KINA POSTAJE ĐAVOLJI ADVOKAT AMERIKE ZBOG IRANA? SPREMA SE SAMIT TRAMP-SI! Analiza Darka Obradovića za Kurir: Teheranu je LIBIJSKI SCENARIO verovatna opcija
Dodajte Kurir u vaš Google izborDarko Obradović iz Centra za stratešku analizu napisao je za Kurir tekst o ratu koji su SAD i Izrael poveli protiv Irana krajem februara, a u očekivanju samita u Pekingu Si Đinpinga i Donalda Trampa, predsednika Kine i SAD, koji bi trebalo da se održi kasnije ovog meseca.
Tekst donosimo ovde u celini:
Nakon 67 dana konflikta, više od 26.000 pogođenih ciljeva, uz likvidaciju državnog vrha Islamske Republike, epilog započetih operacija se ne nazire.
Analize se kreću u skalama verovatnoće koje se menjaju na svakih nekoliko sati ukrštanjem primarnih i sekundarnih izvora.
Od početka rata, indeks geopolitičkog rizika diktiraju dva faktora – Trampove izjave i osiguravajuće kuće.
Fokus svetske javnosti nije više na brutalnom režimu u Teheranu, sponzoru terorizma i faktoru nestabilnosti Bliskog istoka, već je na slobodi plovidbe i transportu energenata kroz Ormuski moreuz.
Stanovišta koja prednost daju slobodnom protoku energenata u zamenu za prećutno tolerisanje aktivnosti Islamske Republike ignorišu realnost na terenu.
Iran decenijama zloupotrebljava diplomatiju dok u tajnosti razvija vojni nuklearni program, umnožava raketni potencijal, finansira terorizam i deo je anti-zapadne osovine.
Izrael, posle 7. oktobra 2023. godine, više nema luksuz da učestvuje u simuliranju diplomatije.
Aktivnosti Izraela u potpunosti odgovaraju njegovoj doktrini isturene odbrane.
SAD su delovale na osnovu obaveštajnih podataka.
Sukob u više faza
Ovaj konflikt od svog početka ima jasan obrazac eskalacije.
Početna faza koncentracije snaga bila je jasna poruka da SAD neće prihvatiti diplomatiju kao izgovor za kupovinu vremena.
U fazi demonstracije snaga Iran je dobio priliku da isposluje pravično rešenje zasnovano na međunarodnom pravu.
Kada je diplomatija propala usledilo je strateško iznenađenje.
Druga faza, koja je započela 28. februara, za cilj je imala jasnu demonstraciju moći i uništenje vojnih sposobnosti Irana.
Ni tokom narednih 37 dana intenzivnih vojnih operacija stvari nisu bile stihijske već planske.
Primera radi, dnevno je gađano više od 1.000 ciljeva, uključujući i pojedince iz vrha iranske vlasti.
To znači da je dnevno donošeno više od 1.000 odluka na osnovu obaveštajnih podataka i procene situacije.
Izrael je imao jasan cilj – unapređenje unutrašnje i spoljne bezbednosti.
Ulog SAD je globalna moć i potvrda statusa supersile.
Ostrašćenost u analizi operacije „Epski bes” zanemaruje neke od bitnih zaključaka.
Niko od rivala Amerike nije uspeo da osujeti napad na Iran
Operaciju niko od globalnih takmaca SAD nije uspeo aktivno da osujeti.
Rusija nije sprečila strateško iznenađenje svog saveznika; izostala je vojna i materijalna pomoć, kao da se zaboravilo da Iran od prvog dana podržava agresiju na Ukrajinu.
Kina je reagovala zatečeno i, po već sada dokazanom obrascu, demonstrirala je suzdržanost umesto odlučnosti u zaštiti strateškog saveznika.
Stvari se dodatno komplikuju blokadom Ormuskog moreuza.
Opet se na sav glas ukazuje kako Tramp nema plan i da su SAD nespremno ušle u rat.
Niko ko je stručan ne može da tvrdi da SAD nemaju plan i razrađen scenario.
Mislim da je razvoj situacije proširio dimenziju sukoba.
Direktna dimenzija sukoba je prinuda Irana da se liši nuklearnih ambicija i sposobnosti.
Sve ostale ciljeve postigli su izraelsko-američki vojni udari.
Predsednik Tramp je po pitanju nuklearnog oružja nepokolebljiv.
Američke uslove, bar u ovom trenutku, nema ko da prihvati jer Iranom upravlja hunta okupljena u Korpusu čuvara Islamske revolucije; zapravo, Pazdarani imaju potpunu kontrolu.
Oni čuvaju ideološku postavku Islamske revolucije po cenu Islamske Republike.
Mogući ishod je da će izgubiti i revoluciju i republiku.
Konflikt je u fazi kombinovanog pritiska.
Svakog časa može započeti novi ciklus vazdušnih udara.
Šta Teheran i Vašington očekuju od blokada u Ormuskom moreuzu?
Teheran se uzda da će blokada Ormuskog moreuza podstaći pritisak saveznika na Trampovu administraciju, dok se Vašington uzda da će potpunom ekonomskom blokadom pogoditi „dve muve” jednim udarcem.
Prvo, dodatno će doprineti unutrašnjem rasulu i kolapsu finansijskih temelja režima.
Drugo, blokadom će poremetiti snabdevanje Kine energetnima.
Da razvoj događaja postaje geopolitičko poprište sukoba, potvrđuju nam sankcije SAD prema nekoliko kineskih entiteta uključenih u trgovinu iranskom naftom.
Kina je odlučno odbacila američke sankcije.
Ovaj kineski protest je u potpunosti irelevantan ukoliko SAD dosledno budu držale pomorsku i ekonomsku blokadu.
Uvod u samit u Pekingu
Zanimljiv uvod u samit Tramp–Si, koji će se odigrati za desetak dana u Pekingu.
Budući scenariji kreću se u domenu skala verovatnoće.
Malo je verovatno da će Iran prihvatiti sve američke zahteve, naročito zbog uzajamnih bezbednosnih garancija koje uključuju Izrael.
Kao realniji čini se scenario slabljenja vlasti do trenutka aktivne faze zbacivanja putem puča, oružane pobune ili „unutrašnje” tranzicije.
Sankcije obično konsoliduju bezbednosni aparat iz razloga što podižu vrednost monopola u pogledu preraspodele resursa.
Ali kombinacija spoljnih udara (bombardovanje) i pobuna na terenu, po pravilu ovakve režime obaraju.
Libijski scenario, kao vid fragmentacije teritorije koju kontroliše pazdaranska hunta, zvuči kao najbolja i verovatna opcija.
Ta opcija zahteva vreme, dok blokada ostaje na snazi.
Za kraj, ne treba isključiti aktivniju ulogu Kine koja ima mogućnost da posreduje.
U tom slučaju, ona postaje američki đavolji advokat, a BRIKS dobija još jedan pečat na svoju disfunkcionalnost.
(Kurir.rs)