Život u Srbiji je u početku bio medeni mesec, a onda sam skinula ružičaste naočare: Ruskinja Aljona brutalno iskrena o životu u našoj zemlji!
Kada se neko preseli u drugu zemlju, početak obično izgleda kao avantura - sve je novo, uzbudljivo i puno mogućnosti.
Ali tek s vremenom dolazi ono pravo iskušenje - prilagođavanje, suočavanje s razlikama i pronalaženje svog mesta pod novim nebom. Upravo o tome govori Aljona, mlada Ruskinja koja već tri godine živi u Srbiji, i koja je iskreno opisala kako izgleda njen put kroz sve faze života u drugoj zemlji.
- Tačno tri godine otkako živim u Srbiji. I iskreno, ova je bila najteža godina - započinje Aljona.
"Znate, ono krivulje adaptacije kada je adapracija na život u novoj zemlji. Za početak je medeni mesec, posle padneš na dno, a onda polako počneš da izranjaš. E, pa, ova treća godina, to je bilo moje dno".
Kaže da je u jednom trenutku osetila umor od svega što nova sredina donosi.
- Stvarno sam bila mnogo umorna od stresa, birokratije, kulturnog šoka i još pritom mog zdravstvenog stanja. I niko nije kriv za to, jednostavno tako funkcioniše psiha, i to je normalno, to se zove adaptacija.
Prelomni trenutak dogodio se, priznaje, kada je ponovo otputovala u Rusiju.
- Možda je najvažnija stvar treće godine bilo moje putovanje u Rusiju. Tada sam konačno shvatila da je ta knjiga za mene završena, stavljam je na policu, i to je to. A sada nastavljam sa knjigom Srbije.
Njene reči o "knjizi Srbije" mnoge su dirnule, jer govore o simboličnom trenutku kada se neko iz "gosta" pretvara u nekoga ko počinje istinski da gradi dom.
- Kažu da ljubav traje tri godine, ali mislim da tri godine traje zaljubljenost. A posle, kada ti se ružičaste naočare razbiju, počneš da biraš da voliš.
Ona je ovo podelila na TikToku gde ima nalog "aljona.strankinja", gde su mnogi prepoznali sopstvene priče u njenim rečima i podržali njen iskren pogled na život u inostranstvu.
Na kraju, Aljona poručuje jednostavno, ali snažno:
- Iskreno, ne znam kakva će biti četvrta godina, ali ću se potruditi da bude dobra.
Njena ispovest podseća da prilagođavanje nije samo pitanje jezika i papira, već i emotivnog rasta - procesa u kojem čovek polako uči da ne traži "drugu zemlju", već novi dom.