Beograđanka na Prokopu pozajmila 500 dinara nepoznatoj ženi za kartu: Mislila da je prevarena, a onda je na veliki praznik usledio šok
Dodajte Kurir u vaš Google izbor- Beograđanka je pozajmila nepoznatoj ženi 500 dinara za kartu do Kolašina, iako su mnogi mislili da je reč o prevari.
- Nekoliko dana kasnije, na Vidovdan, novac joj je vraćen uplatom na račun.
- Događaj je za nju bio dokaz da poštenje i dalje postoji, uprkos sumnjama okoline.
Jedna naizgled obična situacija na železničkoj stanici Prokop u Beogradu, kada je Beograđanka nepoznatoj ženi pozajmila 500 dinara za kartu do Kolašina, pretvorila se u lekciju o poštenju. Iako su očevici smatrali da je reč o prevari, putnica je održala obećanje i uplatila dug na račun, dokazavši da nevidljive veze i crnogorsko čojstvo i dalje postoje.
Voz od Beograda do Bara ide od 1976. godine, ali platni promet između Srbije i Crne Gore - ne ide. A rešenje može biti jednostavno - banke u obe države treba da zaključe bilateralne ugovore o otvaranju računa preko kojeg bi se plaćale poslovne transakcije.
Kao i uvek, za rešenje problema mora da postoji dobra volja i da se "prokopaju" kanali poslovanja.
"Nije imala više para u novčaniku i pitala je za pozajmicu"
I kada sam već kod Prokopa, ne mogu a da se ne setim događaja od pre mesec dana, kada sam čekala u redu da kupim voznu kartu za Bar.
Moja "direktna finansijska transakcija", koja je počela u Prokopu, mnogo je više od obične uplate novca, jer je u nju utkano zamalo prevaziđeno crnogorsko čojstvo.
Red se otegao - mnogi čekaju da kupe kartu za voz koji tek što nije krenuo, pa tako i usplahirena žena koja je bila ispred mene. U žurbi je, gleda na sat. Zadržava se malo duže na šalteru i onda se u panici okreće i pita ljude u redu hoće li neko da joj da 300 dinara, koliko joj nedostaje za kartu.
Nije imala više dinara u novčaniku, a nema ni menjačnice u kojoj bi razmenila novac.
Kako to biva ovih dana, većina je bila udubljena u svoje telefone, možda i nisu čuli da im se obraća.
Izvadila sam novčanik i pružila joj 500 dinara, jer nisam imala sitno. Ona zahvaljuje i traži broj mog tekućeg računa kako bi mogla da mi uplati novac, s obzirom na to da u Crnu Goru nisam putovala tog dana.
"Slikala" je moju karticu, uzela broj telefona, zahvalila mi, rekavši da putuje za Kolašin i da će mi pare biti uplaćene. Rekoh da nije ni važno, ali je ponovila - novac će mi svakako biti vraćen!
Još jednom mi je zahvalila i krenula ka svom peronu. Ja ostadoh da čekam.
Oni koji je do maločas nisu ni čuli da im se obraća, bili su spremni da mi dele savete - nije trebalo da joj dajem karticu, ni broj telefona i slično.
"Nije sve prevara i nisu svi ljudi pokvareni"
To mi, međutim, u tom trenutku nije bilo ni važno, niti sam razmišljala o tome da li sam mudro postupila. Uzdala sam se u čojstvo jer je, ipak, Kolašin "mala varoš, ali fina", kako je taj grad opevan u pesmi.
Ja sam, dva dana kasnije, onom prugom s početka teksta došla u Bar. Ostala sam tamo nekoliko dana, vratila se u Beograd, ali nisam proveravala promene na svom tekućem računu. Kao da sam se plašila da, ipak, neću ugledati uplatu.
Ali, baš na Vidovdan - kada se, kažu, sve vidi - dok sam proveravala istorijat promena na računu zbog nadolazeće rate kredita, ugledala sam uplatu od 500 dinara. Ime mi nije bilo poznato, ali nisam ni posumnjala da je upravo od žene koja je stajala u redu na Prokopu.
I bila sam srećna, baš!
Čojstvo se ipak nije izgubilo, nije sve prevara, nisu svi ljudi pokvareni, niti prevaranti.
Tih 500 dinara koje sam ugledala na računu, u tom trenutku vredelo je mnogo više.
Kurir.rs/ RTS