bi bilo... To niko ne zna... Živim u uverenju da je to tako!
- Moje telo u tom trenutku nije moglo da trpi te bolove, kičma je bila u jako lošem stanju, nisam mogao da dajem maksimum na treninzima svakog dana. Nikada nisam mogao da dajem sebe 30, 50 odsto! Igrao sam maksimalno i nisam želeo da ekipa trpi zbog mene. Ipak, nadao sam se da ću se oprostiti u finalu. Ali, FON je bio bolji, zasluženo je pobedio, odigrao najbolju utakmicu te sezone! Meni ostaje za utehu da me je puna hala ispratila! I sada se ježim dok to pričam! Trudim se da kada mi taj snimak izađe u uspomenama na mrežema, da ga premotam. Ne gledam ga. Izgubio sam, a to ne volim! Ipak, bilo je veoma emotivno! Publika me je poslala u penziju onako kako sam ja mogao samo da sanjam!
Trenutno stanje u futsalu koji je definitivno u krizi - da li ti imaš neko rešenje za ovu situaciju?
- Malo mi je nejasno... Očekivao sam da će se desiti određeni pomaci kada se Bojan Pavićević uhvatio u koštac sa problemima. Desile su se neke stvari, ali mislim da su neki ljudi koji nisu dovoljno stručni i dalje tu. Prvi i osnovni problem su klubovi. Amaterizam u klubovima! Ne trenira se, nemaju finansije! Samim tim pada entuzijazam kod igrača, čim nema novca. Drugačije su generacije koje sada igraju, drugačije su vaspitane, doživljavaju fudbal kao posao... Lupaju se neke cifre, a ne nudi se ništa zauzvrat! I onda dođemo u situaciju da kvalitet pada... Trenerima se ne daju prave šanse, malo je stvari koje su trenutno dobre.
- Ono što mene raduje, što se reprezentacije tiče, je dolazak Marka Gavrilovića na klupu seniorske selekcije. On je pravi čovek za to mesto, dokazao se, ima ozbiljan trenerski staž i očekujem od njega puno! Ima viziju, ideje... Da vidimo koji će reprezentativci biti u dobrom fizičkom stanju, kakve će sezone imati... Evo Joca Lazarević je osvojio titulu u Rusiji i ja mu čestitam na tome! Biće dobrih stvari, nadam se.
- Što se tiče klubova, nisam pametan! Nemamo mlađe kategorije, to nam je rak rana! Mi odatle moramo da crpimo igrače. Ne možemo da čekamo da neko ostavi veliki fudbal, pa da ga dovedemo.
Vranje ima talentovanu generaciju omladinaca koji su osvojili titulu šampiona Srbije ove godine?
- Jeste, uzeli su titulu! Pokazali su borbeni duh koji je krasio i našu generaciju. Neki su debitovali protiv SAS-a na kraju sezone, ali su svi oni još "zeleni" za prvu ligu. Ipak, mora im se dati šansa ako očekujemo nešto od njih u narednom periodu! Jedan od njih je reprezentativac, ide na vojnu akademiju. Drugi ima 20 godina... Oni se bave futsalom šest meseci, godinu dana... I to je premalo! Trebalo bi da se posvetimo mlađim generacijama, ali opet kažem, finansije diktiraju sve! Kada bismo finansije sa transfera igrača i dovođenja stranaca preusmerili na trenere i mlađe kategorije, na profesionalniji rad, mi bismo par godina tavorili, ali bismo iz toga izvukli neke nove generacije! Smederevo je tipičan primer! Sada imaju novca, to nije sporno, ali to su njihova deca! Oni moraju da nastave tim tempom ako hoće da i u narednim godinama budu u vrhu. Smederevo je ispalo u drugu ligu, ali je ovaj klub imao viziju i sada im se sve vraća! Imaju par svojih igrača koji su reprezentativci, mladi su i nosiće klub u narednim godinama.
