Stevanovu glavu su uzidali u kulu: Iz njegove krvi nikao je prkos turskom carstvu, pogibija vojvode prerasla je u legendu jaču od smrti
U istoriji srpskog naroda postoji niz imena koja su duboko urezana u kolektivno sećanje, ali malo koji junak simbolizuje žrtvu, hrabrost i nepokolebljivu borbu za slobodu kao što to čini Stevan Sinđelić. Ovaj legendarni vojvoda Prvog srpskog ustanka ostao je upamćen po svom herojstvu na brdu Čegar, gde je, suočen s neminovnim porazom, povukao potez koji je ušao u istoriju – žrtvujući svoj i živote svojih saboraca kako se ne bi predali neprijatelju. Njegovo ime otada predstavlja večni simbol otpora, slobodarskog duha i nepokorene volje našeg naroda.
Stevan odrastao u teškom siromaštvu za vreme turskog zuluma
Rani život Stevana Sinđelića danas je slabo poznat. O ovom srpskom heroju nastale su mnoge legende, pa je često teško razlučiti istinu od mita. Zna se da je rođen u selu Vojska kod Svilajnca sedamdesetih godina 18. veka (na njegovom spomeniku u selu stoji 1770. kao godina rođenja, a prema drugom izvoru u pitanju je 1777. godina).
Njegov otac Radovan Rakić bio je ugledni zanatlija. Umro je vrlo mlad od teške bolesti, pa se Stevanova majka Sinđelija, plašeći se upada i nasilja Turaka, kao mlada udovica ponovo udala za nekog Radojka i prešla da živi u selo Grabovac.
Stevan je detinjstvo proveo u Grabovcu, a seljaci su ga po majci Sinđeliji prozvali Sinđelić. Za njega su govorili da je bio “stasit i koščat, u plećima širok, malo plavuškast, kudrave kose”. Kao i svi seljaci, bavio se zemljoradnjom i stočarstvom.
Pogledajte u galeriji fotografije kuće Stevana Sinđelića u Grabovcu:
Sinđelić je odrastao u izuzetno teškim vremenima, kada su vladali neizvesnost, siromaštvo i kuga. Turski zulum postao je sve nepodnošljiviji, narod je bio na ivici egzistencije plaćajući visoki harač i trpeći nasilje zbog kojeg su iseljavanja bila česta. Dok je narod gladovao, turski gospodari bili su sve bogatiji.
U drugoj polovini 18. veka dešavali su se česti vojni sukobi i ratovi između Osmanskog carstva i Habzburške monarhije i Osmanskog carstva i Rusije, dok je stanje na prostorima gde je živeo srpski narod bilo sve teže. Stevanu je još kao mladiću bilo jasno da će Srbi imati mira samo onda kada oteraju Turke, pa je zato i želeo da se vojno obuči. S tim ciljem služio je u odredima čuvenog resavskog oberkneza Petra, gde je proveo neko vreme učestvujući u mnogim akcijama protiv Turaka.
Stevan je kao dobrovoljac učestvovao i u stvaranju Kočine krajine, teritorije koju su srpski dobrovoljački odredi na čelu sa kapetanom Kočom Anđelkovićem uz pomoć Habzburške monarhije oslobodili 1788. godine. Kočina krajina je opstala tri i po godine i predstavlja početak procesa koji će dovesti do Prvog srpskog ustanka pod voždom Đorđem Petrovićem Karađorđem.
Zulum dahija
Nakon što je Kočina krajina propala, a njena teritorija je vraćena Turskoj, Srbi su živeli u relativnom miru sve do 1801. godine, kada upravu nad Beogradskim pašalukom preuzimaju četvorica dahija: Aganlija, Kučuk-Alija, Mula Jusuf i Mehmed-Aga Fočić. Izvršili su 15. decembra 1801. godine atentat na dotadašnjeg beogradskog vezira Hadži Mustafa-pašu, poznatog kao “srpska majka” zbog veoma dobrog odnosa prema Srbima, preuzevši vlasti i zaveli strahovladu.
Dahije su podelile pašaluk između sebe na četiri jednaka dela i zavele teror, uz brojne dodatne namete stanovništvu, odmetnuvši se od sultana Selima III. Upravo ta strahovlada uzrokovala je bunu protiv dahija koja je 1804. godine prerasla u Prvi srpski ustanak.
