Petogodišnji Strahinja ima IQ čak 160, ali još ne hoda i ne govori: Ovo je neobična i teška priča dečaka iz Beograda! Mama Jovana: Neverovatno je, ali...
Strahinja je daleko ispred mnogih od nas! Ovom neverovatnom dečaku je IQ 160 i možemo samo da zamislimo za šta će sve biti kadar i šta sve može da bude od njega. Ali njegova budućnost sada najviše zavisi od svih nas i našeg malo, koje je ovom petogodišnjem genijalcu, koji još ne hoda i ne govori - sve. Apsolutno sve.
On već sad čita i na ćirilici i na latinici, sabira, oduzima, pa čak pomalo i množi bez problema! I uprkos teškoj dijagnozi koja mu je konstatovana na samom rođenju, a glasi spastička kvadriplegična cerebralna paraliza. U prevodu i realnosti - ne hoda, ne govori, živi u kolicima.
- Od četvrtog meseca života neprekidne su različite fizikalne i logopedske terapije, a u oktobru prošle godine urađena mu je ifibrotomija po Ulzibatu, što je posebna tehnika rasecanja sekcije mišića. I dalje ne sedi i ne hoda samostalno, a pokretan je pomoću kolica, u koja sam ne može da sedne i iz kojih sam ne može da ustane. I dalje ne govori zbog spazama, kojih je najviše u leđima, rukama, ramenom i vratnom delu, što se odrazilo i na funkciju ruku - kaže za Kurir Jovana Milovanović, Strahinjina mama.
S druge strane, lekari su bili zatečeni mališanovim intelektualnim sposobnostima.
- Ne samo da je mentalno očuvan već sa pet godina uveliko čita i na ćirilici i na latinici. Kako ne može da nam kaže šta je pročitao, dajemo mu kartice na kojima pokazuje slike i relacije, čime shvatamo da zna o čemu je reč i da sve razume. Tako je i sa sabiranjem, oduzimanjem, pa čak neke brojeve i množi. Sluh mu je potpuno očuvan. I kad je doktorka primetila da je intelektualno veoma superioran, rekla nam je da uradimo test inteligencije. Pokazalo se da mu je IQ čak 160 - objašnjava Jovana.
Svestan svega oko sebe, iako nemoćan da se pokrene, Strahinja je ipak veseo i društven dečak.
- Stariju sestru Ninu obožava, voli decu, voli da je u društvu, napolju. Ide s tatom na utakmice - kaže ova Beograđanka, koja je na bolovanju od mališanovog rođenja.
Strahinja ne ide u vrtić. Sam kod kuće gleda svoje omiljene "Patrolne šape". I bori se svakodnevno. Neumorno.
- Svakog dana najmanje dva-tri sata vežbamo, i kod kuće i po centrima. Već smo išli u Hrvatsku na intenzivne terapije, koje mu baš prijaju. Ti ciklusi su na tri do četiri meseca. I ne samo za to. Privatno plaćamo i fizikalne terapije, i logopeda, i brojne suplemente, specijalističke preglede, laboratorijske analize... A neophodna su mu i posebna, neurološka kolica, koja ne možemo da priuštimo - govori Jovana i ističe:
- Već imamo pomake, koji nisu veliki, ali važno je da postoje, mada sa spazmom ide baš sporo. I zato je važno da imamo kontinuitet u svim terapijama i svim vežbama. A za to nam je neophodna pomoć svih dobrih ljudi. Sami toliko ne možemo da platimo, a posebno ne inostranstvo, u koje opet treba da idemo.
A iako ima svega pet godina, Strahinja Milovanović je svestan da su vežbe jedina šansa da stane na noge i bude tamo gde mu je i mesto - među vršnjacima. Da i on šutira loptu.
- Neverovatno je, ali i on sam pokazuje želju da vežba. I kad mu kažem: "Hoćemo li još vežbi?", pokazuje da hoće - kaže Jovana.
Mnogo je izazova pred Strahinjom. A tako malo je od nas potrebno ovom malom-velikom borcu. Jedna jedina poruka iliti 200 dinara je čak i dovoljno. A znajte da će on od srca pomisliti i dati veliko hvala! Iako to još ne može da kaže...