"I ja sam želela da vodim svoje dete (17) na more, a ne da joj biram spomenik": U Srbiji 63 osobe umrle 2024. dok su čekale na transplantaciju
Čak 63 pacijenta preminula su prošle godine u Srbiji čekajući na transplantaciju organa. Imali smo svega devet donora. Ali ipak ohrabruje činjenica da je broj donora od početka ove godine više nego dupliran - 20. Toliko porodica dalo je saglasnost za doniranje organa i tkiva najmilijih koji su moždano mrtvi, te su 102 pacijenta transplantirana zaključno sa oktobrom. Ipak, i dalje nedovoljno.
Bezmalo 1.700 pacijenata je na listama čekanja. Mnogi, a među njima i mladi i deca, nažalost, neće dočekati presađivanje jer nemamo dovoljno razvijenu svest o važnosti doniranja organa.
Šansu za život u Srbiji u 2024. nije dočekalo 48 pacijenata kojima je bila neophodna transplantacija bubrega, 10 njih koji su čekali na presađivanje srca i petoro koji su bili na listi čekanja za jetru, pokazuju podaci iz "Newsletter Transplant 2024", koji su sačinili EDQM/Savet Evrope i španska Nacionalna organizacija za transplantacije (ONT), a koje je prenelo udruženje Donorstvo je herojstvo. Istovremeno, tokom prošle godine 64 nova pacijenata dospela su na liste čekanja koje život znače.
Srbija je, nažalost, daleko od Evrotransplanta (ET), međunarodne neprofitne organizacije nastale još 1967, koja povezuje nekoliko evropskih zemalja, a koje sarađuju u doniranju organa. Ključni preduslov za ulazak je povećanje broja ostvarenih kadaveričnih (preminulih) donora.
- Pristupanjem naše zemlje Evrotransplantu smanjila bi se visoka smrtnost na listama čekanja, dužina čekanja na transplantaciju, posebno bubrega. Od momenta pristupanja Evrotransplantu potencijalni primaoci organa pripadaju univerzalnoj listi čekanja te organizacije, koja daje prioritet životno ugroženim pacijentima, gde su deca na vrhu liste i gde su veće šanse da visokosenzibilisani pacijenti dočekaju transplantaciju zbog većeg broja donora - piše na sajtu Ministarstva zdravlja, koje intenzivno radi na podizanju svesti javnosti o važnosti doniranja organa, ali i edukaciji zdravstvenih radnika i po manjim mestima Srbije o prepoznavanju mogućih donora.
Od jednog donora u Srbiji mogu se transplantirati srce, jetra, bubrezi i rožnjače, što je šansa za šestoro ljudi.
- Moja jedinica umrla je zbog nedostatka organa. Bila je na listi čekanja za srce jer je imala dilatativnu kardiomiopatiju, ali srce nije dočekala. Apelujem i molim sve ljude da razgovaraju sa svojim članovima porodice, svi treba da znamo koliko nečije "da" može da znači. Ljudi ne treba da imaju predrasude da će biti ubijeni, da će im biti izvađeni organi ili ne znam ni ja šta. Treba da se ugledamo na zemlje poput Španije, gde nema lista čekanja za organe. Nema razloga da i mi ne budemo jednako dobri. Zašto da nam umiru mladi ljudi, da gore sveće i kandila. I ja sam želela da vodim svoje dete na more, da je školujem, obujem, obučem, da bude pravi čovek, a ne da joj biram spomenik - kaže za Kurir Danijela Ristović i dodaje:
- S mojima sam odavno obavila razgovor o tom pitanju, znaju da ću i sama biti donor jednoga dana ukoliko to bude moguće. I ne bojim nikoga i ničega.
Teško potresen Teodorinom sudbinom bio je i Radoslav Kozić iz Blaca (49), koji je devojčicu video u bolnici kada je dolazio na kontrolu. I sam je čekao poziv koji život znači. I dočekao ga pre gotov godinu dana - 25. novembra, nakon čega smo ga i upoznali u intenzivnoj nezi Klinike za kardohirurgiju UKCS Srbije, gde mu je transplantirano srce.
- Radilo je svega 10 odsto, stanje je bilo vrlo kritično. Već godinu i po dana bio sam na listi čekanja. Imao sam jedan poziv da postoji mogući donor, ali porodica nije dala saglasnost za doniranje organa. Vreme mi je isticalo. Srećom, mesec i po dana kasnije došao je pravi poziv. I evo me, živ i dobro, celo leto sam bio na selu kod Blaca, raduckao svašta - kaže za Kurir Kozić, koga naš poziv zatiče na klinici, gde je došao na kontrolu:
- Ne znam i dalje ko mi je donor. Ali i sada i uvek neizmerno zahvaljujem toj porodici koja je u tako teškom trenutku, kada su dobili vest da su izgubili nekog najmilijeg, rekli "da" i spasli mi život.