Zabrinuti za sudbinu naroda, srpski knezovi, sveštenici, starešine i drugi viđeniji ljudi započeli su tajne pregovore oko dizanja bune protiv dahija, koje su to saznale krajem 1803. godine. U nameri da bunu saseku u korenu, dahije su organizovale “seču knezova” 23. januara naredne godine i tada su pogubili mnoge istaknute pripadnike srpskog naroda, kao što su Aleksa Nenadović, Ilija Birčanin, resavski oberknez Petar kod kojeg je Stevan Sinđelić služio u odredima i mnogi drugi. U seči je za dve nedelje pogubljeno, prema različitim izvorima, od 95 do 150 Srba. Na spisku za likvidaciju nalazio se i Karađorđe, ali dahije nisu uspele da ga pronađu.
Kada su dahije ubile kneza Petra, vlast u Resavi je prešla na Stevana Sinđelića. Karađorđe je počeo da priprema ustanak, pa se često sastajao sa Stevanom i dogovarao se o početku bune. Sinđelić je počeo da prikuplja narod resavskog kraja za ustanak protiv osmanske vlasti.
Prvi srpski ustanak
Srpska revolucija, poznatija kao Prvi srpski ustanak, počela je 14. februara 1804. godine u Orašcu, pod vođstvom Karađorđa. Stevan Sinđelić se sa narodom Resavskog kraja odmah pridružio Karađorđevom pozivu i od tada pa do svoje pogibije, redovno je učestvovao u borbama protiv Turaka.
Stevan je uživao veliki ugled u narodu i stalno ga pozivao na borbu. Vrlo brzo je upao u prve sukobe sa Turcima, koji su krenuli na ustanike čim su saznali da je pobuna krenula. Prvi ratni uspeh Sinđelića dogodio se na Jasenjaru, između Svilajnca i Ćuprije, gde je u kratkom, ali žestokom boju do nogu potukao Turke.
Posle borbe na Jesenjaru, Sinđelić se istakao na brdu Ivankovcu kod Ćuprije. Bitka na Ivankovcu bila je presudna jer tada buna protiv dahija postaje rat protiv Osmanskog carstva. Karađorđe je pre bitke izgovorio: “Dosta smo dahijama ratovali, dođe zeman da se i sa carskom vojskom ogledamo.”
Boj na Ivankovcu je bio prvi sukob ustanika sa turskom carskom vojskom. Do tada su se borili samo protiv odreda uzurpatora vlasti, dahija. Srbi su odneli veliku pobedu, a Hafiz-paša, koji je komandovao turskom vojskom, je ubijen. Ova pobeda je imala veliki moralni odjek među srpskim narodom, ojačala samopouzdanje ustanika i doprinela uspesima u borbama za oslobođenje od turske vlasti.
Sinđelić bio na glasu kao veliki junak
Posle boja na Ivankovcu, Stevan Sinđelić bio je na glasu kao veliki junak, a Karađorđe ga je svečanim činom, pred vojskom i starešinama, proglasio resavskim vojvodom.
Ljudi uz Resave su sa kolena na koleno širili predanje o Stevanu Sinđeliću o načinu na koji je vršio proveru i odabir ljudi za borbe. Priča kaže da je na skupu mobilisanih u Grabovcu pred odlučujuću bitku, Sinđelić okupljenima objasnio da je situacija ozbiljna i da zahteva sposobne i hrabre borce. Zatim je priustne pozvao da se izjasne da li su u stanju da budu iskreni saputnici i borci i priključe se ustanicima, a ako nisu, da istupe iz grupe i objasne svoj razlog.
Nekoliko njih je istupilo i objasnilo svoje razloge, dok ih je Sinđelić posmatrao i pažljivo slušao, prepoznajući lažljivce. Zatim je neke pustio da odu kući, a svojim ljudima je naredio da ostale odvedu do potoka. Posle nekoliko minuta, čuli su se pucnji iz pušaka, a Sinđelić je mirno čekao dok su se njegovi ljudi vratili. Zatim je još jednom pitao: “Ima li ko još potrebu da kaže zašto ne može da pođe sa nama?” Svi su ćutali.
Razvijanje srpske države
Posle oslobođenja Smedereva 1805. godine, ustanici su počeli sa obrazovanjem prvih državnih organa moderne Srbije. Osnovan je Praviteljstvujušči sovjet serbski, koji je bio jedan od centralnih organa vlasti u ustaničkoj Srbiji. Sovjet je bio neka vrsta vlade i imao je izvršnu i zakonodavnu vlast, a jedan od osnivača je bio protaMateja Nenadović.
Tokom 1906. godine, Sinđelić je sa vojvodom Petrom Dobrnjcem ratovao protiv Turaka po moravskoj dolini i osvojio Ćupriju, Paraćin, a potom i Ražanj, Aleksinac i Kruševac. Zatim su krenuli u izgradnju utvrđenja kod Deligrada i Aleksinca, odakle su bili spremni da krenu na Niš u nove bitke protiv Turaka. U krvavoj borbi 1. jula 1806. godine na Moravi kod Aleksinca, ustanici su potukli tursku vojsku, u kojoj se borilo i 4000 Arnauta (Albanaca).
