Dušica (23) je bila prva žrtva variole vere u SFRJ, a umrla u najgorim mukama: Bila je tiha, vredna i odgovorna, a pokosila je bolest koja izaziva jezu!
Dušica Spasić bila je prva žrtva epidemije variole vere u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i prva osoba koja je preminula tokom poslednje velike epidemije ove bolesti u Evropi 1972. godine.
Njena sudbina zauvek je ostala simbol požrtvovanosti zdravstvenih radnika i tragične cene neprepoznate epidemije.
Rođena je pre 76 godina, tačnije 27. decembra 1948, a odrasla u beogradskom naselju Resnik, sa roditeljima Milanom i Dobrilom Spasić i starijim bratom Slobodanom.
Bila je tiha, vredna i odgovorna devojka, a još tokom školovanja pokazivala je snažnu želju da pomaže drugima.
Nakon završene srednje medicinske škole, zaposlila se kao medicinska sestra na Odeljenju za hitnu hirurgiju i traumatologiju Prve hirurške klinike u Beogradu.
Imala je samo 23 godine kada je počela da radi, ali su je kolege već tada opisivale kao izuzetno predanu, savesnu i toplu osobu, nekoga ko posao ne doživljava samo kao obavezu, već kao poziv.
Epidemija koja je promenila sve
Godine 1972, bolest za koju se verovalo da je gotovo iskorenjena - variola vera (velike boginje) - ponovo se pojavila u Jugoslaviji.
Virus je u zemlju stigao iz inostranstva, prenet kontaktima tokom putovanja, a prvi slučajevi počeli su da se javljaju na području Sandžaka i Kosova, da bi se potom proširili i na Beograd.
Prvi pacijent kod koga su se ispoljili simptomi bio je Latif Mumdžić, 29-godišnji učitelj iz Tutina.
Nakon inkubacije od oko jedanaest dana, počeo je da oseća jake bolove, povraćanje i visoku temperaturu. Njegovo stanje se iz dana u dan pogoršavalo, ali lekari u tom trenutku nisu uspevali da postave tačnu dijagnozu.
Mumdžić je najpre lečen u Tutinu i Novom Pazaru, zatim prebačen u bolnicu u Čačku, gde je o njemu brinula medicinska sestra Milka Đurašić.
Zbog izrazito teškog stanja - sa osipom, groznicom i jakim bolovima - upućen je u Beograd, na Dermatovenerološku kliniku, gde mu je pogrešno postavljena dijagnoza "zuzetno teške alergije na penicilin".
Kako se njegovo stanje i dalje pogoršavalo, doneta je odluka da se prebaci na Prvu hiruršku kliniku.
Tamo ga je 9. marta 1972. godine primila dežurna medicinska sestra - Dušica Spasić.
Po tadašnjem protokolu, Dušica mu je izmerila pritisak, uzela podatke od pratnje i obavestila dežurnog lekara Jugoslava Pantića, kome je preneto da pacijent dolazi sa sumnjom na krvareći čir dvanaestopalačnog creva.
Iako ni lekar nije bio uveren u tu dijagnozu, niko u tom trenutku nije posumnjao na variolu.
Latif Mumdžić smešten je u šok-sobu, gde je tokom cele noći negovala upravo Dušica - bila je uz njega, pratila njegovo stanje, pružala mu pomoć i brinula o njemu, ne znajući da je u direktnom kontaktu sa jednom od najopasnijih zaraznih bolesti.
Početak bolesti
Nekoliko dana kasnije, 18. marta 1972, Dušica je počela da oseća malaksalost i bolove, ali je, verna svojoj odgovornosti, nastavila da odlazi na posao.
Simptomi su se ubrzo pogoršavali. U noći između 20. i 21. marta, u porodičnom domu u Resniku, žalila se na neizdržive bolove u bubrezima i nije mogla da zaspi. Porodica je posumnjala na zapaljenje i pozvala hitnu pomoć, ali ona nije došla.
Na kraju ju je komšija odvezao u bolnicu u kojoj je radila.
U tom trenutku prošlo je dvanaest dana od njenog kontakta sa Latifom Mumdžićem. Tek kada su se 20. marta kod njegovog brata Nedžiba Mumdžića pojavili identični simptomi, zdravstveni centar u Novom Pazaru obaveštava nadležne u Beogradu o mogućoj pojavi velikih boginja. U isto vreme prijavljeni su i sumnjivi slučajevi na Kosovu.
Variola vera se tada smatrala iskorenjenom bolešću, a jedan od retkih lekara koji ju je mogao prepoznati bio je akademik Kosta Todorović, koji je boginje video još tokom epidemije 1930. godine.
Poslednji dani
Lekari Prve hirurške klinike, upoznati sa novim informacijama, počinju da sumnjaju da Dušica Spasić pokazuje simptome variole.
Zato je 21. marta oko 19.30 časova prebačena na Infektivnu kliniku. Tokom noći stanje joj se naglo pogoršavalo - bolovi su bili sve jači, a krvarenja sluzokože očiju izraženija.
Sutradan, 22. marta, Infektivnu kliniku posećuje dr Ana Gligić, šef Nacionalne referentne laboratorije za variolu.
Nakon pregleda, prepoznaje najteži oblik bolesti - purpurnu variolu, koja ne ostavlja mogućnost oporavka.
Dušica je odmah prebačena u karantin u planinarski dom "Čarapićev Brest" na Avali.
Tamo je, 23. marta 1972. godine, preminula. Imala je samo 23 godine. Prema svedočenjima lekara, bila je svesna do samog kraja i pitala je koliko je sati - bilo je 11 časova.
Sahrana i sećanje
Sahranjena je dan kasnije, u limenom, zavarenom kovčegu, bez obreda, na kraju resničkog groblja, pod policijskom pratnjom.
Naselje Resnik bilo je blokirano zbog opasnosti od zaraze.
Njeni roditelji i brat, koji su se nalazili u karantinu, nisu odmah obavešteni o njenoj smrti - istinu su saznali tek po izlasku iz izolacije.
Na četrdesetodnevnom pomenu okupio se veliki broj građana, a Savez zdravstvenih radnika Beograda podigao je bistu sa natpisom "Prva žrtva variole".
Dušici Spasić je posthumno dodeljen Orden zasluga za narod sa srebrnim zvezdama. Danas njeno ime nosi ulica u Resniku, kao i bista u holu Prve hirurške klinike, a ustanovljena je i nagrada "Dušica Spasić", koja se dodeljuje medicinskim sestrama za izuzetnu profesionalnost i humanost.
Njena priča ostaje trajno svedočanstvo o jednoj epidemiji, jednom vremenu i jednoj mladoj ženi koja je, ne znajući, dala život radeći ono što je najbolje znala - pomažući drugima.