Drama u rudniku Lubnica! Tone uglja zatrpale Dragana, miner Nenad u poslednjem trenutku uspeo da mu spase život - jedna varnica delila ih od eksplozije! (Foto)
Duboko u metanskoj jami rudnika Lubnica, pod svetlom lampe koja treperi na šlemu, Nenad Đorđević (32) iz Zaječara učinio je ono što se ne uči - da reaguje čovečno i srcem. Kada su se na njegovog kolegu Dragana Nikolova obrušile tone uglja, bez oklevanja je krenuo da ga izbavi, iako je znao da metan ne oprašta ni varnicu i da se život meri sekundama.
- Dok smo radili na obradi otkopa, sa boka se na mog kolegu Dragana, jamskog kopača, srušila izvesna količina uglja. Nisam imao kad da razmišljam. Samo sam se probio do njega i počeo da ga vadim - priča Nenad.
Mladi miner ni sekunda nije gubio vreme. Bez ikakve dodatne opreme, samo sa srcem većim od straha, probio se do kolege i u mraku jamskih hodnika, gde svaki dan može da bude poslednji, započeo trku sa vremenom.
"Sklonio sam mu ugalj s lica... inače mu ne bi bilo spasa"
- Morao sam da sklonim ugalj sa njegovog lica da bi došao do vazduha, inače mu ne bi bilo spasa. Napipao sam mu levu ruku i počeo da je oslobađam, a zatim i lice. Udahnuo je duboko, a ja sam ga uhvatio ispod mišica, podizao ga lagano. Malo je potrajalo, ali smo izašli bezbedno iz jame. Opasnost, posle tog obrušavanja nije stala, iz čela otkopa je pretilo novo obrušavanje. Bio sam uplašen, naravno, ali je adrenalin radio svoje i savest mi je govorila da moram da pomognem kolegi kome je život visio o koncu - kaže Nenad.
Ovaj mladi čovek, suprug Ive i otac malene Ene, veli da je bio i ranije u kritičnim situacijama, ali nijedna nije nalikovala ovoj.
- Kolega Dragan je i pre nesreće bio moj dobar prijatelj. Ništa se u našem odnosu nije promenilo ni sada, osim što je prijateljstvo jače, dublje - kaže mladi miner.
Zbog iskazane hrabrosti, na Vidovdan mu je, zbog ovog herojskog dela, predsednik Srbije Aleksandar Vučić uručio Zlatnu medalju za hrabrost "Miloš Obilić". A, on je odličje posvetio drugovima iz jame.
Četvrta generacija rudara
Nenad Đorđević je četvrta generacija rudara u porodici. Rudarili su i njegov otac Miroljub, deda Radoslav i pradeda Veljko, i u rudnicima Lubnica, Vrška čuka, Bogovina i nekadašnjem Podvisu, rukovodili proizvodnjom i bili uzor rudarima. Zato je i on, veli, ovde zbog časti, drugarstva i ljudskosti koja se u tami jame vidi jače nego na svetlu. U Rudniku Lubnica radi već 12 godina, poslednjih sedam kao palilac mina.
Solidarnost u rudniku mora da bude na visokom nivou. To uče od prvog dana kada dođu na posao jer rade u uslovima gde nema hitne pomoći, nema vatrogasne jedinice, nikog nema, sami su dole u mraku, 200 metara ispod zemlje. I sama pomisao na to izaziva nekom nelagodnost u stomaku.
Rudarima ovo mesto u kojem ne vide nebo iznad glava, ne vide sunce, budi svest da moraju da sarađuju. Tu su više porodica nego tim jer samo tako mogu svi, na kraju radnog dana, da izađu iz jame živi i zdravi.
Kurir.rs/ Novosti