"HAŠKI TRIBUNAL JE ŽELEO DA MLADIĆ TAMO UMRE" Gosti emisije "Usijanje" o poslednjim danima generala Ratka Mladića
Dodajte Kurir u vaš Google izborRatko Mladić, nekadašnji komandant Vojske Republike Srpske i haški osuđenik, preminuo je u 84. godini u pritvorskoj jedinici u Hagu. Posle više moždanih udara i zahteva porodice da mu se lečenje dozvoli u Srbiji, to mu nije omogućeno. Nije mu omogućeno ni da umre u svojoj zemlji.
Mladić je bio komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske od 1992. do 1995. godine. Za vreme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini komandovao je nizom ključnih vojnih operacija. U junu 2021. godine pravosnažno je osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Ako se prisetimo njegovog hapšenja, Haški tribunal je u julu 1995. godine izdao nalog za privođenje Mladića, a u julu 1996. izdat je međunarodni nalog za hapšenje. Lišen je slobode 26. maja 2011. godine u selu Lazarevo kod Zrenjanina.
Šta je obeležilo život i rad osuđenog generala, a šta je uzrokovalo smrt, u večerašnjoj emisiji "Usijanje", analizirali su Vjerica Radeta, potpredsednik Srpske radikalne Stranke, Aleksandar Cvetković, predsednik Srpskog porekta obnove, dr Rajko Petrović, naučni saradnik Instituta za evropske studije i Milan Jolović, general.
- Slavni srpski general Ratko Mladić danas je, praktično, ubijen u Haškom tribunalu, a saučesnik u njegovom ubistvu je Boris Tadić. Treba da se prisetimo da je Boris Tadić 26. maja 2011. godine izručio Ratka Mladića Hagu. Sećamo se i konferencije koju je tada održao na engleskom jeziku i obraćanja Ketrin Ešton: "Draga Keti, evo i ovo smo završili" i tako dalje. Pitanje je zašto nisu dozvolili da se Mladić leči u Srbiji ili bar da poslednje dane života provede u svojoj zemlji - rekla je Radeta.
"Haški tribunal nije imao milosti prema Mladiću"
Tema odgovornosti tadašnje vlasti za izručenje Ratka Mladića Haškom tribunalu ponovo je otvorena nakon njegove smrti. Voditeljka emisije Silvija Slamnig se osvrnula na odluku iz 2011. godine, kao i na tadašnje izjave Borisa Tadića o hapšenju generala i saradnji Srbije sa Tribunalom.
- Zato je Boris Tadić jedan od najvećih izdajnika srpskog naroda zbog isporučivanja četvorice srpskih junaka Haškom tribunalu. To nije ni strogo ni oštro, već jednostavno predstavljaju činjenice. Haški tribunal je želeo da Ratko Mladić tamo umre. Nisu ga osudili na smrt, već na doživotnu robiju, ali su želeli da ta njegova doživotna kazna praktično bude i njegova smrt u Haškom tribunalu. Zato nije bilo ni govora o tome da će ga pustiti, bez obzira na to koliko se vlast u poslednje vreme trudila i koliko je zahteva upućeno. Već nekoliko godina imamo i druge haške zatočenike o kojima se gotovo ništa ne zna, jer se nalaze u uslovima koji su potpuno neprimereni vremenu u kojem živimo - kaže ona.
Pitanje zdravstvenog tretmana Ratka Mladića u Hagu otvorilo je i dilemu o tome da li je u njegovom slučaju bilo prostora za drugačiji, humaniji pristup.
- Pitanje humanizma nekog suda, a posebno zatvora, možda i nije sasvim adekvatno. Možda sebi u ovom trenutku dozvoljavamo da budemo previše ostrašćeni i radikalni. Kažem, možda kao nacija moramo da sagledamo činjenice. Često smo politički zaneseni, pa nas onda neke stvari iznenade. Mnogi zatvorenici koji su osuđeni na doživotnu robiju u bilo kojoj zemlji na svetu ne dobijaju mogućnost da izađu iz zatvora. Zašto bi osuđeni general imao drugačiji tretman od drugih ljudi koji služe doživotnu kaznu - istakao je Cvetković.
