"Život me je kroz teška iskušenja približio bogu" Ispovest operske dive Jadranke Jovanović kako je odlučila da se krsti u 31. godini, o Ordenu Frankofonije...
Jadranka Jovanović, istaknuta srpska operska diva, s karijerom dugom gotovo pola veka, nastavlja da niže uspehe kako na umetničkom, tako i na diplomatskom polju. Nastupala je na više od 120 svetskih operskih scena i njen doprinos kulturi nagrađen je prestižnim Ordenom Frankofonije, a u domovini dodelom nacionalne penzije. U ekskluzivnom intervjuu za Kurir Jadranka otvoreno govori o novoj nagradi, prenošenju znanja mladim talentima u operskom studiju nacionalnog teatra, kao i o svom ličnom, duboko intimnom putu ka duhovnosti i proslavi Uskrsa.
Nedavno vam je uručen Orden Frankofonije. Koliku težinu nosi ovo priznanje na međunarodnom nivou i kako sagledavate svoj dugogodišnji angažman u ovoj organizaciji?
- Orden Frankofonije je jedno od najznačajnijih međunarodnih priznanja u okviru međunarodne organizacije Frankofonija, koja obuhvata 88 zemalja iz celog sveta, a ima posebnu težinu upravo u parlamentarnom i kulturnom kontekstu. Dodeljuje se ličnostima koje su se posebno istakle u promociji vrednosti Frankofonije (solidarnost, demokratija, dijalog), širenju francuskog jezika i razvoju kulturne saradnje, jačanju međunarodnih odnosa i prijateljstva. Dobijaju ga državnici, parlamentarci, diplomate, umetnici i javne ličnosti.
Deset godina sam šef srpske delegacije Parlamentarne skupštine Frankofonije i taj moj angažman smatram najplodotvornijim delom svog poslaničkog delovanja, odnosno rada. Posvetila sam se Frankofoniji sa entuzijazmom, velikim radom i ogromnom ljubavlju. Praktično, za ovih 10 godina svaka dva meseca je bio neki značajan događaj, a između su uglavnom bile velike pripreme za svaki od njih. Pored mnogobrojnih međunarodnih zasedanja na kojima sam aktivno učestvovala, istakla bih sledeće: Srbija je tokom mog mandata, 2019. godine, pre svega promenila status od posmatrača u pridruženog člana, predstavljala sam Srbiju na predsedničkim i parlamentarnim izborima u Tunisu kao šef delegacije i jedini parlamentarac, uz ambasadore i lične izaslanike predsednika brojnih zemalja članica Frankofonije u okviru posmatračke misije Frankofonije. Bilo je to prvi put da Srbija učestvuje u ovakvoj misiji i to nam je donelo značajne poene. Osmislila sam i inicirala izložbu "Srbija u Frankofoniji", kojom se promovišu istorijske, kulturne i diplomatske veze Srbije sa frankofonim svetom. Izložba je prikazana u Montrealu, Nici, Beogradu i Novom Sadu.
Moj angažman je dodatno potvrđen i prisustvom svečanosti u Jelisejskoj palati, gde sam na lični poziv predsednika Makrona prisustvovala dodeli Ordena Legije časti tadašnjem generalnom sekretaru Frankofonije Žaku Krabalu. To je predstavljalo značajno priznanje i za Srbiju i njenu ulogu u frankofonoj zajednici. Sve to je navedeno u obrazloženju prilikom glasanja za dobijanje ordena na Birou Frankofonije od strane 33 člana, uz isticanje mojih umetničkih nastupa u operskim kućama frankofone zajednice. Ponosna sam na ovo priznanje, koje pre svega pripada - Srbiji!
Vaša impozantna karijera konačno je krunisana i u domovini, priznanjem za vrhunski doprinos kulturi. Ipak, poznato je da taj proces nije protekao sasvim glatko?