- Ali opet, kažem, finansije sve diktiraju i nadam se da će to nekako uspeti da se reši. Očekivao sam da će i Fudbalski savez imati malo više sluha za futsal. Preveliki novac se vrti u velikom fudbalu... Tu bi moralo da bude prostora i za futsal!
Turniri, tvoj stav prema njima i neka zanimljiva anegdota?
- Igrao sam turnire godinama! Naši igrači igraju turnire zato što nemaju platu, plate nisu na godinu dana, već dok traje sezona, do tada se dobija i novac... I ako igrač ne igra turnire i ne napravi nešto dodatno za sebe, ne može da preživi leto. E, sad, svesni smo da je prelazak sa jedne podloge na drugu katastrofalan za kolena i zglobove. Tu treba da se nađe neka mera, ali kad krenu turniri tu krene i ludilo... Igra se na 100 mesta, po dva, tri turnira za veče... Taman se ohladiš, ideš na drugi, putuješ... Igrači se troše, dolazi do povreda i to bude ozbiljan problem!
- To sam i ja radio, pa je u nekom trenutku otišla kičma. Zatim i koleno. Sve to dođe na naplatu! Da smo bar uzeli neke pare... Ali ni to...
- Anegdota je bilo, podeliću sa vama najsvežiju. Desila se pre dve, tri godine. Ja nisam pet, šest godina igrao turnire zbog leđa, ali pozvali su me neki drugari, dobra ekipa, kažu hajde da nam pomogneš malo u Vladičinom Hanu. Tamo je jedan korektan turnir, dobar je stadion, ima semafor, publika je korektna, posećen je. Sve je dobro sem suđenja! Ali, dobro... I, sad, zagrevam se ja, klinci neki igraju fudbal i jedan kaže drugom: "Kako bre ne mož' da trčiš, vidi ga Žike u 'peset' godine kako trči, a ti ne možeš". I ostalo mi je to u glavi, već godinama se šalimo na tu temu.
Himna vaše generacije bila je pesma Kikija Lesendrića i Pilota, "Svet je lep kada sanjamo"?
- To je moja pesma, to je moja himna! Pesma našeg kluba, koju su svi prihvatili na pravi način! Svet je stvarno lep kada sanjamo! Ja vidim samo lepe stvari! Retko sam kada mračio! Uvek mislim da ću da pobedim, čak i ako igram protiv jednog Ekonomca sa deset reprezentativaca. To se jednom i ostvarilo! A neko nikad nije pobedio Ekonomac!
Pet najboljih igrača sa kojima si igrao?
- Celu karijeru sam bio u jednom klubu, ali je prošao veliki broj odličnih igrača kroz Vranje. Definitivno je na golu Žikica Ristić! Nadam se da mi Milan neće zameriti, malo duže sam igrao sa Žiletom. Pepa Nikolić mi je broj jedan! Dejan Krstić Maslovar je takođe tu! Moj komšija Saša Mitić je bio igrač po mom ukusu, pravi, borben, tačno je znao svoju ulogu! Nije se nikada predavao, tako da mi je on četvrti. I, peti, ne znam... Neko će se naljutiti... Zaboravio sam braću Makedonce, oni su mi cela postava čak! Imali smo kapitena reprezentacije Makedonije kada smo igrali drugu ligu, gospodin Brane koji živi sada u Londonu. Ima nadimak Pižon i on je legenda makedonskog futsala. Fenomenalan igrač i čovek!
- Bilo je puno dobrih igrača i ljudi, Oliver Jovanovski, Dragan Petrović, Ivan Krstevski Zmija, Martin Todorovski... Sve su to dobri igrači i ljudi.
Pet najboljih protiv kojih si igrao?
- Moraću Mikija Aksentijevića da stavim na gol jer sam protiv Pece Brzakovića malo utakmica odigrao. Igrač koji je na mene ostavio najveći utisak, to je u stvari golman, Miki Aksentijević! To je jedna ljudina, strašan golman, dobar momak! Pravi sportista! I on mi je definitivno broj jedan!
