Na Biljinim rukama je rođen čitav jedan grad, na svet donela 90.000 dece: Babica iz Novog Pazara 42 godine gleda prve sekunde života, njena ispovest dira u srce
Dodajte Kurir u vaš Google izborČak 90.000 beba došlo je na svet na rukama Biljane Vasiljević (62), novopazarske babice, kojoj je porodilište drugi dom, a svaki prvi plač novorođenčeta najveća radost i životna nagrada!
U vremenu kad se profesije često menjaju, priča Biljane Vasiljević ostaje svedočanstvo posvećenosti, humanosti i neprocenjive snage jednog poziva. Još kao mlada medicinska sestra, odmah po završetku srednje škole, na Ginekološko-akušerskom odeljenju u Novom Pazaru počela je da volontira, ali je vrlo brzo, već u martu 1984. godine, stupila u radni odnos ne sluteći da će tu provesti čitav radni vek.
- Od tada pa sve do sada porodilište u Opštoj bolnici u Novom Pazaru moj je drugi dom - kaže za Kurir Biljana, koja je, pored toga što je babica s višedecenijskim stažom, i majka dva stomatologa Borisa i Uroša, ali i baka Pavla i Milice:
- Oduvek sam se vodila našom starom - čini dobro i dobru se nadaj. Jako sam emotivna i brižna i tuđe probleme, brige, strepnje uvek pokušavam da rešim ili bar ublažim na svaki način.
Baš otuda se i rodila želja da postane medicinska sestra akušerskog smera iliti popularno - babica.
Proglašena za najbolju babicu
- Biti babica je posebno teško, ali i lepo istovremeno. Iza mene su 42 godine rada u porodilištu. Dovoljno je samo da zamislite... U svakoj smeni slušate plač novorođenčeta, vidite rađanje novog života - kroz osmeh veli Vasiljevićeva, koja je za svoj rad nagrađena prestižnim priznanjem "Dušica Spasić" i proglašena za najbolju babicu za ovu godinu:
- Kad vratim film, shvatim da je od tada do danas na moje ruke na svet došlo oko 90.000 beba! Onda stanem, zamislim se, pa kažem: "Bože dragi, baš sam ponosna i srećna!" To je čitav jedan grad!
Biljana ističe da je uvek svesna svojih obaveza, uloge, zadatka. I sve uz želju da svakoj ženi pomogne.
- Veoma sam staložena u svim situacijama. Bilo da je sve u najboljem redu ili je pak krenulo po zlu. Uvek kažem da je porođaj nešto što zahteva timski rad. Na samom prijemu pacijentkinje morate osetiti da prepoznate njenu psihičku spremnost za saradnju i samim tim izabrati pristup. Potrebni su osmeh, ohrabrenje, toplina u pogledu i ulivanje poverenja da ono što sledi nije ništa strašno, već nasuprot tome - bolno, ali izdrživo! I najlepše! S verom u Boga i saradnjom dolazimo do onog najlepšeg oglašavanja kroz plač koji nam kaže "stigao sam ili stigla sam i ja na ovaj svet"!
A svaki odlazak iz smene za babicu, kaže Biljana, često je pun razmišljanja i sumiranja rezultata rada.
- Stres je naš saveznik, a plač novorođenčeta najveća radost koju doživljavamo kao nešto posebno. I danas, nakon pune 42 godine staža, sa istom voljom i žarom obavljam najlepši poziv u zdravstvu, a već koliko sutra, u smeni opet ću biti prva koja će se rukovati s novim životom, najčistijim bićem na planeti - bebom. Malo li je? Ponosna na sebe i svoj poziv, nikad se ne bih menjala ni sa kim. Uvek ću biti babica Bilja!
Sećanja blede, ali majke ne zaboravljaju
Vasiljevićeva priznaje i da s godinama blede i sećanja i uspomene, te je teško setiti se svake pacijentkinje i bebe. Ali one pamte. I jave se.
- Lepo je kad vam neka majka kaže: "Evo, ovo je tvoje dete. Pogodila si kad si rekla na rođenju da se rodio mali fudbaler jer on to sada jeste." Ne mogu opisati niti sakriti sreću kad mi se jave i kad kažu koliko sam im značila.