Sredinom avgusta 1806. ustanici su pod komandom Karađorđa odneli veliku pobedu u bici na Mišaru kod Šapca, a onda su otišli da pomognu Stevanu Sinđeliću i Petru Dobrnjcu, koji su branili utvrđenja kod Deligrada koje su Turci zasipali vatrom i granatama. Kada je pojačanje stiglo, vojska Ibrahim-paše je brzo pobeđena.
Posle nekoliko pobeda nad turskom vojskom tokom 1897. godine i oslobađanja Beograda, do 1809. bilo je na snazi tiho primirje kada obe strane nisu preduzimale ratne operacije. Neprijateljstva se obnavljaju u martu 1809, a u međuvremenu u Srbiji se razvijaju državne ustanove, uvodi vojska i osnivaju škole.
Glasine o mračnoj strani Stevana Sinđelića
U doba ratnog zatišja, Stevan je sa svojim vojnicima formirao garnizon za obezbeđenje Deligrada. Tada je imao priliku da češće posećuje svoj kraj i kuću u selu Grabovac, gde na videlo dolazi i ona njegova manje lepa strana. Kako su ljudi tada govorili, Stevan se priklonio “strasti bogaćenja”, pa je seljake terao da rade za njega, nemajući nimalo obzira ni prema onima koji su bili porodica njegovih vojnika, koji su čuvali Deligrad, a narod je najviše vređalo Sinđelićevo nedolično i nečasno ponašanje prema ženama.
Glasine o Stevanovoj samovolji prema narodu stigle su i do njegovih vojnika u Deligradu, koji su zbog postupaka svog vojvode uputili tužbu lično Karađorđu u Topoli. Tužbu su napisali oficiri Popović i Gavrilo, a Karađorđe je odmah prosledio Sovjetu s nalogom da pošalje vojvodu Mladena Milovanovića u Deligrad da je ispita.
Međutim, Stevan Sinđelić i Mladen Milovanović su bili prijatelji. Kada je saznao da je Mladen određen da povede istragu, poslao mu je pismo u kome se pravdao i negirao navode tužbe, svaljujući svu krivicu na oficire Popovića i Gavrila koji su, po njegovim navodima, imali za cilj da sprovedu pobunu među deligradskim vojnicima zajedno sa Turcima.
Stevan Filipović, pisar u Sovjetu koji je ovo Sinđelićevo pismo pročitao Mladenu Milovanoviću, kasnije je naveo da su Stevanove tvrdnje “čista laž i pakosna kleveta na siromahe Popovića i Gavrila, po kojoj su oni na pravdi Boga obojica lišeni života i to samo zato što su njih dvojica našli da tužbu napišu, a istu su u velikom stepenu blaže i kraće napisali, nego što su tužitelji želeli.”
Stevan dalje navodi da je sa Mladenom otišao u Topolu kod Karađorđa, gde su njih dvojica imali razgovor kome on nije prisustvovao, a potom su krenuli za Deligrad. U Deligradu su vojnici na saslušanju u vezi slučaja protiv Sinđelića vikali: “Nećemo ga više među nama!” i iznosili sve ono što su znali o njegovim nedelima. Međutim, Mladen Milovanović je naumio da iskoristi oficire Popovića i Gavrila kao žrtvenu jagnjad i tako spase Sinđelića kazne.
Milovanović je zajedno sa Hajduk-Veljkom Petrovićem smirio vojnike uveravajući ih da im Stevan više neće nanositi nepravdu i uvrede i pustio ih kućama da odmore i vide porodice. Oficiri Popović i Gavrilo su onda zatvoreni, a Mladen Milovanović je zapovedio da ih na putu prema Ražnju “pod dvema divljim kruškama vezane pobiju, a zatim o kruške obese”, svedočio je Stevan Filipović.
Bitka na Čegru
Godina 1809. bila je sudbonosna za Srbiju, ustanike, ali i Stevana Sinđelića. Srbi su hteli da iskoriste rat koji je 12. marta 1809. godine počeo između Ruskog i Osmanskog carstva, pa su Rusi kao pomoć poslali 1000 pušaka i 30.000 metaka. Srbi su krenulu u ofanzivu, pa su usledile pobede kod Sjenice i Suvog Dola, a Karađorđe je težio da podstakne ustanak srpskog naroda i u Hercegovini i poveže se sa Crnom Gorom.
