Živko preživeo strujni udar od 20.000 volti: Treslo me je 15 sekundi, izgubio sam vid, palac na nozi mi se istopio, ostao sam bez ruke i noge! (FOTO)
Živko Tofilović (42) iz Ostojićeva kod Sente preživeo je ono što mnogi ne bi mogli ni da zamisle - strujni udar od čak 20.000 volti, koji ga je umalo ubio!
Tog 9. septembra 2009. godine sve se promenilo u nekoliko sekundi, dok je bio na svom radnom mestu, a zbog komplikacija nakon snažnog strujnog udara, amputirane su mu noga i ruka.
Danas, uz pomoć proteza Živko normalno funkcioniše, ponosni je otac sedmogodišnje devojčice, a koliko je jak i uporan, govori i to što je bio deo reprezentacije Srbije u streljaštvu osoba sa invaliditetom.
- Radio sam kao radnik obezbeđenja u jednoj firmi. Kada su unosili kontejner telehenderom, primetio sam da nema radnika koji je to trebalo da nadgledaju. Video sam da će kontejner zakačiti kapiju, pa sam prišao da ga malo odgurnem. U tom trenutku vozač telehendera je povukao žicu od dalekovoda i struja se prenela na mene - priseća se Živko za Kurir trenutka kada je smrt prošla pored njega, i nastavlja:
Kobnih 15 sekundi
- Bio sam svestan, ali nisam znao da me trese struja. Prvo sam mislio da je pao kontejner na mene, a zapravo me je struja zalepila za njega, imao sam osećaj kao da će ramena da mi se sastave od tereta.
Treslo ga je, kaže, 15 sekundi. Bio je svestan da se nešto dešava, ali ne i šta, izgubio je i vid.
- Osećao sam bol, ali nisam bio tada svestan da li je to jak bol ili ne, sve je bilo utrnulo, skupio sam svu snagu i nekako sam se odgurivao da mi se ne sastave ramena. Kontejner nije pao na mene, već mi se dlan zalepio za njega. Dalje se dešava da u jednom momentu padam na leđa i čujem iz daljine da viče čovek: "Šta radite, čoveka je ubila struja!", i da trči prema meni. Dok je trčao prema meni, vid mi se vratio.
Bio je, priseća se, svestan, komunicirao je. Hitna pomoć ga je prevezla u Sentu u bolnicu. Desna šaka je bila zgrčena, a palac leve noge bio je istopljen.
- Nije ga bilo, nestao je pošto mi je kroz ruku ušla struja, preko srca, a kroz nogu izašla i istopila palac. U bolnici sam ležao dva i po dana, ništa nisu uradili, dobio sam samo jednu injekciju protiv bolova i jednu infuziju. Nakon toga sam hitno prebačen za Novi Sad jer je gangrena bila u poodmakloj fazi. Doktor me je pitao da li da mi amputira nogu, i objasnio da je pitanje da li ću poživeti ako je ne apmutira. Rekao sam da bih voleo da ne mora da se amputira, ali da bih više voleo da živim - priča Živko za Kurir.
Operacija je trajala devet i po sati, nakon toga mu je saopšteno da će mu ponovo skratiti nogu, ali da će i ruka biti amputirana. To je sve posledica strujnog udara.
Nesnosni bolovi
- Prihvatio sam to. Čak 13 doktora je ušlo u sobu i znao sam da nije šala sa mnom, bio sam svestan posledica. Prve tri nedelje ništa nisam jeo, a 40 dana sam imao ekstremne bolove, retko koji čovek bi to mogao da istrpi. U 24 sata spavao sam 10 minuta najduže. Ležao sam na odeljenju plastične i rekonstruktivne hirurgije 60 dana, posle toga sam prebačen na rehabilitaciju, gde sam sve ukupno proveo 150 dana u bolnici - priseća se.
Motalo mu se po glavi šta će, kako će, da li će da sedi u kolicima, kako će to izgledati... Posle dva dana razmišljanja rekao je sebi da se nikada predavao u životu nije, te da neće ni tad. Nije padao u depresiju, niti je popio lek za smirenje.
Snažna poruka
Život je borba i ne treba odustajati
Živko je, kako ističe, imao podršku rodbine i prijatelja, ali je sam sebi najviše pomogao.
- Onima koji prolaze kroz nešto slično poručio bih da dignu glavu i da se trude. Život je borba i treba se boriti, od sedenja i skrivanja nema ništa. Samo glavu gore - poručuje.
- Svaki dan sam se trudio, ostajao sam duže na vežbama i video da napredujem. Nisam davao nikome ništa da mi pomogne, jer sam želeo sam sebe da osposobim. Postigao sam dobre rezultate. Niko ne može pomoći čoveku koliko on može sam sebi. Od plakanja i skrivanja u čošku nema ništa. U međuvremenu sam dobio protezu za nogu, a za ruku nešto kasnije jer je rana sporije zarastala. Sa rehabilitacije sam izašao na nogama - istakao je Živko.
Nakon šest meseci počeo je da se bavi streljaštvom, postigao je dobre rezultate.
- Počeo sam i da radim posle godinu dana, radio sam kao administrativni radnik, a u invalidsku penziju sam otišao 2018. godine. Ništa me nije sprečavalo da normalno funkcionišem. Zahvalan sam bogu što sam uopšte ostao živ! - zaključio je ovaj borac, koji se oženio sedam godina nakon nesreće.