- E sad, ovako... Teško pitanje, moraću da razmislim... Moraću tu da stavim Živu (Milan Živić). Veliki je majstor, dobar čovek i veliki gospodin! Drugo mesto mi je Marko Perić, takođe jedan majstor. Ima jedna anegodta i sa njim, u prepunom "Čairu" Marbo je igrao protiv Koske, došli smo Pepa Nikolić, ekipa iz Vranja i ja da gledamo, učili smo tako... Zagreva se Marbo i u njihovoj opremi neki debeljko. Ja gledam, šta je ovo, počeli smo da se smejemo... Sapleo se o loptu na zagrevanju, zamalo pao. Mi smo počeli da se smejemo, da se pitamo gde su ovog našli?! Popunjava klupu... Sve je to bilo tako dok Perke nije ušao u igru! Onda više nije bilo smešno! Bilo je uživanje gledati ga!
- Treći mi je Cipi Kocić. Njegova karijera govori dovoljno. On je i dan danas najbolji igrač lige! Bez ikakvih problema! Zna sve o futsalu, zna s loptom, zna bez lopte... Uz Perketa je neko ko je obeležio taj neki futsal kojim sam se ja bavio... E sad, Živu smo stavili... Fali još jedan... Neću da stavljam one Brazilce iz Ekonomca... Mada je Igor najbolji igrač protiv kog sam igrao! Sa takvom lakoćom je igrao... Bio je u Barseloni, Kairatu... On je van konkurencije... Stavio bih umesto njega još jednog našeg, ali se bojim da mi se neko ne naljuti! Staviću kao poslednjeg igrača u sastavu nekog svog južnjaka. Tačnije, neka mi to mesto podele braća Siniša i Dragiša Trojanović! Podjednako su mi dragi, Siniša je bio veći majstor, Dragiša bolji odbrambeni igrač. Inače fenomenalni momci. Velika gospoda, pravi sportisti! Baš su ljudi na svom mestu!
Petorka prijatelja?
- Pepa Nikolić je i ovde na prvom mestu, na drugom Dejan Krstić Maslovar! Njih dvojica su uzeli titulu sa omladincima bili su treneri. Maslovar je takav čovek i drug! Da ga pozovem u ponoć i kažem igramo fudbal sad, on me ne bi pitao sa kim igramo, već bi samo otišao po patike! Uživanje je bilo igrati sa njim! Nikada nije ostavio ekipu na cedilu! Miki Aksentijević će opet biti na golu, njega baš volim! I staviću Marka Novakovića Montelu! Dugo je u futsalu, pravi je momak! Pravi sportista! Radi lepe stvari u Vrbasu sa Letećim Holanđaninom. Pričali smo često o tom lokal patriotizmu, on je bio zaljubljen u to što mi radimo u Vranju i sada pokušava da to prenese tamo. I vidim da mu lepo ide! To su mladi momci koji su posvećeni i dobro rade i njihovi rezultati će doći! E sad, peti... Zaboraviću nekog, biće me sramota... Ajde neka bude Prki iz Smedereva (Vladan Prvulović). On je moj veliki prijatelj i verovatno će mu biti drago što sam ga spomenuo. Imamo priču i van terena i na terenu, razumemo se dobro! Tako da to je to!
Poruka za kraj?
- Mlađima bih rekao da prvo moraju da vole futsal! Da budu pošteni prema sebi, samim tim da budu pošteni i prema drugima! Da se trude da sve što rade na terenu rade sa 120%! I da nije sve u parama! Ja sam na fudbalu i futsalu stekao toliko prijatelja, obišao celu Srbiju, Balkan i pola Evrope i gde god da se nađem ja znam da imam nekog druga! Sport treba da spaja ljude! Posebno ova naša najlepša igra na svetu, futsal!
BONUS VIDEO: