"U svakoj ulozi tražim izazov i zrno radosti" Veliki intervju Danice Ristovski o porodici, unucima, karijeri i životnoj prekretnici
Glumica Danica Ristovskije ime koje u domaćoj kinematografiji i pozorištu već decenijama nosi težinu autentičnosti, posvećenosti i jedne specifične, otmene glumačke snage. Ona je umetnica koja sa istim žarom pristupa Brehtu na pozorišnim daskama, kompleksnim filmskim dramama i televizijskim formatima koji zahtevaju neverovatnu brzinu i preciznost. Publika ove zime ima priliku da je vidi u tri potpuno različita, a podjednako zahtevna projekta: kao strogu, ali pravičnu mati Efimiju u seriji "Zvaćeš se Varvara", kao frizerku Slavicuu filmu "Saučesnici", i u jednoj atipičnoj, negativnoj ulozi u telenoveli "Nasledstvo".
U razgovoru za "TV Ekran" Danica nas vodi kroz proces kreiranja likova, otkriva kako se spremala za ulogu monahinje, ali i iskreno govori o ličnim izborima, unucima i detinjoj strasti prema glumi, koja ni posle toliko godina ne jenjava.
Proteklog vikenda na Superstar kanalu počelo je emitovanje serije "Zvaćeš se Varvara". Koliko je za vas kao iskusnu glumicu ovo bilo novo iskustvo?
- Uloga je zaista veoma zanimljiva, pre svega jer je to prvi put u mojoj karijeri da igram monahinju. To je jedna nesvakidašnja rola u svakom pogledu - interesantna, beskrajno potentna i duboka. Kad sam dobila ponudu, mnogo sam se obradovala, ali negde mi je bilo i jasno zašto je izbor pao na mene. Ne mogu da budem lažno skromna, verujem da je to pre svega zbog glumačkog umeća, ali i činjenice da ja često igram te takozvane apartne uloge. Bez obzira na to da li su velike ili male, one su uvek upečatljive i publika me po njima pamti. Mati Efimija je upravo takva - lik koji nosi težinu i specifičnost koja se ne sreće svakog dana.
Kakav je bio vaš prvi utisak kad ste pročitali scenario Miloša Radovića?
- Veličanstven. Epizode sam pročitala u jednom dahu i sigurna sam, iako to ne mogu stoprocentno da tvrdim, da ih je i Miloš Radović napisao u jednom dahu. Oseti se taj žar mašte, taj napon energije. Takav splet okolnosti i preokreta ne konstruiše se hladne glave, već u naletu inspiracije, iako se, naravno, ovakav scenario mora dobro promisliti pre nego što se reči uobliče na papiru.
Priprema za ulogu monahinje zahteva specifičnu vrstu istraživanja. Jeste li imali priliku da upoznate žene koje su se odlučile na takav životni put?
- Dosta sam se spremala, zaista. Imala sam to dragoceno iskustvo da prisustvujem samom činu monašenja. Reč je o sestri moje prijateljice, slikarki koja se pre više godina zamonašila u Preradovcu, manastiru u okolini Kragujevca. Ona je sada sestra Ana. Prisustvovala sam tom činu i kasnije sam odlazila tamo nekoliko puta. Ne mogu i ne smem da govorim o njenim osećanjima, to je njena tajna, ali mogu da kažem da sam ja to doživela veoma emotivno. Dok se ona venčavala kao Hristova nevesta i odlazila u duhovni život, razmišljala sam o tome koliko je ljubavi potrebno njenim najmilijima da je puste, da sada pronađu drugi put ka njoj. To je pre svega čin ogromne ljubavi. Pored tog ličnog iskustva, mnogo sam čitala i istraživala o životima monahinja - i onih koje su poznate kao istorijske ličnosti i onih savremenih. Bilo mi je važno da precizno odredim motivaciju svog lika.
Manastir gde je snimana serija "Varvara"
Šta je, dakle, motivisalo vašu Efimiju da obuče mantiju?
