MUKE RADOVE: Na noge ne može već 38 godina, ali rukama "hoda" i sve radi po imanju! Zdravi leže i lenčare, a on radi 12 hektara, vozi frezu, cepa drva (VIDEO)
Iako, od rane mladosti ne može na svoje noge, Rade obavlja većinu poslova u u domaćinstvu i na imanju koje se prostire na 12 hektara.
Uz sve to, Rade je uspeo da savlada stolarski i pintorski zanat, koji njemu i njegovim roditeljima, sa kojima živi, omogućuje dodatni prihod.
I pored teške sudbine, malo je toga, čini se, što Rade ne može sam sa jednom jedinom idejom da i on, kako kaže, nešto doprinese, da olakša posao ostarelim roditeljima. A trebalo je mnogo volje i truda da se pobedi ne samo bolest nego i sve prepreke pred kojima bi mnogi samo nemoćno stali.
- Što mogu da pomognem u sedećem položaju, ja radim, veli Rade koji tako cepa i drva. Svoju sudbinu ispričao je u emisiji Kvadratura kruga Branka Stankovića.
Dodaje i da mu je tako lakše da istraje protiv svoje teške bolesti nego da sedi besposlen. Rad ga ispunjava i čini mu se da bolest tako lakše podnosi, onu sa kojom se nosi punih 38 godina.
Lečenje, dodaje, nije pomagalo i ostao je bez mogućnosti da hoda.
Rade i njegova porodica obrađuju 12 hektara, malo voća, malo povrća... Sve sadnice na imanju sam je posadio i sam ogradio, svojim rukama. Živi sa starim roditeljima, ocem (73) i majkom (80). Veli i da otac može ponešto da pomogne, a majka teško osim onog po kući i da se spremi da se jede...
- Radi sam najviše, kaže ostareli otac za sina koji pored sveg posla drži i pčele.
Meštani ga poštuju, cene i vole. Kažu, čovek neiskvaren, velikog srca i duše koji ima neverovatnu volju za životom.
Rade je samouki stolar, sam je savladao stolarski zanat kojim se bavi uglavnom zimi i najčešće pravi košnice i ramove za pčele. Hteo je da se oproba i u pintorskom zanatu - da nauči da pravi burad kako se to nekad radilo.
Na pitanje za čim žali u životu, Rade odgovara sa osmehom: Da sam zdrav, postigao bih mnogo više...
Zima mu pada najteže, kao i samoća, jer ne može do rodbine u Sjenicu, pa se najviše druži s knjigom jer do njegovog sela internet još nije došao.
Slična sudbina zadesila i Milana
Druga priča, slična Radovoj, dešava se u mestu Donje Borine kod Malog Zvornika, kod Milana Kojića, koji je do svoje petnaeste godine bio potpuno zdrav dečak.
Kada je krenuo u srednju školu bolest ga je prikovala za invalidska kolica i potpuno mu promenila život. Milan tada nije klonuo duhom, niti je želeo da se prepusti sudbini. Snagom volje, upornošću i učenjem uspeo je da savlada jedan zahtevan zanat, koji mu je život učinio sigurnijim i smislenijim.
Milan ima SMA, spinalnu mišićnu atrofiju koja se ispoljila po završetku osnovne škole. U radionici uglavnom radi sve sam, a u kući pomaže ostarela majka.
Da popravlja računare i mobilne telefone izučio je potpuno sam, prvo iz knjiga a kad je došao internet onda je, veli, sve postalo lakše. Kao srednjoškolac učio je za tekstilca, a kad se razboleo okrenuo se novom zanatu.
- Mora čovek nešto da radi, kaže Milan dodajući da ga je to privuklo i da je potom sebe našao u toj tehnici. Narod iz čitavog kraja Milanu donose na popravku ne samo mobilne i računare, nego i televizore i sve kućne aparate.
Kurir.rs/RTS/Youtube Kvadratura kruga/Branko Stanković