Sveštenik objasnio kako se pravilno slavi slava: Podsetio na ono što većina zaboravlja kada obeležava svog sveca
Da li je slava i danas misionarski pečat pravoslavlja u srpskom narodu ili se pretvorila u još jedan društveni ritual, često praćen više ili manje ukusa u obeležavanju? Odakle uopšte potiče ovaj jedinstveni običaj i zašto je toliko duboko ukorenjen u našem identitetu? Prema rečima sveštenika dr Ugrina Popovića, slava je u naš narod ušla kao hrišćanski odgovor na paganske svetkovine i kao trajna garancija da će se vera u Hrista ukoreniti i održati kroz vekove. Njena misija, kako ističe, bila je da prelazak od paganstva ka hrišćanstvu učini prirodnim, lakšim i trajnim.
– I, zaista, od tada, a ima tome oko 1000 godina, Srbin i kad je siromašan i kad je bogat, i kad ima i kad nema, i kad je srećan i kad je nesrećan, bolestan i zdrav, i kad sme i kad mu se brani, u miru i u ratu, i kad „veruje“ i kad „ne veruje“, srpski seljak, radnik, ratnik, učitelj, profesor, direktor… slavi Slavu – kaže otac Ugrin, prenosi portal cudo.rs.
– U čast onog sveca, kojeg je njegov daleki pra-pra predak prihvatio za zaštitnika svog doma, on priprema manje ili više bogatu trpezu. Kuva se žito, sveštenik ili domaćin zareže kolač u obliku krsta i zalije crvenim vinom, pali se slavska sveća uz čitanje molitve, te ukućani pristupaju trpezi koja je tog dana znatno bogatija od svakodnevne.
– Slava je, kako kaže otac Ugrin, jedini običaj u našem narodu koji nije izgubio svoj kontinuitet u vremenu. Dakle, nije bilo vremena kada Srbin nije slavio slavu. I pod Turcima, i pod komunistima, Ugarima, Bugarima, Nemcima, Austrijancima… taj se običaj održao i pokoljenjima predao.
– Danas se slava obeležava u skladu sa vremenom u kojem smo – dodaje on.
Međutim, on ukazuje i na savremene izazove:
– Svakako da ima odudaranja i malograđanske prenaglašenosti, ali ipak… mi smo, zbog komunizma i urođene potrebe da budemo ono što nismo, ipak duhovni skorojevići. Probuđeni tek devedesetih i onda stihijski gurnuti u crkve, skoro isto kad smo gurnuti i u rat. Taj miks krsta i bajoneta nas je pratio celokupne te decenije, tako da se, više ili manje uspešno, od toga još uvek oporavljamo – ističe sveštenik Ugrin Popović.
– Jednostavno, zbog toga imamo taj skorojevićki pristup svemu – pa i slavi i običajima. Nije to ništa strašno. Samo etapa na putu nacionalnog uzrastanja – dodaje on. Upravo to nas, kaže on, vraća suštinskoj misiji slave:
– Što nas opet vraća pojmu slave kao misionarskog oruđa. Jednom rečju, ako smo skorojevići mi, ne mora da znači da će to da budu i naša deca. Te je baš zbog toga važno slavu održati i njima predati. Prosto, nema veze… neka ove godine ili ove decenije to bude uz Mitra Mirića ili čak tehno, ali akcenat i nije na načinu proslave koliko na samom kontinuitetu.
I kao što bi rekao jedan naš daroviti pesnik: "Što ja počeh ti produži!" Slava nije samo porodična tradicija ili kulturni simbol. Ona je duboko ukorenjena hrišćanska svetinja, spomen na dan kada je naša porodica kroz jednog sveca ušla u Crkvu. I kada znamo da je svako od nas karika u tom dugom lancu predaka i potomaka, onda znamo i šta nam je činiti: očuvati i preneti.
(Kurir.rs/ Religija)
Bonus video: Kako da dekorišete slavski hleb