- To je ključno pitanje. U svetovnom životu ona je bila frizerka, ali nemamo mnogo podataka o tom delu njenog života. U dogovoru s rediteljem, predložila sam i odlučila da je ona postala monahinja iz lične samospoznaje, iz čiste želje da to bude. Kod nje nema nikakvog životnog ekscesa ili traume koja ju je oterala u manastir. To je važno kao kontrast, jer dve glavne junakinje, Milena i Mina, imaju velike životne ekscese i manastir im u jednom trenutku postaje utočište, beg od vrtloga užasne stvarnosti. Želela sam da mati Efimija bude neko ko ima jedinstven pristup Bogu, da njena misija bude da pomogne onima koji su zalutali da izađu na pravi put. Taj pravi put podrazumeva osvešćenje od života koji tišti i ubija. U manastiru svaki čovek, pa i posetilac, oseti tu drugu energiju, oseti mir. Manastiri su uvek smešteni u okrilje prirode, a ja lično prirodu izuzetno poštujem i verujem u njenu isceliteljsku moć.
Kako ste se osećali kad ste prvi put obukli kostim? Da li kostim zaista menja "hod" glumca?
- Kao glumica, uvek se osećam svečano kad obučem kostim. On postaje deo mene, deo mog bića, jer svakom ulogom otvarate neki novi prozor u sebi. Osvetlite ga onoliko koliko želite i koliko ste spremni da se otvorite, ali ne treba sve prezentovati - nešto mora ostati i tajna. Kostimska proba je uvek inspirativna. Za Efimiju smo osmislili jedan specifičan detalj - ona nosi kaiš spušteno, pomalo muški. Čak nam je jedan monah u manastiru rekao: "Pa ne nosiš dobro kaiš", na šta sam ja odgovorila da je to njen specifikum. Ona je atipična na prvi pogled. Tu je i kapa... Ali nema tu neke skrivene tajne ispod odore, tajna postoji samo u odnosu na događaje u seriji.
Gde ste snimali seriju?
- Manastir se nalazi u blizini Paraćina i zanimljivo je da je on zaštitnik dece, što daje lepu simboliku, iako su junakinje mlade devojke, a ne deca. Iako je to u stvarnosti muški manastir, mi smo ga "pretvorili" u ženski. Mati Efimija je spolja čvrsta, često deluje grubo, ali u ključnim scenama se vidi koliko je zapravo osetljiva. Ona na svojim leđima nosi teret sudbina svih svojih monahinja. Uči ih da same moraju doneti odluku. Postoji jedna rečenica koju im kaže: "Sam moraš iz glave da oteraš đavola da bi bio čovek."
Igrate i u filmu "Saučesnici", čija je premijera bila 14. januara. Kakva je to priča?
- To je potpuno drugačiji projekat. Reč je o jednom začaranom krugu iz kojeg se, bojim se, niko neće izvući. Junaci ovog filma trpe posledice svojih odluka. Smatram da je svaka odluka stub života, a ovde likovi žive teške posledice svojih dela. Radujem se premijeri i tom trenutku kada mi autori predajemo delo publici. Nadam se da će nas publika čvrsto zagrliti.
Zanimljivo je da i u ovom filmu, kao i u predistoriji lika iz "Varvare", igrate frizerku?
- Da, verovali ili ne (smeh). U "Varvari" sam bivša frizerka, a ovde igram frizerku Slavicu. To je jedina veza, sve ostalo je drugačije. U "Saučesnicima" je to, rekla bih, jedna fantastična epizoda. Slavica je žena s puno malera, a film je pun preokreta.
Mnogi glumci kažu da su epizodne uloge teže od glavnih. Slažete li se s tim?
- Meni ništa nije teško kad je gluma u pitanju. Mnogi veliki glumci tvrde da su epizode teže jer imate manje prostora, ali kada imate veliku ulogu, imate više vremena da razvijate lik, da iznenađujete, da igrate iz kontre. Ipak, ja se radujem svakoj ulozi. Smatram da se i od male uloge može napraviti remek-delo. Uloga Slavice nije toliko mala. Ona je žena kojoj je muž poginuo u saobraćajnoj nesreći koja je okosnica filma. Međutim, da bi prestala da životari, ona donosi odluku nadajući se da će joj život biti bolji, bar u materijalnom smislu. Ulazi u zavet ćutanja i uklanjanja dokaza. Ne branim je. Neke likove ne treba braniti, treba ih razumeti. Ja je razumem - posle godina sastavljanja kraja s krajem, ukazala se prilika. Ljudskost je relativna kategorija i zavisi od toga šta ko smatra ljudskim. Na publici je da donese zaključak.