Željka Bojić
Ovo je prva godina u kojoj iskreno verujem da će i moj poziv stići
"Postoje godine koje se pamte po poklonima. A postoje one koje se pamte po životu. Jedna Anđela je juče duvala svećice zajedno s tatom Nedeljkom - prvi put nakon četiri godine čekanja. Ove godine nije bio vezan za dijalizni aparat... Jedan Viktor će u decembru proslaviti treći rođendan s tatom Pavlom, koji je dočekao transplantaciju jetre (...) Ovo su samo neki od ljudi koje poznajem. Ljudi koji će 2025. pamtiti kao najlepšu i najuspešniju u životu - jer su dobili ono najvrednije: drugu šansu. I ja ću 2025. zauvek pamtiti - po najlepšem daru, svom sinu, ali i po nadi koja je ponovo oživela. Za tri godine, koliko sam na listi čekanja za transplantaciju jetre, ovo je prva godina u kojoj iskreno verujem da će i moj poziv stići. Da će moj mali Jakov odrastati uz svoju mamu", napisala je Željka Bojić, koja je ušla u anale naše medicine kao žena koja je rodila dete iako je na listi čekanja za transplantaciju, te dodala:
- Znam da statistika broji - ali iza svakog broja stoji jedan život. I znam da su ti brojevi ove godine veći nego ranije. Jer bilo je godina kada na ovom spisku nije bilo nijednog imena. A sada ih ima više nego ikad.
Od "da" Dušice Petronijević iz Petrovca na Mlavi u sredu se navršilo tačno 12 godina. Morala je da se oprosti od sina Igora od svega 26 leta. Smrt je bila iznenadna i brza nakon moždanog udara.
- Najteži dan. Znamo da nema nade, da je moždano mrtav. Uđem, zagrlim ga, izljubim, pa izađem. I tako bar 10 puta. I na kraju: "Sine, mora majka da te ostavi" - priča nam Petronijevićeva, koja je tri života produžila:
- Nisam sama odlučivala, svi moji su jednoglasno rekli da doniramo Igorove organe. Srce i dva bubrega spasli su tri života. Znate, zdravstveni sam radnik, znam kako sve završava, kako organi propadaju, ne služe ničemu, a mogu pomoći da druge porodice i deca budu srećni, ako moja već ne može. Ako moj unuk Dušan, koji je tada imao svega godinu i po dana, ne raste pored oca, nek neka druga deca imaju roditelje.
Srce je dobio jedan Igor.
- Hvala bogu, dobro je, čak nema više nikakve terapije. Redovno nam čestita Novu godinu, Božić, Uskrs. Još se nismo upoznali. A volela bih da poslušam srce mog sina. Ipak je na neki način još živ.
Nedugo nakon sinovljeve smrti javile su se sumnje da li je ispravno postupila iz ugla pravoslavne vernice.
- I odem tada kod našeg sveštenika, koji mi kaže da je Bog zahvalan što sam spasla tri života na zemlji, te da ne treba da se opterećujem. I ne opterećujem se. Dušan mi je porastao, uzeo je 14. godinu i sad samo Boga molim da me poživi da dočekam njegovo punoletstvo - kaže žena, koja je sa suprugom i snajom na brojnim bilbordima širom Srbije u naporima Ministarstva zdravlja da poveća svest o doniranju organa.
Moždana smrt nije koma
Ljudi ne mogu da se probude iz moždane smrti
- Ljudi ne mogu da se probude iz moždane smrti. Moždana smrt nije koma. Moždana smrt je trajni i nepovratni gubitak bioloških funkcija mozga, a u čijoj osnovi se nalazi prestanak cirkulacije krvi u mozgu. Tim lekara utvrđuje strogo definisane medicinske postupke i potvrđuje dijagnostičke procedure koje potvrđuju da je dotok krvi u mozak prekinut, a moždane ćelije nepovratno oštećene. Svi postupci su definisani medicinskim standardima i regulisani zakonskim propisima. Moždana smrt je smrt čoveka - navedeno je na sajtu Ministarstva zdravlja, gde se i dodaje:
- Proces eksplantacije (uzimanja) doniranih organa obavlja se hirurškim zahvatom. Tokom procedure telo preminulog tretira se pažljivo i dostojanstveno, a nakon eksplantacije se sprovodi rekonstrukcija tela preminulog. Saglasnost za darivanje organa ne odlaže sahranu preminulog.