Na niškom frontu nije bilo lako, a srpska vojska se kretala sporo. Cilj je bio oslobođenje Niša, pa su kod Kamenice, sela nadomak grada, Srbi imali 6 šančeva (utvrđenja). Prvi i najveći je bio na brdu Čegru gde je bio vojvoda Stevan Sinđelić sa svojih 3000 Resavaca. Ovaj šanac je bio najbliži Nišu i na najistaknutijem položaju. Front je bio okrenut prema Viniku, odakle je očekivan glavni napad turske vojske. Sinđelićevo utvrđenje imalo je oblik pravougaonika, njegov šator bio je u severnom, a skladište sa barutom u južnom delu.
Turci su pokušali da podmite Sinđelića i poslali mu punu lubenicu zlatnih dukata pod uslovom da se preda, obećavajući mu još tovar dukata i položaj paše. Međutim, to vojvodu nije pokolebalo, dukate je vratio i Turcima poslao tikvu punu olova, rekavši im da će im poslati još ako napuste Niš.
Turskom vojskom komandovao je Huršid-paša. On je čekao pojačanje i za to vreme stalno vršio prepade na srpske položaje čiji je cilj bio da zaplaše Srbe, koji su oklevali da napadnu Niš i propustili dragoceni trenutak turske vojne slabosti, kojima je pojačanje uskoro stiglo.
Na Svetog Trojicu 19. maja 1809. godine jake turske snage pošle su u napad na šanac na Čegru, gde je ustanicima komandovao Stevan Sinđelić. Turci su jurišali četiri puta, ali su Srbi uspeli da odbiju sve napade, međutim u sledećem i poslednjem napadu, uspeli su da provale u šanac. Tada je došlo do najžešće borbe, kada je vatreno oružje postalo beskorisno, pa se prešlo na borbu kundacima, jataganima i golim rukama.
Turcima je pojačanje stalno dolazilo, dok je Sinđelić ostao sam sa oko sto ustanika. Kad je Stevan Sinđelić video da ne može Turke da istera iz šanca i da je mnogo Srba izginulo, rešio je da im nanese što veće gubitke. Da ne bi pao živ Turcima u ruke, opalio je iz svoje kubure u punu burad baruta. Strašna eksplozija raznela je ceo šanac i podigla u vazduh mnoga tela Srba i Turaka, i tako je boj završen. Na Čegru je ležalo oko 16.000 mrtvih Turaka i tri do četiri hiljade Srba.
Vuk Karadžić opisao je ovaj trenutak: “Turci svom silinom udare na resavski šanac. Vojnici iz drugih šančeva hteli su da idu Resavcima u pomoć, ali Miloje (Petrović) je naredio da se niko nije makao. Nego da svaki čuva svoj šanac. Jedni Turci su padali, a drugi su preko njih išli napred, i tako se šančevi ispuniše mrtvima, živi preko njih navale i stanu se sa Srbima biti puškama, sabljama i noževima, i čupati za vratove. Kad knez Stevan vide da Turci ovladaše, on iz pištolja zapali džebanu i otide u vetar s mnogim Srbima i Turcima koji su oko njega bili. I tako izginu svi Resavci, oko 3000 ljudi, samo seiz Sinđelićev ostade u životu i došavši među Srbe ispriča im kako je bilo na Čegru.”
Posle velike eksplozije i pogibije hiljada ljudi, ostale ustaničke starešine i vojska počeli su u panici da se povlače, a Turci su ih gonili. Sustižići ih, probadali su ustanike kopljima i sekli mačevima, a neke su odveli u Niš. Huršid-paša je naredio da se ustanici okuju i bace u zatvor, "da čame do sudnjega dana". Pošto su odbili da se poturče, osuđeni su na vešala.
Ćele kula
Posledice čegarske katastrofe su velike. Srpska vojska se povukla ka Ćupriji, a ubrzo je pao i Deligrad. Turci su zauzeli celu desnu obalu Morave sve do Požarevca. Karađorđe je morao da odustane od pohoda na Staru Srbiju i organizuje odbranu ustaničke Srbije. Čegarska bitka ostala je u istoriji zapisana kao krvava i herojska, a ovako hrabra borba srpskih vojnika navela je Turke da počine monstruoznu osvetu nad mrtvim junacima.
Niški Huršid-paša je naredio da tela poginulih Srba rasture po polju da ih psi i ptice pojedu, a onda su njihove glave sakupljene i po njegovom naređenju je na istočnoj strani Niša sazidana kula od kamena u čije su zidove uzidane glave stradalih. Glasnik je išao kroz grad i vikao: "Ko donese srpsku glavu, dobiće od paše 25 groša." Pričalo se da se među lobanjama u Ćele-kuli nalazila i lobanja Stevana Sinđelića.