- Sve ono što sam tokom 45 godina stvarala u umetnosti, predstavljajući Srbiju na preko 120 operskih i koncertnih svetskih scena, mnogobrojnim inovativnim solističkim koncertima u zemlji i inostranstvu, krunisano je onim što mi pripada - nacionalnim priznanjem. Čak i da ga nisam dobila, a dobila sam ga iz trećeg pokušaja - ono mi pripada. Ipak, ostaje upamćeno da je komisija Udruženja muzičkih umetnika Srbije, čiji sam član 45 godina, sve učinila da me čak dva puta, na dva konkursa, ne predloži Ministarstvu kulture. Primenili su tajno glasanje prvi put otkad se dodeljuju nacionalna priznanja baš u mom slučaju. A zna se kako se organizuje tajno glasanje, pogotovu kad imate kandidata sa ubedljivo najvećom biografijom.
Svoje bogato iskustvo već godinama nesebično delite s mlađim generacijama kao mentor operskog studija Narodnog pozorišta. Kako ocenjujete rad s mladim talentima danas?
- Šest godina sam mentor operskog studija "Borislav Popović" Narodnog pozorišta u Beogradu. To je jedno izuzetno iskustvo, rad s mladim pevačima i njihovo usmeravanje na težak i prelep umetnički put. Savetujem ih, nesebično im dajem sve svoje znanje i iskustvo, pripremam uloge s njima, korigujem ih, učim ih svemu na sceni i iza nje. Do sada sam imala nekoliko izrazito talentovanih i disciplinovanih polaznika. Ono čega sam imala najmanje jesu izraženi karakter i ličnost. Ali ta kategorija ljudi je oduvek bila u manjini, otkad je sveta i veka. Mnogo toga sam i sama naučila radeći s mladim ljudima, bilo je divnih kreativnih radosti, ali i opomena i pedagoškog korigovanja, što je takođe normalno za mladost. Htela bih da spomenem neke od projekata koje smo realizovali, kao što je sjajna predstava za decu, i ne samo za njih, "Snežana i sedam patuljaka", zatim predstava "Kavalerija rustikana", Mocartova opera "Tako čine sve", mnogobrojni koncerti.... Trenutno intenzivno pripremamo Mocartovu operu "Čarobna frula", koja će premijerno biti izvedena 26. aprila u Narodnom pozorištu.
U susret najvećem hrišćanskom prazniku Uskrsu, ne možemo a da se ne osvrnemo na vaš lični duhovni put, koji je bio prilično jedinstven. Šta vam praznici danas znače?
- Moje detinjstvo je proteklo bez obeležavanja Vaskrsa. Odrasla sam u ateističkoj porodici, nismo obeležavali ni Božić, ni Vaskrs, ni slavu, a nisam bila ni krštena. Prvi put sam ušla u crkvu kao devojčica, kada sam s roditeljima turistički boravila u Rimu. Bila je to poseta Crkvi Svetog Petra u Vatikanu, i to isključivo zbog interesovanja za to izuzetno umetničko i arhitektonsko delo. Moj put duhovnosti je tekao sporo, prirodno, bez bilo čijeg uticaja, bez prenošenja ličnih pogleda i iskustava drugih ljudi. Sama sam kroz to prošla, savladavajući sva iskušenja i životne prepreke, a bilo ih je mnogo i žestokih i nemilosrdnih. Život me je obožio! Krstila sam se sopstvenom odlukom i željom u 31. godini života. Od tada sam u svoju porodicu uvela obeležavanje svih hrišćanskih praznika, tiho, skromno i intimno. Poseban, snažan emotivni doživljaj imala sam prilikom posete Jerusalimu, na Bogorodičinom grobu, i to mi se zauvek urezalo u dušu. Ovaj Vaskrs će me zateći na godišnjoj skupštini evropskih šefova delegacija Frankofonije u Varšavi.
Imate li neke želje za naše čitaoce?
- Uz najlepše želje za najveći hrišćanski praznik, želela bih da se svaki čovek vrati dobroti u sebi i da je prepozna u drugima. Da je ne ignoriše, već upravo veliča! Pokušaj da se ona omalovaži i izjednači sa glupošću je nešto što se dugo provlači i čini da se ljudi od najvažnijeg civilizacijskog postulata svesno udaljavaju. A iz dobrote proističe sve, razumevanje, pravednost, tolerancija, odsustvo mržnje, što je toliko potrebno srpskom narodu. Srećan praznik, dragi moji Srbi! I uzmite se u pamet.
Bonus video: Kad Jadranka podigne publiku na noge