- Znamo da je bio u bolnici i znamo da je doživeo moždane udare. To su činjenice koje su nam poznate. Nekako mislim da previše pažnje obraćamo na one koji su osuđeni, a premalo na žrtve. Mislim da je general Mladić žrtva rata. Bio je komandant koji je ostvario vojne uspehe i čije mu vojne titule pripadaju u smislu zaštite naroda za koji se borio. Međutim, ono što mu takođe pripada jeste odgovornost kao komandanta, ukoliko je ta odgovornost postojala. Kao što, recimo, takva odgovornost, nažalost, nije utvrđena u slučaju Nasera Orića - kaže on.
Petrović se osvrnuo na Mladićevo odrastanje, školovanje i vojnički put, ukazujući na okolnosti koje su, prema njegovom tumačenju, oblikovale njegov životni poziv.
- Ako pogledamo istoriju ratova koje je vodio naš narod, vojna lica su uvek bila popularnija i omiljenija u narodu od političkog rukovodstva. U Prvom svetskom ratu, recimo, mnogo više ljudi glorifikuje Stepu Stepanovića i Živojina Mišića nego regenta Aleksandra Karađorđevića. To je, rekao bih, deo našeg narodnog bića. Ratko Mladić je, pre svega, čovek rođen u Kalinoviku, u Hercegovini, na prostoru današnje Republike Srpske, kao ratno siroče. Njegov otac bio je pripadnik partizanskog pokreta i stradao je, što je verovatno značajno uticalo na to da i sam izabere vojni poziv. Školovao se u Beogradu, a njegova država tokom većeg dela života bila je Jugoslavija. Bio je najbolji u svojoj klasi na akademiji - naveo je Petrović.
- Za početak, to je čovek koji nije pogazio zakletvu datu Jugoslovenskoj narodnoj armiji da će braniti tu zemlju, nezavisno od ideologije titoizma i svega ostalog. Govorimo o jednom moralnom činu. Učestvovao je na početku sukoba u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, kao oficir JNA. Posle toga, naravno, znamo kako je tekao rat. Po mom skromnom mišljenju, vrlo često se potpuno zanemaruje biografija Ratka Mladića kao generala, koju je, recimo, veoma dobro napisao moj kolega iz jednog od istorijskih instituta, Bojan Dimitrijević. Potpuno se stavlja po strani period od 1992. do jula 1995. godine. Operacija iz 1995. nije bila jedina vojna operacija u kojoj je Ratko Mladić bio glavnokomandujući. Tu su bili i Koridor 1992. godine, odnosno povezivanje zapadnih Srba sa maticom, zatim Koridor 1993, Igman 1994, Trnovo 1994. i brojne druge operacije - podsetio je.
"Mladić me je tri puta prevremeno unapredio"
Jolović je emotivno govorio o svom odnosu sa generalom Mladićem, ističući njegovu ulogu u njegovom vojnom napredovanju i ličnom životu.
- Iskreno rečeno, teško mi je palo. Voleo sam generala Mladića, on je bio moj komandant. On me je profilisao kao oficira i komandanta. I danas sam u dobrim odnosima sa njegovom porodicom, družim se sa njegovim sinom Darkom Mladićem. Kada bi general zvao iz Haga, razgovarali smo telefonom i razmenjivali iskustva. Tokom rata me je tri puta prevremeno unapredio. Najveće priznanje koje jedan oficir može da dobije jeste upravo prevremeno unapređenje - naveo je Jolović.
- Prvi put me je unapredio tokom izvršenja zadatka, 1993. godine, u operaciji "Lukavac 93". Tada smo dobili uzbunu na frontu, uz informaciju da je general bio u okruženju. Sa delom svoje jedinice, sticajem okolnosti, prvi sam reagovao i pritekao mu u pomoć. Pre toga smo se upoznali, ali me on tada nije prepoznao. Nosio sam šlem i pancir, pa mi se čin nije video. Na samom položaju me je prvi put unapredio zbog izvršenja zadatka. Mi, pripadnici specijalnih jedinica, imamo poseban kodeks ponašanja, uključujući i odnos prema neprijatelju. Izuzetno cenimo i poštujemo hrabrost protivnika. Svoje specijalce sam učio da se zarobljena neprijateljska zastava mora poštovati. Najveći uspeh u ratu jeste zarobiti neprijatelja živog, mnogo veći nego ubiti ga. Često sam se sretao sa generalom Mladićem na frontu, jer je moja zona dejstva obuhvatala čitav prostor Republike Srpske. Bio sam pripadnik manevarske specijalne jedinice. General je izuzetno cenio i poštovao nas specijalce zbog naše hrabrosti, odvažnosti i kodeksa koji smo gradili - za Kurir televiziju, zaključio je Jolović.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
Kurir.rs