Pogledajte u galeriji fotografije Ćele-kule:
Ćele-kula danas predstavlja jedinstven spomenik u svetu, međutim ona nije odigrala ulogu kakvu su Turci želeli. Borbeni duh srpskog naroda nije uništen niti umanjen, naprotiv. Ovaj spomenik je stalno podsticao narod na borbu za slobodu i ulivao snagu da se izdrži do kraja.
Slavni francuski pesnik i putopisac Alfonso de Lamartin je prilikom povratka iz Carigrada, posle puta na istok, svratio u Niš 1833. godine gde je zapazio neobičan spomenik, Ćele-kulu. Tada je zapisao: "Stigoh u ravnicu kod Niša. Sunce je peklo. Na jednu milju od varoši, otprilike, ugledah široku belu kulu gde se uzdiže usred ravnice, blistajući kao paroski mermer. Staza me je vodila k njoj. Priđoh joj bliže, sedoh u hlad od kule da se malo odmorim. Tek što sam seo, podignem oči spomeniku i vidim da su njegovi zidovi, za koje mi se učinilo da su sagrađeni od mermera ili belog kamena, načinjeni od ljudskih lobanja, poređanih u ravnomerne slojeve. Ove lobanje i ova čovečja lica, oguljena i pobelela od kiše i sunca, oblepljena sa malo maltera, obrazovala su slavoluk koji me je zaklanjao od sunca. Na nekim je lobanjama još preostala kosa koja se lepršala na vetru kao lišaj i mahovina; jak i svež povetarac duvao je s planina, prodirao u mnogobrojne šupljine glava, lica i lobanja i u njima izazovao tužno zviždanje. Rekoše mi da su to lobanje pogubljenih Srba u poslednjem ustanku za slobodu. Pozdravih okom i srcem ostatke ovih junačkih ljudi, čije su odsečene glave postale kamen temeljac nezavisnosti njihove otadžbine."
Lamartinove reči o ovom spomeniku napisane su na spomen ploči na spomeniku čegarskim junacima: "Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik. On će naučiti njihovu decu šta vredi nezavisnost jednoga naroda, pokazujući im po kakvu cenu su je platili njihovi očevi." Ova poruka predstavljala je i svedočenje o turskom teroru nad srpskim narodom i upiranje prstom u Evropu koja je težila da odbrani "evropsku Tursku."
Prvobitno je u Ćele-kulu ugrađeno 952 lobanje, ali ih je do danas očuvano šezdeset. Do 1882, godine, oko 400 lobanja je već uništeno, što zbog vremena, jer je kula bila otkrivena, što zbog vandala. Posle oslobođenja Niša od Turaka 1877. godine, knez Milan Obrenović je 4. jula 1878. godine podigao prvi spomenik na Čegru sa natpisom "Vojvodi Stevanu Sinđeliću i njegovim neumrlim junacima slavno palim ovde 19. maja 1809. godine, napadajući Niš." Osvećenju spomenika prisustvovao je brojni narod, a naredna proslava održana je 1909. godine, u znak stogodišnjice bitke. Godine 1929. godine održana je treća proslava, kada je već sagrađen današnji spomenik u obliku kule, spajanjem romantizma i dekorativnih elemenata srednjovekovne arhitekture, koji je podignut 1927. godine u prisustvu kralja Aleksandra Karađorđevića, a delo je ruskog arhitekte Julijana Djupona.
Kula na Čegru i Ćele-kula u Nišu obnovljeni su 2009. godine i tu je 31. maja 2009. održana centralna proslava 200. godišnjice bitke.
U Grabovcu je restaurirana kuća u kojoj je živeo resavski vojvoda. Nalazi se kraj škole u centru sela, u prostranom dvorištu s kapelom, drvenom zvonarom i trpezarijom.
Uspomena na herojski čin Stevana Sinđelića i danas živi u narodu. Podizani su mu spomenici, a njegovo ime nose i brojne škole i druge ustanove i organizacije. Njegov junački podvig, koji je ispisao slavne stranice srpske istorije, nadahnuo je mnoge kasnije generacije na junačka dela i stalno nas podseća da se za slobodu vredi boriti uvek i svuda, ma koliko jak protivnik stajao ispred nas.
Pogledajte u galeriji fotografije spomenika na Čegru iz 1927. godine:
Autor: Miloš Filijović
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
Bonus video: Svetislav Sinđelić o kapeli iz koje je Stevan Sinđelić krenuo u bitku