Ne bežite ni od formata telenovela i sapunica, trenutno vas gledamo u "Nasledstvu". Kako gledate na taj žanr i brzinu rada koju on zahteva?
- Zašto bih bežala od nečega što je uspešno i što narod voli? Prvu veliku ulogu u telenoveli dobila sam na kastingu i od tada se ta priča razvija. Pisac Žarko Jokanović piše za mene, poznaje me i kao glumicu i kao osobu. Tu nema ničeg spornog. To jeste veliki glumački trening. Milica Milša i ja se samo pogledamo i razumemo se. Nema prepreke koju ne mogu da savladam da bih došla spremna na snimanje. Jeste brzo, snimi se mnogo scena dnevno, ali ništa se ne snima nekvalitetno, samo je način rada drugačiji. U seriji "Nasledstvo" igram ulogu kakvu u životu nisam igrala - mislim da je ona najnegativnija ličnost u seriji! I verujte mi, zabavljam se beskrajno. Prednost telenovela je što kroz jednu ulogu proživite ogroman broj situacija i emocija. Ako ne postoji radost stvaranja, onda se mučite. A ja se nikad ne mučim u procesu. Uvek nađem zrno inspiracije.
Kad se osvrnete na svoju bogatu karijeru, šta je bilo vaša prekretnica?
- Ne bih mogla da izdvojim jednu ulogu kao prekretnicu. U životu svakog glumca postoje periodi kad se puno radi i periodi zatišja. Ali možda je ključna bila moja borba za povratak na scenu nečim što me beskrajno inspiriše, a to je predstava "Svakodnevno pozorište" u BDP. To je bilo totalno pozorište jednog glumca, inspirisano Brehtovim songovima. Još kao studentkinja sam intuitivno osetila vezu s Brehtom. Privlači me to poigravanje iluzije i stvarnosti. Kroz njegove songove otkrila sam svoju glumačku snagu i humor. Za mene su ti songovi glumački eliksir - na malom prostoru od nekoliko strofa ispričate ceo ljudski život i iskažete životnu mudrost.
Šta je za vas, na kraju dana, gluma?
- Način prisustva u životu. Kreativnost. Imala sam sreću da ono što je u meni postojalo nagonski još od detinjstva uspem da opismenim i pretvorim u veštinu. Možda mnogi glumci to neće da priznaju, ali ja volim da sam u centru pažnje i da vladam publikom. Za to su potrebni veština, hrabrost i duboko promišljanje. Verujem u sebe, u timski rad i umetnost kao nadgradnju života.
Pomenuli ste detinjstvo. Kad se rodila ta želja?
- Otkad znam za sebe. Uvek sam pričala sama sa sobom igrajući različite likove iz bajki, basni, ciklusa narodnih pesama. Moja mama je bila profesorka srpskog, pa su moji heroji bili hajduci, uskoci, Vinetu... Nisam tada znala da je to neka vrsta terapije, danas kažu da je dobro pričati sam sa sobom (smeh). Ja to radim ceo život. Ne bih ništa menjala. Nikada nisam osećala da je ženama u glumi teže, iako je dramska literatura istorijski više potčinjena muškarcima. Treba igrati sve. Veliki glumac u svemu pronađe izazov.
Za kraj, koliko vas je promenila uloga bake?
- To je posebna vrsta ljubavi. Moja unuka Tatjana je nedavno napunila tri godine, a Bogdan pet. Oni su samostalni, slatki, veseli. Kad god odlazim od njih, već pri prvom koraku razmišljam kad ću ih ponovo videti. Srećna sam i zbog svojih sinova, Jovana i Petra. Petar je uspešan reditelj, nasledio je dar, ali pre svega sam srećna što su obojica pronašli svoj put i što su kreativni i ostvareni ljudi.