PUTIN JOŠ JEDNOG SAVEZNIKA PUŠTA NIZ VODU? Ajatolahu se CRNO PIŠE, čeka ga Asadova sudbina, stoji na klimavim nogama, PRETI vojna intervencija!
Tokom poslednjih nekoliko godina Iranje bio poprište više narodnih pobuna, koje su se razlikovale po obimu i zahtevima. Ipak, aktuelni talas masovnih protesta, koji je zahvatio zemlju krajem 2025. godine, mnogi vide kao onaj koji bi zaista mogao da sruši autokratski režim u Teheranu.
Najveći i najnasilniji protesti poslednjih godina
Demonstracije održane 8. januara bile su najveće u poslednjih nekoliko godina i znatno nasilnije od ranijih protesta. Zapaljeno je više zgrada, dok su demonstranti jasno artikulisali svoje zahteve - među parolama se čulo i "Smrt Aliju Hamneiju".
Vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Hamnei, reagovao je oštro. U video-obraćanju 9. januara poručio je da će ugušiti neslaganje, dok su vlasti u međuvremenu uvele potpuni prekid interneta u zemlji.
Vašington preti, Moskva posmatra
Razvoj događaja u Iranu pomno prate i Rusija i Sjedinjene Države. Američki predsednik Donald Tramp izjavio je da bi Iran mogao da bude "veoma snažno pogođen" ukoliko režim otvori vatru na demonstrante.
Rusija, s druge strane, zasad ćuti. Moskva je glavni snabdevač Teherana oružjem, dok je Iran Rusiji isporučivao borbene dronove "šahed". Savezništvo dve zemlje dodatno je učvršćeno nakon što je Rusija 2022. pokrenula rat u Ukrajini.
Ipak, pad venecuelanskog lidera Nikolasa Madura prošle sedmice pokazao je da Moskva ima ograničene mogućnosti da spase svoje saveznike.
- Ruski predsednik Vladimir Putin već je izgubio Siriju, a sada gubi i Venecuelu - rekao je Oli Ruohomaki, stručnjak za Bliski istok iz Finskog instituta za međunarodne odnose.
Na građanima Irana je da odluče da li će Hamneijev režim biti sledeći na toj listi.
Kako su protesti počeli i eskalirali
Aktuelni protesti započeli su 28. decembra. Neposredni povod bili su visoka inflacija i drastičan pad vrednosti iranskog rijala. Međutim, demonstracije su se brzo politizovale, a zahtevi su se sveli na smenu Hamneija.
Geografski obim protesta u savremenoj istoriji Irana je bez presedana - demonstracije su izbile u više od 100 gradova i mesta, a desetine, pa i stotine hiljada ljudi izašle su na ulice. Došlo je do sukoba sa snagama bezbednosti i paljenja državnih objekata.
Vrhunac protesta zabeležen je 8. januara, kada je masovnost dodatno porasla, što je navelo vlasti da isključe internet.
Uloga Reze Pahlavija
Poseban podsticaj protestima bio je poziv na akciju Reze Pahlavija, sina poslednjeg iranskog šaha Mohameda Reze Pahlavija, koji je svrgnut tokom Islamske revolucije 1979. godine. Pahlavi, koji se zalaže za demokratiju i ljudska prava, za mnoge u Iranu predstavlja figuru ujedinjenja, a pojedini demonstranti čak pozivaju na obnovu dinastije Pahlavi.
Iranska opozicija procenila je da su protesti 8. januara okupili milione ljudi širom zemlje i tvrdi da su to najveće demonstracije od 1979. godine.
Serhij Danilov, stručnjak iz Ukrajinskog udruženja za bliskoistočne studije, osporio je te procene, navodeći da su protesti iz 2009. godine, povodom nameštenih izbora, verovatno bili masovniji.
Prema podacima organizacije Iran Human Rights, tokom protesta su ubijena najmanje 62 demonstranta, stotine ih je ranjeno, a više od 2.000 ljudi je uhapšeno.
Može li režim da padne?
Ruohomaki smatra da su protesti "bez presedana po obimu", jer se prvi put ne odvijaju samo u velikim gradovima, već i u ruralnim područjima.
- Osećaj u vazduhu podseća na Arapsko proleće koje je počelo u Tunisu 2010. godine. Protesti se šire - rekao je on.
Danilov ocenjuje da su ovi protesti opasniji po režim nego prethodni, jer im je cilj rušenje vlasti, a ne kozmetičke promene. On ističe i da učestvuje više društvenih grupa, te da su demonstranti spremniji na nasilje kao odgovor na represiju vlasti.
- Verujem da je verovatnoća kolapsa režima veća od 50 odsto - rekao je Danilov.
S druge strane, Dejvid Bater iz londonskog Četam Hausa upozorava da je režim oslabljen, ali da i dalje raspolaže snažnim represivnim aparatom i jakim unutrašnjim bezbednosnim snagama.
- Verovatno će pokušati da izdrži pritisak i ponudi određene ustupke - kaže on.
Aleksander Palmer iz Centra za strateške i međunarodne studije smatra da protesti mogu srušiti režim, ali da su šanse i dalje na strani vlasti.
- Kombinacija ekonomskih i bezbednosnih kriza čini režim krhkijim, ali je on u prošlosti pokazao izuzetnu otpornost - istakao je Palmer.
Moguća strana intervencija
Tramp je 8. januara ponovo zapretio da će Iran "veoma snažno pogoditi" ukoliko demonstranti budu ubijani, ostavljajući otvorenu mogućnost intervencije.
Danilov smatra da bi uništenje sedišta bezbednosnog aparata, od strane SAD ili Izraela, moglo da izazove raspad vladinih snaga. Ruohomaki, međutim, upozorava da je "venecuelanski scenario" mnogo teže primeniti u Iranu zbog brojnih logističkih razloga.
Džejmi Ši, analitičar za bezbednost iz Četam Hausa, ocenjuje da bi dodatni udari na iranske vojne objekte mogli da okupe građane oko režima i skrenu pažnju sa protesta na spoljnu pretnju.
Rusija i sudbina iranskog saveznika
Važan faktor u celoj jednačini ostaje Rusija, jedan od glavnih iranskih saveznika. Poslednjih godina ruski uticaj na Bliskom istoku slabi, naročito nakon što je Izrael naneo teške udarce iranskoj mreži saveznika i uništio veliki deo iranske protivvazdušne odbrane i oštetio nuklearna postrojenja u junu 2025. godine.
Rusija je dodatno izgubila uticaj padom režima sirijskog predsednika Bašara al Asada 2024. godine. Bater smatra da bi eventualni pad Hamneijevog režima bio negativan za Moskvu - gubitak saveznika, problemi u snabdevanju oružjem i mogući ekonomski udari, posebno u sektoru nafte.
Ruohomaki ocenjuje da je malo verovatno da će Rusija pomoći Iranu u gušenju protesta, ali da bi mogla ponuditi azil, kao što je to učinila Asadu.
- Rusija nije spasila Asada. Nije spasila Madura. Iran ne može da računa na Putina, jer je njihovo partnerstvo isključivo transakcione prirode - zaključio je on.
(Kurir.rs/Kyiv Independent/Preneo: V.M.)